Ovdje su zaista bili anđeli - umjesto osvrta

Ivanka Tomljenović,  knjižničar mentor

       IV. osnovna škola Varaždin

     Osvrnuti se na oslikani sadržaj rada 15. Proljetne škole školskih knjižničara, na ovo vizualno okruženje u Kongresnoj dvorani hotela "Lišanj" u Novom Vinodolskom, dati sintezu radionica i izlaganja (vrlo zahtjevan i ozbiljan posao), za mene znači pitati se: "Tko je to ovdje bio i nešto divno radio? Tko? Možda neki sadioci MASLINA - tamo na početku dvorane (na početku svijeta)? Ili sadioci velikih i malih ideja, pokušaja, širitelji iskustva, dobrih namjera...

     Mislim i dodajem kako "MASLINE treba saditi svuda"

     ...Ili, su to neki kušači jabuka zagrizli u nju s onih još neistraženih strana okusa i slasti, otkrića i korelacija (Sanjini kušači, mali i veliki Ljerkini ekolozi, Marijini slavljenici jeseni i Cesarića, svi što se vole čistom vodom, zemljom, zrakom i odnosima opiti i okrijepiti?

      Ili neki mladi znatiželjnici iz Rijeke, ili Slatine, što znatiželjnici u riznici baštine ili legende i predaje rone; ili razigrani poslenici iz Radionice "Boljeg školskog života koji korak po korak, sliku po sliku, riječ po riječ, bilten po bilten brzo k cilju stižu...A, cilj - BOLJE SUTRA NEGO DANAS. I gle, na čelu s ravnateljicom (informatičarkom) i i knjižničarkom po mjeri k cilju žure. Brzi su i učinkoviti."

     ...Ili su to neki sistematično promišljeni, duboko osmišljeni znalci u IZLOGU RAZVOJA PISMA I KNJIGE!? Koja sadržajnost, sistematičnost, poučnost, preciznost!

     ...Ili su to oni - uvijek voljni učenja, poučavanja, znanja, znanja čitanja - kritičkog i umjetničkog, puni mudrih riječi, simbola; kao kamen, šufit, didina ograda, zemlja, Biblija... Čitav mali ciklus takvog poučavanja ove 15. Škole. U skladu s rasterećivanjem - samo da ne bude fraza.

     Ali, kako bez kreativnog mišljenja više ni učiti ni bilo što raditi nije zanimljivo, to bi bez radionice Kreativnog mišljenja i ova škola bila siromašnija. Biti kreativan znači učiti i od djece. Maštati i izmaštati najbolje; učiti čak i Troju u matematici, jabuku u gramatici, vjenčanicu izrađivati u knjižnici, a ne samo muzeju, kao mladi članovi Muzejske grupe OŠ Otok - Zagreb, učiti se dobroti čovječnosti, biti tolerantan kao dijete, oprostiti čak i vuku, a kamoli ne čovjeku, predati se radi tog cilja u ruke voditelju ili voditeljici radionice, pa to mogu samo oni dobri... Samo DOBRI mogu shvatiti i puno značenje riječi Rom...

"MA, KAKAV SAM JA TO KNJIŽNIČAR" pita se Damirov plakat i odgovara na to pitanje precizno, točno, odlično, pregledno, tabelarno itd. ...Ali, bez onog MA u naslovu plakat bi bio manje privlačan.

     Upotpunimo onda taj lik knjižničara neizmjernom brigom Vanje Škrobice (iz Splita), za one s većim potrebama (slabovidni, djeca s invaliditetom), upotpunimo nastojanjima da knjižnica još i takve zadaće ostvari, i onda se još samo mogu pitati: "Jesu li ovdje uistinu bili Anđeli?"  Bili i jesu! BIO JE TO LIK, IMIDŽ, VIZIJA I STVARNOST Školskih KNJIŽNIČARA I ŠKOLSKIH KNJIŽNICA. (Ovaj sadržaj čini mi se najizražajnijim dijelom izložbe i škole, uopće). Hvala Grupi Ivane Vladilo na anđeoskoj ideji.

     Zato - ponesimo ove slike, plakate, radionice, škare, ljepila, flomastere, izložbe i uspomene, makar i bolne, kao što je ona na Višnju, ponesimo sličice s kaseta, glazbu u srcu i očima, odlučimo se i iskoristimo pametne i već nezamjenjive knjižnične programe - jer ovo je vrijeme već buduće... Ponesimo sa sobom razgovore i sve one riječi ovdje izgovorene; one ozbiljne, zakonske, formalne (što mora, kako mora, što se smije...), ili one tople prijateljske obične...

     Jer, ovdje su bili zaista Anđeli - čuvari blaga; oni s djetinjim pitanjima, kojima su BISERI iz knjižnice važni kao i zakon, kojima je svejedno je li netko Prijan Lovro ili Franjo - Oni anđeoski brižni i odgovorni za svoj posao, u isto vrijeme stručni, profesionalni i otvoreni za stalno usavršavanje. Mislim da svi imaju puno zajedničkog, ali svatko neka ima svoj imidž! Ne tražimo, bježeći od nekih stereotipa (koji su nas danas ovdje i zabavljali), opet neki novi "moderni stereotip"! NEGO, NEKA SVATKO BUDE SVOJ, NEKA BUDE SAMO PRAVI!

     Preostaje nam još (za večeras) nešto za srce; "Srce pjesnikovo u srcu cvijeta, dodali bismo u srcu djeteta, a možda i u srcu svijeta". To je srce pjesnika Dragutina Tadijanovića koji "s riječima prijateljuje otkad zna za sebe", a mi smo također prijatelji riječi. Prijatelji smo riječi, prijatelji knjige; one stare, klasične, nove digitalne kojoj smo se i ovdje divili - sve jedno.

     Pođimo ususret riječima i jedni drugima!

 

Zbornik radova 15. Petnaeste proljetne škole školskih knjižničara Republike Hrvatske, Zavod za školstvo RH, Prva sušačka hrvatska gimnazija u Rijeci, Rijeka, 2004. (str.245-246)