Tihomir Dunđerović, KUĆA

ova pjesmoslika osvojila me na prvi pogled

Marina Valković, Na sidru

Moj je otok usidren. Nasred mora Adrijanskoga.
Snaga je oko koje lete galebovi.
I vjetrovi, s mirisom svake kose koju su mrsili,
I mora, dok su se valjali s njim na modroj postelji od slane pjene.
Ljubeći u valu čas jednu, čas drugu uvalu kamenu.
Zaljubljenici u žaru mladosti.

I mi, otočani, sidrimo s njim. Uglavnom.
Kad smo u nekom većem gradu lako nas je primijetiti.
Po nespokoju, koji tinja iz očiju.
U nama zaspali su kamenjari na kojima potrošili dane su pradjedovi, molitve i more...
naša omiljena glazba.
Uvijek se iznova radujemo dolasku turista. I odlasku.

Jedno nam je obiteljsko stablo. Ulikva.
S korijenom, koji se grli s kamenom, i listovima okrenutim uvis, prema nebu.
Kada je vedro. I kada nije.
U konobama čuvamo ribarske mreže, kojima smo ulovljeni.
One su često krpane. Lako možemo pobjeći.
Tako volimo misliti.

 «Vrbnički vidici», XII / 2003, br. 23

Marina Valković, OGRLICA

     Zvijezde noćas ne svijetle. Ni mjesec. Tek munja propara nebo svijetleći strah. Obrisi kopna ne postoje. Nadam se, jer naš brod može spasiti samo pučina i Bog. Plutamo, udarajući uvijek novi val. Pojaseve za spašavanje nismo ponijeli.

     Kada smo krenuli ploviti bilo je sunčano i mirno. Poklonio si mi ogrlicu. Od morskih kapi što sunce ih pretvorilo je u bisere. U prvom trenutku. U drugom je nestala, na istome suncu. Kao da je nikada nije ni bilo. Sada se čudimo, šapćući molitve. Tko može biti siguran?

napomena: Tihomir Dunđerović živi u Osijeku, školski je knjižničar u OŠ Bilje

Marina Valković živi u Vrbniku. Pjesma iz: MRIŽICE:katalog od versi, Vrbničko kulturno društvo Frankopan, 2003. povodom pjesničke večeri vrbničkih pjesnika              

18.11.2004