Osoblje:

 

Fra  Anselmo Stulić, predstojnik i župni vikar

 

Fra Drago Ljevar, župnik  098 337-001

 

E-mail:  drago.ljevar@si.t-com.hr   Ili  frs-sv.nikola@ri.htnet.hr

 

 Radno vrijeme Župnog ureda sv. Nikole Tavelića:

 

Ujutro:          UTORAK  -  PETAK                                                       9,00 – 11,00    sati

Popodne:     PONEDJELJAK – PETAK  (zimi 16,30 – 17,30 sati)  17,30 – 18,30    sati   

                     u hitnom slučaju nazvati telefonom

 

 

 

RASPORED MISA:

 

PONEDJELJAK – SUBOTA     (zimi 18 sati)     19:00

 

NEDJELJA:

Rana misa:              8,00

Dječja misa:            9,00  (za vrijeme ljetnih praznika ove mise nema)

Župna misa:           10,30

Misa za mlade:       19,00   (zimi 18 sati)

 

                                           

O  B  A   V   I   J   E   S   T   I

 

Rijeka, 15. II  2009.

 

 

 

Danas Crkva slavi:    VI nedjelja kroz godinu, Agata, Vitomir

ponedjeljak             Julijana m., Onezim

utorak                     Sedam utem. Reda s. BDM – poslije mise molitva sv. Anti

srijeda                     Šimun biskup i mučenik

četvrtak                  Konrad – klanjanje  --  FRAMA

petak                      Eleuterij b., Leon b., Slobodan

subota                     Petar Damiani b. i naučitelj   

            Mali zbor «Mići Tavelići» u subotu proba u 14 sati i  vjeronauk treći razred.

Iduće nedjelje je     VII nedjelja kroz godinu, Katedra sv. Petra apostola

 

            NEDJELJOM SU MISE  u    8,  9,  10,30   i  u 18 sati

 

Krunicu molimo svaki dan u 17,30 sati.

Svaki dan je misa u 18 sati 

Klanjanje u četvrtak poslije mise – predmoli FRAMA

Ispovjediti se može svaki dan prije mise.

Ponedjeljkom BIBLIJSKI SAT poslije mise.  

Veliki zbor utorkom u 19 sati.

Molitvena zajednica srijedom poslije mise 

Zbor mladih i zbor Frame srijedom u 20 sati ili po dogovoru

Klanjanje četvrtkom poslije mise: klanjanje –

FRAMA petkom  u u 20,30 sati

Subotom Mići Tavelići u 14 sati -   Čitači  i Ministranti po dogovoru

 

VJERONAUK:   

Raspored vjeronauka:

treći razred( prvopričesnici) utorkom  u 14 sati ( ili subotom u 14 sati)

IV i V razred utorkom u 15 sati 

VI razred srijedom u 16 sati

VII razred pripravnici za krizmu srijedom -  u 17 sati

VIII razred krizmanici utorkom dečki u 16 i djevojke17 sati

 

Od katoličkog tiska imamo novi  broj Glasa Koncila, Zvona i MAK u sakristiji.

Za potrebe crkve i samostana ovaj tjedan je skupljeno --------   kuna. Molimo: Oče naš

 

 

http://www.ivanmerz.hr/liturgijski_kutic/liturgijski_kutic_uvodna.htm

 

NA OVOJ STRANICI  možete preuzeti nedjeljna čitanja i razmišljanja

 

http://framari.blog.hr/

 

Izabrani sudionici Uskrsfesta 2009.

 

 

Najstariji festival kršćanske glazbe Uskrs fest 2009., koji ove godine obilježava 30 godina postojanja, dobio je dvadeset sudionika natjecateljske večeri koja će se održati 19. travnja u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu..

 

Glazbena komisija od 11 članova izabrala je sljedeće skladbe: Zadnja riječ (Zakon neba - Dugo Selo), Milostiv budi (Marijana Zovko - Lupheim, Njemačka), Himna Stvoritelju (Zbor mladih Nebeski znak - Nova Gradiška), Vjera u Gospodina (Maja Tadić – Opatija), Primi ruke (Franko Krajcar i Orijana Rosezin – Pula), Moja snaga (Magdalena Tomić – Rijeka), Hvalospjev Bogu (Quartet Noa – Rijeka), Druga obala (Zbor mladih sv.Eufemije – Rovinj), Večernji susret (Tamburaški sastav Šokački cvit - Slavonski Brod), Dolaziš mi (VIS Izidor – Split), Jutro Uskrsa (Sperantes – Split), Korak bliže (Jelena Barić - Split, Tugare), U Tvojim rukama (VIS Proroci – Subotica), Najbolji prijatelj (Emanuel - Velika Gorica), Ti si moj Kralj (Emanuel Majstorović Enko - Velika Gorica), Vodiš me (VIS Betlehem – Zagreb), Tragom Radosti (Ivo Šeparović i Bljesak – Zagreb), Ti si živ (Monolit – Zagreb), Vjera moja nosi me (Apostoli mira – Zagreb, Mađarevo) i Tvoj me križ otkupio (Sve boje ljubavi – Zagreb)

 

Natjecatelji dolaze iz Rijeke, Splita, Zagreba, Velike Gorice, Dugog Sela, Opatije, Pule, Nove Gradiške, Rovinja i Slavonskog Broda, te u inozemstvu iz Subotice u Srbiji i Lupheima u Njemačkoj. Zanimljivost ovogodišnjeg festivala je da se prvi puta kvalificirao veliki broj debitanata, njih 11. Rezultati su objavljeni u četvrtak, 12. veljače, u emisiji Sacro ritam na Hrvatskome katoličkom radiju (HKR). Na natječaj za Uskrs fest 2009. prijavljeno je 85 skladbi. Članovi komisije su dobili zadatak da izaberu najmanje 15, a najviše 30 skladbi kojima su trebali dati ocjenu 4 i 5. Ostalim skladbama mogli su dati ocjene 3, 2 i 1. Natjecatelji koji su se kvalificirali na festivalsku večer dužni su do 6. ožujka dostaviti studijsku snimku i notni zapis svoje skladbe. Nastupat će uživo uz instrumentalni sastav Uskrs festa koji će pratiti sve izvođače. Uz natjecateljsku večer, sudionici su obvezni i dan prije u subotu, 18. ožujka sudjelovati u prigodnom programu u Pastoralnom institutu na Kaptolu.

Glazbenu komisiju su činili: Anet Lesić, glavna urednica u Croatia Recordsu, Franjo Horvatek, glazbeni urednik na HKR-u, Andrian Vinković Rangel, član grupe Otkrivenje i glazbeni urednik na HKR-u, fra Petar Filić, glazbenik, Mario Perestegi, profesor glazbe, zatim Željko Valjak, Ivana Petrak, Zvonimir Zelenika i Anita Ivanović, svi oni su dosadašnji tajnici festivala, te Meri Jaman iz grupe Meritas i Jacques Houdek, pjevač.
Tekstove su ocjenjivali: Vladimir Lončarević, Katarina Varenica, profesorica hrvatskog jezika, fra Ivan Bradarić, glavni urednik mjesečnika Veritas, i Miro Radalj, direktor izdavačke kuće Verbum.
Organizatori Uskrs festa su Odbor za mlade Hrvatske biskupske konferencije i Hrvatski katolički radio.  kta

 

 

http://www.youtube.com/vatican

 

http://www.radiovaticana.org/cro/index.asp

 

http://www.svjetlorijeci.ba

 

 

Šesta nedjelja kroz godinu - 15. veljače 2009.

 

Biblijska čitanja

Prvo čitanje: (Lev 13,1-2.45-46)

Neka je gubavcu stan izvan tabora.

Čitanje Levitskog zakonika

 Reče Jahve Mojsiju i Aronu: "Ako se kome na koži pojavi oteklina ili lišaj ili bjelkasta pjega što bi bila nagovještaj gube na koži njegova tijela, neka se takav dovede svećeniku Aronu ili kojemu od njegovih sinova svećenika. Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: "Nečist! Nečist!" Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora."

Riječ je Gospodnja.

Pripjevni psalam: (Ps 32,1-2.5.11)

 Otpjev: Utočište ti si moje, radošću me spasenja okružuješ.

Blažen onaj kome je grijeh otpušten,
kome je zločin pokriven!
Blago čovjeku kome Jahve
ne ubraja krivnju
i u čijemu duhu nema prijevare!

Grijeh svoj tebi priznah
i krivnju svoju više ne skrivah.
Rekoh: "Priznat ću Jahvi
prijestup svoj",
i ti si mi krivnju grijeha oprostio.

Radujte se Jahvi i kličite, pravedni,
kličite svi koji ste srca čestita!

Drugo čitanje: (1Kor 10,31-11,1)

 Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo: Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje. Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.

Riječ je Gospodnja.

Evanđelje: (Mk 1,40-45)

 I odmah nesta s njega gube i očisti se.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: "Ako hoćeš, možeš me očistiti!" Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: "Hoću, budi čist!" I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: "Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo." Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Riječ je Gospodnja

 

http://www.dominikanci.hr/propovijedi/

 

Scena Isusovog ozdravljenja bolesnika ima simboličko značenje. Ovim ne mislimo reći da nije bilo čuda, ali ono se prvotno odnosi na ozdravljenje cijelog čovjeka s jedne te početak novog svijeta s Isusom Kristom, s druge strane.
           

Isus nas svojim gestama uči kako prestati umnažati zlo. Zlo nas sve skandalizira. Svi bi htjeli svijet bez zla, bolesti  i gladi. Nekada se, a katkad i danas, na bolesnike gledalo kao na Božje kažnjenike, npr. u Mojsijevo vrijeme. Tko se god razbolio postavljao je sam sebi pitanje: «Što sam Bogu zgriješio»? Taj grešni odnos prema bolesnicima bio je također prisutan i u kršćanstvu. Bolest se promatrala kao zadovoljština za grijehe. Zato su se neki neugodno osjećali i pred Bogom i pred ljudima.
           

Isus svim bolestima pristupa sasvim drukčije. On prilazi bolesnicima, ne odriče ih se, on na njih polaže ruke, on ih ljubi. Bolest ni u kojem slučaju ne znači Božju kaznu, to je Isusov stav. Međutim Isus nas poziva da pomognemo ljudima, jedni drugima, da se oslobodimo zla. Mnoge fizičke bolesti današnji čovjek više ne gleda kao Božju kaznu, ali su se pojavile duševne boli i nedaće koje se još prebacuju na Boga. Tako se pitamo što je današnja “guba” čovječanstva? Mnogi kažu da je vrlo teško raspoznatljiva iako ima vrlo kobne posljedice za cijelo čovječanstvo. To su razne socijalne isključivosti, razni zatvoreni klubovi koji ne dozvoljavaju pristup svima, rasna segregacija koja je nepoznata u dubokoj povijesti, pa nejednakost spolova. Sve su to bolesti moderne “kuge”. Mnoge bolesti imaju svoj korijen u ljudskom egoizmu.
           

Ne bi nam trebalo puno ulagati da pomognemo mnogima da ozdrave, da ponovno počnu živjeti. Netko reče da danas čovječanstvo oskudijeva u nježnosti i da je čovjek zapušten. Postoje samo utilitarni susreti i utilitarna prijateljstva. Šokantno je kako stari “prijatelji” jedan o drugom pričaju, zapravo kako jedan drugoga kleveću. I to je slika moderne kuge. Tko i kako bi ju se moglo izliječiti?
           

Isus se objavljuje kao ozdravitelj i osloboditelj. On nikoga ne zaobilazi, nikoga ne odbacuje. Isus je prijatelj svima i svakome pojedinačno. Isus i otpisanima nudi novi svijet. On je baš došao “otpisanima”. Grešnici i bolesnici su bili subjekti interesa i ljubavi. On je prema njima bio nježan. A zar nismo svi “na smrt naslonjeni”? (A. Vučemil). Svi smo mi neke vrste prosjaka. Možda nismo siromašni kruhom, ali smo siromašni ljubavlju. Ponovimo Rilkeov susret s prosjakinjom u Parizu. On je svaki dan izlazio u šetnju s jednom kontesom. Tako, jedan dan šetajući uličicama Pariza vidje neku prosjakinju. Sjedila je i pružala ruku ispred sebe, a pogled nije dizala. Kontesa je uvijek davala nešto novca prosjakinji, malo više jer je bila s velikim umjetnikom. Jednom tako šetajući s Rilkeom prođu pokraj prosjakinje, a on mjesto milostinje, iz svojih ruku dade prosjakinji bijelu ružu. Prosjakinja pocrveni od radosti, podigne pogled, ustane i ode. Slijedećih šetnji isti par nije za šest dana vidio prosjakinju. Ipak se vratila nakon šest dana. A kontesa je prigovarala Rilkeu da je prosjakinji trebalo dati novca, a ne ružu. Zato upitaše prosjakinju gdje je bila šest dana. Ona odgovori da je šest dana živjela od ruže, zato joj nije trebalo prositi.(Cf. Svesci, br. 42/81, str.55).
           

Možda je danas opasnost da se proglašavamo zdravim društvom - čovječanstvom, a bolesni smo. Najveća je bolest kad neslobodni misle da su slobodni; neljubljeni da su ljubljeni, a nenormalni da su normalni. Ovo je moderna guba.
           

Svaki čovjek treba proći svoju katarzu. Katastrofa se najprofitabilnije proživljava u ljubavi i dobroti. Kroz ljubav čovjek postaje harmoničniji. Međutim, nije dovoljno samo da budemo ljubljeni nego i da prihvatimo ljubav. Ljubav je uzajamna istina i uzajamno prelijevanje. Veliki je misterij zašto neke osobe ne prihvaćaju ljubav iako im je nuđena.
           

Isus je spasitelj i iscjelitelj. On to isto također traži od svojih sljedbenika. Razne su bolesti ali su razni i naši pristupi bolesnima. Bolesnik nije onaj kojega je Bog kaznio nego onaj koji je ljubljen. Zato je služenje bolesnicima uvijek imalo sakralno značenje. Bolesne istinski može služiti samo dobra duša, onaj koji ga ljubi.
           

Isus izjednačuje zdrave i bolesne. On je prijatelj čovjeku i na to poziva sve nas svoje sljedbenike. Isus je prijatelj čovjeka koji traži sve vrste zdravlja i punine. Stoga, ako ne možemo dokinuti bolesti i zla, barem ih nemojmo umnažati.


Fr. Marijan Jurčević, o.p.


 http://www.katolicki-tjednik.com

 

GUBAVCEVA POUKA



ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU B – 15. veljace 2009.

Tekstovi: Mk 1,40-45

Još jedno ozdravljenje. I radost koja se ne može zadržati u srcu. Bivši gubavac iz današnjeg evanđelja dobro je iskoristio trenutak susreta s Isusom. Ali mu nije bilo lako. Trebao je nekako privući Isusovu pozornost, trebao mu se prvi obratiti. Iako se u ono doba nije znalo točno definirati što je guba, većinu pojava promjena na koži smatrali su općenito zaraznima i neizlječivima. Zato je za ljude s očitim kožnim problemima bilo zabranjeno uopće se približavati tzv. zdravima. Uopće im se nisu smjeli obraćati. U prvom današnjem čitanju čujemo iz Knjige Levitskog zakonika da su takvi ljudi morali nositi dronjke, tj. rasparanu odjeću, biti nepočešljani, te nejasno govoriti prekrivši gornju usnu rukom, da ne bi iz usta zarazili druge. Nije to bila neka ondašnja hipijevska moda, nego žalosna sudbina ostavljenosti i izoliranosti čovjeka kojemu tadašnje društvo nije znalo pomoći, ali ga je znalo iz straha za vlastito zdravlje osramotiti i osamiti. Biti gubavac tada je skoro doslovce značilo živjeti životom živog mrtvaca.

Gubavac iz današnjeg evanđelja nije se pomirio sa svojom sudbinom. Nije pristao biti ono čime su ga svi drugi smatrali. U sebi je znao i osjećao da vrijedi više, i nije se dao pobijediti od tuđih omalovažavajućih mišljenja. Unatoč činjenici da su mu društvene norme njegova društva to zabranjivale, pristupio je Isusu i zatražio pomoć. Kad je zdravlje u pitanju, kad je život u pitanju, ne postoje te norme i zakoni koji bi bili važniji od čovjeka. Nema toga koji ti ima pravo zapovjediti da sebi ne smiješ potražiti lijeka. Nagon za samoodržanjem je prvi Božji zakon koji je Bog Stvoritelj upisao u narav svakog svojeg stvorenja, i nema toga ni društva ni pojedinca koji bi imali pravo bilo kome drugome nametnuti tiho umiranje i izumiranje.

Mnogi suvremeni gubavci, nepoželjnici na društvenoj i političkoj sceni života, pomirili su se sa sudbinom da se na njih „pljuje“, sramoti, stavlja u zapećak, i da im se ne dozvoljava život dostojan čovjeka, gazeći njihova osnovna prava. Mnogo je živućih mrtvaca koji hodaju okolo nas. Koji ne vjeruju u Božju snagu i pravdu, i koji su zato izgubili volju boriti se za sebe. Mnogi su takvi, i nisu za to sretni, i nerijetko puta im je uvijek netko drugi za to kriv. A što su poduzeli da im bude drugačije? Prihvatili su način razmišljanja svojih neprijatelja, koji su ih isključili iz normalnog tijeka života. Prihvatili su da budu gubavci, iako i sami možda osjećaju da kod njih osobno nije riječ o gubi, nego tek o nekom lišaju ili psorijazi. Prihvatili su da žive životom živih mrtvaca, a da se za sebe nisu nikad pravo ni borili. Barem da utvrde je li guba njihova doista na smrt, ili ima nade da će jednom moći ozdraviti i opet živjeti punim plućima svoj život.

Gubavac iz evanđelja je to znao i vjerovao. Znao je da mu Bog daje volju za život, i vjerovao je da mu Isus može pomoći. Znao je da ga drugi krivo sude, i vjerovao je da u Isusu može naći svoga zagovornika. Zato je i prekršio norme koje su mu drugi postavili da bi se Isusu približio. Nema toga zakona koji čovjeku u potrebi može braniti da susretne svog Spasitelja. Takav bi zakon i društvo bili nehumani, i zacijelo ne dugoga vijeka, kao što nam pokazuje i duljina trajanja posljednjih protubožjih nacističkih i komunističkih tiranija. Ali veći tirani od takvih postoje u nama samima. I što nam koristi sloboda cijeloga svijeta, ako mi sami ne želimo doći k Isusu, ako sami ne želimo potražiti liječnika i ozdraviti duše svoje? Čovjek sam sebi je najgori tiranin, kad ne dopušta Bogu da mu bude spasitelj i ozdravitelj.

Da, gubavac iz evanđelja prekršio je zakone i norme svoga društva, jer su ga one živoga strpale u grob. Jer mu nisu dale potražiti svog liječnika. Prekršio ih je. I dobro je učinio. Jer je život najveća vrednota. I jer treba naše ljudske zakone i uredbe mijenjati, ako one guše naš život koji nam je Bog dao. Svjestan dostojanstva koje mu je Bog darovao, u vjeri da ga Isus može izliječiti, gubavac lomi sve prepreke na putu svog ozdravljenja i oživljenja.

Je li se prevario, što se tako dao izložiti mogućem kažnjavanju? Nije li mu kazna već bila bolest koju je nosio, a još gora izopćenost koju mu je društvo nametnulo? Što je mogao izgubiti? Samo grobno mjesto. Drugoga od života nije pravo ni imao. Ali tko se u Isusa uzdaje, taj se nikada ne pokaje. I Isus mu daje za pravo. Isus je solidaran s njime u kršenju nepravednih i nehumanih zakona, koji su možda imali smisla za neko drugo vrijeme, ali danas, u ovoj situaciji, živog čovjeka su u grob pokopali. I Isus se dotiče gubavca koji želi ozdraviti i prije nego li ga je ozdravio. Isus prihvaća nemoćnika koji se bori protiv svoje nemoći, i prije nego li je postao zdrav i punopravan član društva. Isus prihvaća sve naše grijehe, boli i slabosti, i nema toga čega bi se mi pred Isusom trebali sramiti, i zbog čega bi se trebali ustručavati doći pred njega, susresti se s Njim i dozvoliti mu da nas se dotakne, i ozdravi.

„Ako hoćeš, možeš me očistiti“. Kako nas ovaj gubavac lijepo odgaja da se znamo na pravi način odnositi s Isusom. Ne traži ultimativno, ne iznuđuje i ne zapovijeda. Među onima koji se vole ne bi smjele postojati ultimatumi, iznude i zapovijedi. Postoji neizmjerno poštivanje slobode onog drugoga, i iskreno očitovanje vlastitih osjećaja, potreba i želja. To su znakovi ljubavi, koje Isus lako prepoznaje. A na ljubav se najprikladnije odgovara ljubavlju. Zato se veli da je Isus bio ganut takvim postupkom i riječima, zato se veli da ga je prihvatio kao svoga i dodirnuo ga i prije nego li ga je ozdravio, te mu rekao: „Hoću, budi čist“. I taj je dodir, taj zagrljaj ljubavi, ozdravio čovjeka. Isus doista nije poput nas koji pišemo svoje zakone koji ubijaju. On je ljubav koja oživljuje.

Radost obnovljena života kod izliječenog gubavca mogla bi se usporediti s radošću uskrsnuća. Jer on bijaše mrtav i oživje. U svom pouzdanju prema Isusu se nije ni prevario ni pokajao. Ali jao! Od prevelike radosti nije ni Isusa pravo poslušao. Isus ga je uputio što mu je dalje činiti, ali ga izliječeni nije pravo ni slušao. Zbog toga nije imao neugodnosti izliječeni, nego Isus. Što nam to hoće reći? Možda onu staru misao: dok nam je teško i dok smo u potrebi, Isusa žarko želimo i poštujemo. Ali kad jednom dobijemo ono do čega nam je stalo, ne mislimo više na ono do čega je Isusu stalo. Nije ovaj čovjek Isusa zaboravio, to ne! On je svuda razglašavao ono što mu je Isus učinio, ali nije učinio ono što je Isus od njega tražio, ono što je Isus od njega trebao. Izliječenom je Isus pomogao da svoj plan ostvari, ali Isusu izliječeni nije pomogao da Isus svoj plan ostvari. A prava ljubav je uzajamna. Stoga je to upozorenje kako se velika ljubavi i poštovanje prema voljenom u blagostanju lako mogu izgubiti, ako ne postanemo svjesni uzajamnosti. Velika ljubav brzo prestaje, ako pri tom mislimo samo na sebe i na ono do čega je samo jednoj strani stalo. Stoga je i nama zapitati se: koliko je meni stalo do Isusovih planova, a koliko samo da mene usliša?

Uvod u pokajnički čin

U današnjem evanđelju čut ćemo kako je Isus ozdravio jednog gubavca. Gubavci se nisu smjeli družiti sa zdravima. Mnogo je toga što bi i nas danas htjelo odvojiti jedne od drugih, ali najgora guba je grijeh. Da bi naša poznanstva i prijateljstva bila iskrena, priznajmo svoje grijehe, slabosti i nedostatke, i zamolimo Gospodina da nas osposobi za radosno zajedništvo.

Molitva vjernih

Gospodinu Bogu, koji nam je poslao svoga Sina Isusa da imamo život u izobilju, izrecimo svoje molitve:

- Za Crkvu i njene pastire: da raste u zajedništvu s Tobom i u međusobnoj ljubavi, molimo te.
- Za državnike i političare: da zakone prave i mijenjaju uvijek nastojeći ostvariti istinsko dobro onih kojima su ti zakoni namijenjeni, molimo te.
- Za bolesne i nemoćne: da u prijateljstvu s Tobom obnove svoj život i pravo zdravlje duše i tijela, molimo te.
- Za našu župnu zajednicu: da po Isusovu primjeru i mi jedni drugima budemo poput lijeka za naše rane, molimo te.
- Za sve ljude dobre volje: da u Isusu Spasitelju na konkretan način prepoznaju tvoju ljubav i pomoć, molimo te.

Zahvaljujemo ti Gospodine što je tvoja ljubav predivna. Daj da naša zahvalnost urodi i mnogim drugim dobrim plodovima u našem svagdanjem životu. Po Kristu.

Aktivnost za rad u obitelji ili skupini

Imate li koga od rodbine, prijatelja ili poznanika da je trenutno u bolnici, ili možda u kakvom domu? Mnogim ljudima je neobvezatna posjeta i malo toplih ljudskih riječi najbolji lijek i začin ljepšega života koji im još možemo priuštiti. U ime Božje, učinimo to dobro djelo i posjetimo kao obitelj / kao biblijska skupina nekoga od naših u takvoj potrebi. Pripremimo teme za vedar razgovor.

Piše: br. Dario Tokić, karmelićanin

 

www.zupa-dol.hr

 

 

 6. Nedjelja kroz godinu B- 2009 

 

Pozdrav: Krist Spasitelj i otkupitelj svijeta, neka bude sa svima vama

 

Uvod:

         Iz dana u dan susrećemo ljude sa različitim željama. I znak je povjerenja  ako nas ti ljudi mole za neku uslugu ili neki znak pažnje, savjet ili pomoć. Malo ljudske naklonosti, koja topla riječ često pomažu mnogo više nego što mi mislimo.

          Sa svim tim brigama ljudi, s problemima i brigama našega vremena, s problemima bolesnih i slomljenih na razne načine,  s traženjima mladih dolazimo sada k tebi, Bože, izgovarajući riječi gubavca: »Ako hoćeš, možeš izliječiti naše životne okolnosti.«

            I zato, puni pouzdanja, hvalimo tvoje milosrđe.

 

Molitva vjernika

 

A

                 Bože i Oče svih ljudi, tvoja ljubav je bezgranična i nikoga ne isključuješ iz nje. Zato te molimo:

·         ·         Za sve ljude koji su zbog bolesti odvojeni iz društva, da ih mi poštujemo i cijenimo usprkos njihovoj bolesti.

·         ·         za sve ljude koji su zbog bolesti ili nemoći postali teret drugima, da nađu ljude koji su spremni s njima taj teret nositi.

·         ·         za ljude koji su zbog svojih mana ili karaktera ostali na rubu društva, daj da i u njima poštujemo njihovo ljudsko dostojanstvo.

·         ·         za ljude koji su iz bilo kojeg razloga upali u siromaštvo, da dožive našu solidarnost i zajedništvo.

 

Oče nebeski, po Isusu Kristu je tvoje kraljevstvo postalo vidljivo i opipljivo. Daj da i mi budemo vjerodostojni svjedoci toga kraljevstva, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

 

B

 Bože i Oče, zahvaljujemo ti za sve što jesmo i što imamo:

 

·         ·         Za sve koji se ne ufaju druge moliti za pomoć, molimo te

·         ·         Za sve koji su bolesni i moraju trpjeti, molimo te

·         ·         Za sve koji trebaju navješćivati spasonosnu i ozdravljajuću riječ, molimo te

·         ·         Za sve one koji su spremni pomagati one kojima nitko više ne želi pomoći, molimo te

·         ·         Za sve odbačene napuštene i osuđene, molimo te

·         ·         Za sve one koji ne uspijevaju učiniti ono što zamisle, molimo te

·         ·         Za sve koji tuguju zbog gubitka osobe kojoj su ostali dužni, posebno ljubavi, molimo te

·         ·         Za sve pokojne da ih utješis svojom nebeskom slavom, molimo te

 

Jer si nam pokazao da nas tražiš i ljubiš, zahvalni smo ti i radosni smo zbog tvoje blizine, u Kristu Isusu, Gospodinu našemu. Amen

 

 

 

Propovijed

 

1.

 

Ponekad se nađe koja mala rečenica u evanđelju koja mi se posebno dopada. Ponekad neka mala oznaka na kraju donosi ono bitno. Tako je i u današnjem evanđelju.

                To je jedno od brojnih izvještaja o ozdravljenju. Uzetomu Gospodin oprašta grijehe i tako ga ponovno stavlja na noge. Isus, spasitelj svijeta, ozdravlja i na tijelu i na duši. Poznamo tu poruku, ona se vrlo često pojavljuje u evanđeljima.

                Odlomak iz Markova evanđelja kojeg nam danas Crkva daje kao duhovnu – duševnu hranu, može nas odvesti i na jedan drugi trag.

                Sve je malo drukčije nego uobičajeno. Ako hoćete, tu ima mnogo više akcije. Najprije uzetoga nose četvorica ljudi. Žele k Isusu. Put im je zatvoren. I oni odluče popeti se na krov kuće. Pa sa svom pažnjom dignuti bolesnog prijatelja na krov, pažljivo raskriti krov i onda spustiti nosiljku pred Isusa. Koliko truda i muke za prijatelja.

                I toga časa, piše evanđelist jednu rečenicu koja me neprestano fascinira: Kad Isus vidi NJIHOVU vjeru, reče uzetome: »Sinko, oprošteni su ti grijesi.«

                Kad je Isus vidio NJIHOVU vjeru – o uzetome se ništa ne govori -  kao inače : »Idi, vjera te tvoja spasila.«

                Ne, kad Isus vidi NJIHOVU vjeru – radi se o vjeri onih koji su nosili uzetoga. Jer ONI vjeruju, jer su ONI sve ovo učinili da bi donijeli prijatelja pred Isusa – događa se čudo, događa se ozdravljenje.

                Kad Isus vidi njihovu vjeru – u toj jednostavnoj rečenici – rečeno je nešto bitno o Crkvi i Crkvenoj zajednici.

                Nas nosi vjera drugih!

                »Upali svijeću za mene!«  »Moli za mene!« ili »«Misli na me« - takve rečenice ili njima slične svatko od nas je nekad čuo ili ih izrekao. Nekad, pred važnim ispitima ili događajima u životu. Ove rečenice, na svoj način, potvrđuju da nosimo jedan drugoga u vjeri.  I  čini nam dobro kad znamo da nas drugi nose u vjeri. Ja se, u svakom slučaju, tako osjećam.

               

                I kad Isus vidje njihovu vjeru – kojom su četvorica ljudi nosila uzetog Kristu. Bolesnik sam nije mogao poći Kristu.

                Pa i danas možemo reći da je rijetkost da se netko uputi Kristu, mnogi su postali uzeti u vjeri, ne pokreću se, nisu zainteresirani, ne žele ili ne mogu.

 

                Mnogi roditelji mogu o tome pjevati žalosnu pjesmu. Trudili su se da predaju vjeru. No, djeca to nisu prihvatili, jer neće ili ne mogu.

 

                Jedino što im preostaje jest za djecu vjerovati, djecu u molitvi donositi Kristu da on izliječi njihovu uzetost.

                Nas nose u molitvi, ali da li mi nosimo koga?

Winfridia je katoličko studentsko udruženje. Vidimo i osjećamo kako katolička vjera nestaje. Pa taj fenomen osjećamo i mi na Braču.

                I ako želimo, ako stvarno želimo da vjera bude jača, da se razvija, da živi dalje, jer ta vjera oživljuje i na duši i tijelu, ako nam je dakle stalo do toga, onda je naša zadaćada postupamo kao oni muževi: uzetoga donijeti Kristu.

                K tome spada da mi i za druge molimo. Za sve ljude pa i za one koji su kao ljudi odlični, ali do vjere ne drže ništa. Ili za kolege na poslu koji nemaju ništa protiv Crkve, ali su posljednji put bili u njoj na krizmi. Ili za kolege u udruženjima, koji se muče sa određenim problemima vjere i prijeti im opasnost da je izgube.

                Uzete donositi Kristu.. tu spada i davanje svjedočanstva o vjeri. Pa i onima koji, na razne načine, ružno pišu ili govore o Bogu i vjeri, Crkvi.

               

                Kad je Isus vidio njihovu vjeru – ove kratke riječi o nosačima uzetoga nama daju utjehu, ali i nešto od nas traže.

                Utjeha – da nas nose drugi u vjeri, zahtjev da mi donosimo druge Kristu, Kristu koji nas ljude može i želi ozdraviti na duši i tijelu. Ništa bolje se ne može dogoditi, nego da nas Krist ozdravi..dakle.

 

http://www.glas-koncila.hr/

 

 

Šesta nedjelja kroz godinu (15. veljače)
Lev 13,1-2.45-46 * Ps 32,1-2.5.11 * 1Kor 10,31–11,1 * Mk 1,40-45

Isusov dodir

Isusov dodir

Bolest gube bila je u Starom zavjetu vrlo rasprostranjena, praktički neizlječiva i predstavljala je strah za svu zajednicu. Zakon je bio nemilosrdan: gubavi se morao izdvojiti iz zajednice i paziti da svoju bolest ne bi prenio na drugoga. Štoviše, bio je dužan glasno upozoravati da mu se nitko zdrav ne približi. Oboljeli od gube morao se osjećati odbačenim, otpisanim, žigosanim, čovjekom na rubu društva, osuđenikom koga svi izbjegavaju.

Takav se čovjek usudio prići k Isusu. Znao je da to ne smije, da time krši strogi zakonski propis. Međutim, ponukan vjerom, slutio je da mu se pruža jedinstvena prilika u susretu s tim jedinstvenim Čovjekom. I moli ga: »Ako hoćeš...« Isus ga prihvaća. On također krši propis, štoviše, nadvladava ga. Njemu je čovjek važniji od slova Zakona. U njemu djeluje spasiteljska ljubav Božja koja prelazi sve granice: i društvene, i zdravstvene i obredne. Na gubavčevu riječ: »Ako hoćeš...« on odmah nadovezuje, kao da je samo to čekao i samo radi toga došao: »Hoću!« Ali on čini i mnogo više! Mogao ga je, naime, ozdraviti riječju, izdaleka. No on zna za čime žudi otpisani - za dodirom. »Isus ganut pruži ruku i dotače ga se.« Da ga i nije izliječio na tijelu, koliko bi mu zdravlje darovao taj prijateljski dodir, doticaj. Ta Isusova gesta bila je nešto nečuveno. On ga dodiruje, pruža mu ruku, tj. prima na sebe njegovu bolest, sudjeluje u njegovu bijednom stanju. Ne obraća se nekom apstraktnom čovjeku, nije došao otkupiti neko teoretsko čovječanstvo, nego baš te konkretne osobe. I u njihovoj tjelesnosti, njihovoj bolesti. Taj i takav Isusov postupak poruka je svim ljudima kroz sva vremena. Za Isusove učenike kao i za samoga njihova Učitelja nema nečistih, nema i ne smije biti odvojenih, odbačenih. Štoviše, upravo takvima je poslan On, Božji Sin. »Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni.« Taj slučaj s gubavcem služi nam kao primjer da bismo shvatili situacije u kojima se kroz povijest, a i danas nalaze mnogi ljudi. Oni koji su, bilo bez svoje ili zbog vlastite krivnje izbačeni iz svoje životne sredine, proglašeni nečistima te ih se zaobilazi i mnogi ih jednostavno drže podalje od sebe. Sjetimo se samo tolikih oboljelih od AIDS-a, drogeraša, alkoholičara, kriminalaca, ovisnika raznih vrsta, beskućnika, tolikih psihički i duševno bolesnih. I u najbolje opremljenim bolnicama ima previše osamljenih bolesnika, nemoćnika koje nitko ne posjećuje, za koje nitko nema vremena ni tople ljudske riječi koja ulijeva povjerenje i nadu. I ne samo u bolnicama: mnogo je takvih u staračkim domovima, u stanovima, neboderima, u podrumima i potkrovljima. A svima je tima namijenjena Isusova Radosna vijest.

Josip Koprek

 

http://www.kastav-crkva.com  

www.druzba-sestara-srca-isusova.com

http://www.rijeka-nadbiskupija.com/

15. veljače
6. kroz godinu
Mk 1, 40-45

U ono vrijeme: dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: "Ako hoćeš, možeš me očistiti!" Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: "Hoću, budi čist!" I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: "Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo. Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud."

I ove nedjelje slušamo kako je Isus za vrijeme svoga zemaljskog života činio brojna djela ozdravljenja, tj. spasenja. Ona su pokazatelj novog vremena koje je nastupilo s Isusom. Marko uzima primjer gubavaca, najtežih bolesnika ondašnjeg vremena, čija bolest nije izazivala kod ljudi samo žaljenje nego i odbojnost. Takvi su bolesnici bili izolirani od drugih. Bolest im nije narušila samo fizičko zdravlje nego i temeljno ljudsko dostojanstvo, gotovo kao da se i nisu smatrali ljudima. Isus upravo takvima iskazuje Božje milosrđe. Svojim postupcima Isus ne samo pomaže pojedincima nego i jasno upozorava odgovorne u društvu da se ne smiju na taj način odnositi prema tim bolesnicima već da se trebaju brinuti o njima. Za Isusa nema prepreka niti razloga zbog kojih on ne bi mogao spasiti čovjeka. Jednom je prilikom i sam rekao: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike“ (Mk 2, 17). Za Isusove suvremenike gubavci nisu bili samo bolesnici nego i javni griješnici čija je bolest smatrana posljedicom njihovih grijeha ili grijeha predaka. Isusov je čin oslobođenja ovih bolesnika od teških okova bolesti bio tim veći i značajniji jer se on nije iskazao samo kao Božji čovjek, nego i kao Spasitelj, Sin Čovječji. A samo je „Sin Čovječji vlastan na zemlji otpuštati grijehe“ (Lk 5, 24).

Posebno je zanimljiv način bolesnikova pristupa Isusu. On mu kaže: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Uočavamo da gubavac nije upitao Isusa može li ga očistiti nego želi li ga očistiti. Gubavac, dakle, i prije svoje molbe izražava uvjerenje da je to moguće jedino Isusu. Gubavac ga indirektno priznaje Sinom Čovječjim. Plod njegove vjere u Isusovu moć je očišćenje, odnosno spasenje. Isus mu kazuje: „Hoću, budi čist!“ Spasenje se zadobiva po vjeri. Mnogo je evanđeoskih primjera koji govore u prilog tomu. Sjetimo se samo koliko je Isus bio zadivljen vjerom rimskog satnika kojemu je, upravo zbog njegove silne vjere, ozdravio bolesnog slugu (usp. Lk 7, 1-10) ili vjerom jerihonskog slijepca kojemu je vratio vid (ups. Lk 18, 35-43). Tjelesno je ozdravljenje u evanđeoskom smislu zapravo nagovještaj novog vremena u kojem „smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu“, kako kaže pisac Knjige Otkrivenja (Otkr 21, 4), odnosno nagovještaj i proslava kraljevstva Božjeg koje je već nastupilo s Isusom, Sinom Čovječjim. Milost Kraljevstva bila je namijenjena svima, kako onima koji su po Zakonu trebali imati prednost – farizejima i pismoznancima, tako i poganima, ali su je zadobili samo oni koji su otvorena srca prihvatili Isusovu riječ. Isus je došao izliječiti bolesne, spasiti griješnike od njihove propasti. Očigledno je da se židovska vjerska elita nije smatrala bolesnom, odnosno potrebnom Božjeg spasenja, nego je mislila da je po svomu privilegiju predodređena za spasenje. Ukazujući na ljudsku slabost oholosti, Isus je upozoravao svoje sunarodnjake: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!“ (Mt 21, 31). Ono je, dakle, bilo ponuđeno svima, ali očigledno nije bilo prepoznato kao takvo od svih.

Ni danas mnogi, unatoč neumornom djelovanju Crkve u svijetu, ne prihvaćaju ili ne razumiju Kristov poziv na baštinjenje kraljevstva Božjeg. Jedan od razloga je taj što prihvaćanje Kraljevstva znači ujedno i prihvaćanje stvarnosti Križa, odnosno žrtve. Samo se strpljivim podnošenjem vlastitih križeva u snazi vjere može razumijeti tajna Isusova križa. To najbolje znaju bolesnici. Njima je Isus posebno blizak i zato u njihovoj nemoći, uzrokovanoj bolešću, možemo najjasnije prepoznati Krista Patnika. Gubavci iz današnjeg evanđelja predstavljaju ekstremnu grupaciju bolesnika jer su oni trpjeli u tijelu i u duši zbog osjećaja odbačenosti i neprihvaćenosti od drugih. I danas imamo određene vrste neizlječivih i zaraznih bolesti zbog kojih se za te bolesnike vežu slične predrasude od strane većine zdravih ljudi. Posljedice su vrlo slične – takvi se bolesnici udaljuju iz sredine i povlače u svoj, već ionako dovoljno ispaćen, svijet. Krist ne odbacuje ni te bolesnike bez obzira na koji su se način razboljeli jer za njega nema beznadnih slučajeva. Tko smo onda mi da vršimo podjelu na bolesnike s kojima ćemo suosjećati i one na koje ćemo gledati s prijezirom i osudom? Sjetimo se samo Isusovih riječi o carinicima i bludnicama i o njihovu mogućem prvenstvu ulaska u Kraljevstvo.

Socijalna je osjetljivost pojedinca jedna od temeljnih općeljudskih i kršćanskih vrednota. Koga tuđa bol i patnja ostavlja ravnodušnim ili, pak, prividno nemoćnim za ikakvu pomoć, taj ne može u potpunosti spoznati tajnu Križa jer nije upoznao Krista koji je svoju krv prolio za svakog čovjeka. Kršćanin je pozvan u svojim životnim križevima, svakodnevnim bolima i patnjama, neprekidno razotkrivati Kristovo lice kao znak njegove spasonosne blizine. I kao što je Veronika primila milost očitovanja Gospodinova lica na rupcu kao znak njegove trajne blizine, tako i svaki kršćanin u svomu križu može očitati Kristov lik i biti siguran da svoju kalvariju ne prolazi sam. Upravo se snaga Krista Patnika očituje u tomu da je on blizak čovjeku u svakoj njegovoj boli i patnji jer je i sam dodirnuo dno boli. Veliki je izraelski prorok Izaija ovako opisao Krista Patnika: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut“ (Iz 53, 2-3). Nisu li i gubavci iz današnjeg evanđelja proživljavali sličnu situaciju ili su se barem tako osjećali? Ima li i danas bolesnika i patnika koji se tako osjećaju? Prorok Izaija nastavlja: „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava“ (Iz 53, 4). Svatko od nas može i treba pomoći drugomu u nevolji. To je naša ljudska i kršćanska dužnost od koje nitko nije izuzet.

http://www.svetiantun.com/

http://www.samostan-poljud.com

http://obitelj.hbk.hr

http://www.dom-turnic.hr

Ovo je dom gdje imamo mjesečno misu. O tome pročitajte više na njihovoj stranici.

http://www.ver.hr/

Čovjek važniji od zakonskih propisa

Besprizorni i socijalno nepodobni opterećuju zajednicu. Oni su balast, teret, kao gubavci, udareni zaraznim neizlječivim bolestima, ovisnici, invalidi i slično. U Starom zavjetu prema gubavcima postoji strogi zakon koji ih izbacuje iz društva i napušta svojoj sudbini. Isusov stav prema gubavcima i ugroženima, prema svima koji u društvu nemaju mjesta s drugima, je posve drugačiji. On gleda u gubavcu prije svega čovjeka, prvu vrijednost, važniju od svih zakonskih propisa.

Prvo čitanje donosi nam zakonske propise o gubavcima. Na starom Istoku pridaje se uzrok demonima, kako se vidi iz asirsko-babilonskih egzorcizama. Židovski zakon donosi prvi pokušaj znanstvenog kategoriziranja prema empirijskom zapažanju. Ne daje terapeutske propise, nego obranu od zaraze. “Guba” je i svaki tumor, ne u našem smislu. Gubavac je udaren od Boga, odvojen od društva, proklet. Rabini nabrajaju 72 različne vrste gube i svaka ima svoj uzrok u određenom grijehu. Gubavac mora nositi rasparanu odjeću, imati raščupanu kosu, gornju usnu (“bradu”) mora pokriti u znak žalosti i zbunjenosti. Kad ugleda čovjeka mora vikati: “Nečist! Nečist!” Mora biti “odvojen od drugih”, nema pristupa hramu i vjerskim slavljima. Kasnije su imali posebno mjesto u sinagogama. Stan mu je izvan “tabora”, izvan grada, nasamo.

Isus gleda u gubavcu bolesna i potrebna čovjeka, a ne društveno, religiozno odbačenog. Tijelo čovjeka nije mjesto kazne, nego Božjeg zahvata. Isus pristupa gubavcu ljudski, “ganut”. Njegova ljudska narav i osjećajnost je u poslanju Božje ljubavi, put kojim Božja ljubav dolazi k ljudima. Isus dira gubavca, liječi ga. Gubavac nije nečist, udaren, proklet od Boga. On je čovjek patnik, kojega Isus iscjeljuje. Isus se oslobađa zakonskih propisa, ali poštuje zakon, kad otpravi izliječenog zaprijetivši mu da se pokaže svećeniku i prinese za svoje očišćenje.

Bolest je posljedica grijeha po uhodanom učenju tadašnjih rabina, Isus u izliječenom gubavcu očituje da je kraljevstvo Božje nastupilo i vjeru u Isusovo poslanje, koja je uvjet ozdravljenja i oproštenja, i omogućava ulazak u Kraljevstvo.

Pavao (2. čit.) na sakramentu euharistije vidi ostvarenje jedinstva u crkvenim zajednicama. Ne trudi se da brani istinu vjere, što i nije u pitanju, nego želi istaknuti utjecaj euharistije na Kristovo Tijelo, na Crkvu. Euharistija ostvaruje jedinstvo svakog pojedinca s Kristom. Krv saveza omogućava zajednički život između Boga i čovjeka. Kruh i vino stvaraju zajedništvo i suprotstavlja zajedništvo s lažnim bogovima preko idolatrijskih žrtava (1 Kor 10, 2). Euharistija ostvaruje zajedništvo svakoga sa svima, i to u jedno Tijelo, Crkvu.

Pavao opominje Korinćane da ne daju sablazan ni Židovima, ni poganima, ni Crkvi Božjoj, razarajući to jedinstvo. Poziva ih: “Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov!”, da budu “sve svima”. Euharistija mora biti znak, sjeme, izraz jedinstva u ljubavi.

Crkva mora nastaviti kroz prostor i vrijeme objavljivati Kristovu ljubav posebno onima ‘neproduktivnim’, na rubu društva, ostavljenima i napuštenima. Današnja Služba riječi mora biti ispit savjesti za svakog: što sam ja na tom polju učinio? I moramo donijeti konkretne odluke, što ću danas na tome učiniti. Euharistija neka nam bude izvor i poticaj da Kristova ljubav nađe i preko nas put do ljudi: neproduktivnih, na rubu društva, starcima, huliganima, ovisnicima...

Gubavi se čiste

Job, udaren gubom, veli da je guba “prvijenac smrti” (Job 18, 13). Za rabina (židovskog učitelja) gubavac je živ mrtvac, i neko izvanredno ozdravljenje bilo bi isto što i uskrsnuće od mrtvih. Ta se bolest smatra najtežim oblikom fizičke nečistoće koju čovjek može doživjeti. Svećenik je po Zakonu imao pravo i dužnost nekoga proglasiti nečistim i isključiti ga iz života zajednice. (1. čit.) Bio je lišen kulta, odijeljen od zajedništva života s Bogom, jednak onom koji leži u grobu. Za Židova razlika između čista i nečista je kao između života i smrti. To je raskid između svetog što je dostojno i može stati pred Bogom i profanog što je nedostojno i ne može stati pred Bogom. Odatle oni podrobni obredi da se čovjek očisti od onoga što se Bogu ne mili, kao seksualna nečistoća, dodir s mrtvacom, s gubavcem...

Evanđelje nam donosi Isusov stav s gubavcem. On ga se dotače, to jest preuzima na se njegovu bolest, dijeli s njime njegovu sudbinu. Ne obraća se nekom apstraktnom čovjeku, nije došao da otkupi teoretsko čovječanstvo, nego ove konkretne osobe, sa svim njihovim bolima i tegobama. Ne nastupa kao svećenik Starog zavjeta koji poučava narod što je čisto a što nečisto, prosuđuje kada izvjesna bolest ima dodir sa sakralnim, određuje tko je isključen iz kulta. Isus se objavljuje kao autentični glasonoša Jahve, dapače kao sama prisutnost Boga, koji ruši svaku lažnu zakonsku pregradu. Dodir s Isusom znači približiti se onome koji donosi Kraljevstvo i čovjek mora osjetiti njegovo suosjećanje s patnjom.

Isus “ganut” pruži ruku. U grčkom to znači sudioništvo s patnjom, u kojoj gleda gnjevan nešto što je u suprotnosti s prvim Božjim naumom, jer “Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih”. (Mudr 1, 13)

Središnjost evanđeoskog navještaja zrači iz svakog odlomka Evanđelja. U današnjem Evanđelju je naglašena borba protiv stvarnosti zla. Čudo je znak da je Isus započeo dvoboj sa silama zla, znak da su nastupila vremena Kraljevstva Božjega, da je došao za Sotonu čas konačnog pada. Isus ne gleda kao Židovi u demonima pojedina zasebna bića, nego gleda Zlo kao uosobljenje Sotone.

Vjernik koji sve to doživljava osjeća se kao da se nalazi na bojnom polju, ali je svjestan da je poraz Sotone već tu, ostvarena pobjeda dobra nad zlom, života nad smrću, svjetla nad mrakom. Zato je vjernik siguran usred suprotnosti sadašnjice da je Kraljevstvo Božje među nama, da već živimo posljednja vremena, svjestan da “Bog iako ne uslišava sve naše želje, ali ostaje uvijek vjeran svim svojim obećanjima”. (Bonhoeffer)

“Pazi, nikome ništa ne kazuj!” Isus brani ozdravljenomu da ga prokazuje kao čudotvorca, dok je on Spasitelj. Ali to će se u potpunosti objaviti u vazmenom otajstvu, u kojem se može rukom dodirnuti Kristova pobjeda nad zlom i smrću, dok umire kao “proklet” na križu. Međutim, izliječeni propovijeda i razglašava činjenicu. Vjera je po svojoj naravi misionarska, nužno zrači oko sebe, traži druge da im saopći snagu i radost spasenja kojom nas Bog okružuje.

Kršćanin mora biti nasljedovatelj Kristov, kako nas Pavao poziva (2. čit.). Kršćanin ne smije biti ravnodušan prema svijetu koji ga okružuje, zatvoren u sebe, kao u pustinji. Ljubav Kristova ga sili da se otvori drugima, posebno prema onima na rubu društva, koje predstavlja gubavac u današnjem Evanđelju. I to nisu samo oni koje je društvo ili medicina proglasila takvima, nego i svi koji žive uz nas i koje sustavno izbjegavamo, kidamo s njima i najosnovnije veze, kao pozdrav, radi naše sebičnosti, povrijeđenosti, zlobe.

Prvo načelo kršćanstva je sloboda, budući je Krist porušio sve zakonske pregrade, ali nad slobodom ima nadmoć ljubav, koja mi brani da ne dadem sablazni bližnjemu. Isusov zakon nije skup apstraktnih pravila, nego korjeniti i konkretni izbor života, koje nadahnjuje ljubav jer “samo ljubav izgrađuje” (1 Kor 8, 1).

I teologija i filozofije nalaze se pred ljudskom patnjom i boli, prouzročene od prirode, osoba i struktura, i ostaju bez riječi. Samo u Kristu nalazimo rješenje. On je stalno prisutan u ovoj zoni ljudskog postojanja. Njegova je borba protiv zla i granica čovjeku prirodnih ili nametnutih. I traži da tamo gdje je bol, moraju biti prisutni i njegovi učenici, kršćani.

Ali ne dostaje samo borba protiv zla i nepravde u svijetu, ona mora biti povezana s ljubavlju, milosrđem, predanjem i izgradnjom bratskijeg i pravednijeg i ljepšeg svijeta.

http://www.hkr.hr

http://www.isusovci.hr/prostorduha/

 

07.02.2009 | 10:35 | IKA V - 109817/2

Duhovne vježbe na internetu - DVonline

 

Novi medijski projekt hrvatskih isusovaca

Zagreb, (IKA) - Nakon Prostora Duha, web stranice koja nudi svakodnevnu molitvu preko interneta, duhovne vježbe na internetu - DVonline - novi su medijski projekt hrvatskih isusovaca. DVonline nadahnute su ignacijevskom duhovnošću sa željom da se široj publici korisnika interneta omogući pristup dubljem i osobnijem molitvenom iskustvu.
Kroz nadolazeću korizmu, od 25. veljače do 12. travnja, sudionici DVonline imat će prilike razmatrati za njih posebno izabrane biblijske tekstove i pripremljene meditacije. Kroz ove duhovne vježbe bit će praćeni podrškom ekipe animatora kao i ostalih sudionika na, za tu priliku otvorenom internetskom forumu. Osobe koje budu sudjelovale u DVonline svaki će tjedan primiti e-mail sa svim potrebnim uputama i korisnim savjetima za svoj molitveni život.
Sve one koji su spremni za jednu duhovnu pustolovinu pozvani su da posjete internet stranicu Prostora Duha (www.isusovci.hr/prostorduha) gdje mogu saznati više informacija i prijaviti se na Dvonline. Prijave traju do početka korizmenog vremena.

 

http://www.katolici.org

 

 

Isus samilostan prema izdvojenom bolesniku

6. nedjelja kroz godinu/Unatoč zalaganju oko izgradnje humanog svijeta, i danas ima beskućnika. Unatoč napretku medicine, i danas ima bolesnih. Isusova ozdravljivanja bolesnih zalog su otklanjanja svake patnje u kraljevstvu Božjem.

Za evanđelje ove nedjelje imamo Markov izvještaj o ozdravljenju gubavca pri završetku Isusova prvog "radnog dana" u Kafarnaumu. Zgodu donosi jedini drugi evanđelista. Da bismo je pravo razumjeli, valja imati na umu da Levitski zakonik 13-14 donosi stroge propise o izdvajanju gubavaca iz naseljenih mjesta i iz javnog bogoslužja starozavjetnog naroda Božjega. "Guba" (hebrejski caraat) u starozavjetnom vremenu nije samo ono što današnja medicina označuje kao gubu nego svaka ružna kožna bolest od koje se ljuska koža. Tko oboli od takve bolesti, ne može živjeti u naseljenu mjestu sa zdravim osobama, a uz to postaje trajno obredno nečist, to jest nesposoban za svete čine zajednice.

Takav jedan izolirani bolesnik čuo za Isusovu nastupnu propovijed u Kafarnaumu u kojoj je pozvao i pobožne i grešnike na obraćenje radi nastupa kraljevstva Božjega (Mk 1, 14-15 usp. Mt 4, 13-17). Čuo je i za ozdravljenje opsjednutog u kafarnaumskoj sinagogi (Mk 1, 21-28), zatim za ozdravljenje Petrove punice u obiteljskoj kući (Mk 1, 29-31) i za brojna ozdravljenja pred vratima Petrove i Andrijine kuće (1, 32-34). Povjerovao je da Bog posebno djeluje po Proroku iz Nazareta te da Isus neće prema njemu, zakonski izdvojenom i nečistom, postupiti kao ostali sunarodnjaci koji se u tome strogo drže Zakona. Neće ga otjerati kao udarenog zaraznom bolešću i stoga "nečistog". Došao pred Isusa, kleknuo u znak poniznosti i hitnosti te zavapio: "Ako hoćeš, možeš me očistiti" (r. 40b). Isus je ne samo samilosno dopustio da mu se bolesnik primakne nego ga ozdraviteljski dotaknuo svojom rukom i pri tome pokazao glasno uzbuđenost. Ozdravio ga i naredio mu da kod redovnih građanskih i vjerskih vlasti zatraži potvrdu o svom ozdravljenju kako bi se mogao vratiti u svoju obitelj i nastaviti miran život sa žiteljima svoga mjesta.

Ovim događajem Isus nam se objavljuje kao samilosni ozdravitelj, doduše samo jednog bolesnika. Njegov postupak nije bio slučajan. Neki bibličari s pravom pri obrazlaganju ovog događaja upozoravaju da je Isus za vrijeme svojih blagdanskih boravaka u Jeruzalemu odsjedao u Betaniji, selu udaljenu tri kilometra od svetog grada. Tamo su imali kuću Marta, Marija i njihov brat Lazar. Gubavci su kao posebna grupa smjeli dolaziti do Betanije i odatle s uzvisine promatrati mnoštvo hodočasnika u svetom gradu, ali u sam Jeruzalem nisu smjeli ulaziti radi opasnosti zaraze za zdrave. Na ulasku i izlasku iz sela Isus ih je morao susretati te im svojim riječima i postupcima pokazivati da za njega nisu nečisti. Nije ih sve ozdravio, ali jest prema svima bio djelatno samilostan. Danas se na misi sabiremo oko Isusa punog sućuti prema bolesnima i izdvojenima. Od njega tražimo milost i snagu da njegovu djelatnu samilost očitujemo prema ljudima koje osobno poznajemo i susrećemo.

 

Kako je nečist, neka stanuje nasamo (Lev 13, 1-2. 45-46)

Ovaj odlomak je početak i središnji dio odsjeka o gubi u Levitskom zakoniku koji kao jedna od knjiga Petoknjižja donosi odredbe o bogoslužju, svećenicima i blagdanima. Mojsije dobiva od Boga odredbu da glavnom svećeniku Aronu i njegovim svećeničkim suradnicima prenese odredbe o zaraznim kožnim bolesnicima koji bi ostajanjem među zdravima mogli zaraziti i članove svoje obitelji. Kako nije bilo profesionalnih liječnika ni bolnica, svećenik je kao javni službenik imao pravo i dužnost proglasiti koja kožna bolest jest opasna za okolicu te bolesniku narediti da počne živjeti izdvojeno.

Izdvojeni kožni bolesnici imaju nositi "rasparanu odjeću" (r. 45). Namjerno deranje odjeće kod odrasle osobe znak je izvanredne te ponekad i smrtne žalosti (usp. Iz 10, 6; 1 Sam 4, 12; 2 Kr 5, 7-8; Mt 26, 65 = Mk 14, 63). Raščupana kosa, koju takav bolesnik treba držati neurednu, također je znak izvanredne žalosti, a i pokrivena "gornja usna", odnosno brada (usp. Ez 24, 17.22 gdje Bog najavljuje Ezekielu da će mu umrijeti žena ali prorok ne smije nositi uobičajenim znakove ukopne žalosti). Osim ovih zamjetljivih znakova žalosti i opasnosti za one koji bi ih mogli dotaknuti, gubavci su trebali i riječima upozoravati prolaznike na opasnost zaraze: "Nečist! Nečist!" Ovo je pridjev koji sadrži skraćenu cijelu rečenicu: "Ja sam nečist; ne približavaj mi se!" To je posebno bilo potrebno prilikom dostavljanja hrane izdvojenim gubavcima od strane njihovih zdravih ukućana.

"Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane" (r. 46a) znači da zdravi članovi obitelji i blagdanskih skupova imaju takve bolesnike držati nečistima u obrednom smislu. Stoga je u nastavku određeno da gubavci stanuju "izvan tabora".

Ovaj izraz bio je punovažan u vremenu prolaza kroz pustinju, dok su zdravi Izraelci stanovali pod šatorima. Kad su uselili u Svetu zemlju, živjeli su u kućama i organiziranim stalnim nastambama. Iako je ovaj sveti tekst zapisan nekoliko stoljeća nakon useljenja, namjerno je zadržan izraz "tabor" iz vremena hoda kroz pustinju jer su u vrijeme hoda kroz pustinju Izraelci najviše doživljavali i prihvaćali svoju ovisnost o Bogu. Ovaj odlomak u današnjoj misi čini starozavjetnu podlogu za događaj iz današnjeg evanđelja. Marko, zbog kratkoće izvještavanja, ne spominje pobliže prilike u kojima je živio bolesnik, ali pretpostavlja da njegovi povijesni čitaoci znaju starozavjetne odredbe o gubavcima.

 

Tražiti što koristi mnogima na spasenje (1 Kor 10. 31-11.1)

Ovaj odlomak Prve Korinćanima predstavlja završetak odsjeka o blagovanju mesa žrtvovana idolima (poglavlja 8-10) i početak odsjeka o redu na vjerskim sastancima (poglavlja 11-14). Kako su kršteni Korinćani živjeli među sugrađanima i rođacima koji su ostali sljedbenici poganskih religija, često su dobivali poziv na gozbu u čast idolima ili su mogli na gradskoj tržnici kupiti po povoljnoj cijeni meso životinja koje su prilikom klanja prikazane za žrtvu poganskim božanstvima. Pavao u svom odgovoru razlikuje poganske žrtvene gozbe od mesa ponuđenog na tržnici. Na poganske žrtvene gozbe kršćani ne smiju ići zato što se sudionici takvih gozba po uvjerenju onih ljudi povezuju u kultno zajedništvo s dotičnim božanstvima. Bilo bi to izravno odobravanje lažnog bogoštovlja i vrijeđanje jedinoga Boga. Što se tiče mesa ponuđenog na tržnici, kršćani smiju kupovati makar i doznali da je ono prije toga bilo prikazano za pogansku žrtvu. Kršteni Korinćani podijelili su se na "jake", koji su na temelju uvjerenja da nema idola sebi dopuštali i sudjelovanje na poganskim kultnim gozbama, i na "slabe" koji su bili vrlo skrupulozni pa nisu ni u vjerničkim kućama upotrebljavali meso o kojem su sigurno znali da je bilo žrtvovano idolima. U ovom odlomku Apostol se obraća najprije "slabima" a onda obje struje potiče na vjernički altruizam te predlaže da budu nasljedovatelji svoga duhovnog oca koji nasljeduje Krista.

"Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite" (r. 31). Ranije je Apostol u ovoj poslanici istaknuo da je Bog u Kristu raspetom i uskrslom otkrio krštenicima svoju otajstvenu mudrost "za slavu našu" (2, 7) te da se krštenici na području seksualnog morala trebaju razlikovati od pogana, jer i svojim tijelom mogu i trebaju slaviti Boga (6, 20). Cilj je ljudske egzistencije slaviti Boga već u toku zemaljskog života, a nakon tjelesne smrti pridružiti mu se u vječnoj slavi. Čovjek kao razumno, slobodno i odgovorno Božje stvorenje treba slaviti svoga Stvoritelja svim svojim životnim postupcima. Apostol vidi i osobnu, trajnu sreću čovjeka u slavljenju Boga, jer se djela i sposobnosti kojima ne slavi Boga na koncu okreću protiv čovjeka.

"Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj" (r. 32). Ovo je Apostolova opomena "jakima" koji su nekim svojim postupcima sablažnjavali "slabe", posebno kršćane židovskog porijekla. Ovo je opomena i "slabima" da svojom uskogrudnošću ne otežavaju ulazak u Crkvu zainteresiranim poganima ili ostanak u Crkvi onima koji su već kršteni. Sva zajednica krštenih treba biti misionarska, tj. ne samo izbjegavati umjetne zapreke za nova obraćenja nego i pozitivno pridonositi ozračju da ljudi požele postati i ostati kršćani. Ovdje se Pavao poziva na svoj misionarski boravak među Korinćanima, prikazan u Djelima apostolskim (18, 1-19): "Kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje" (r. 33). Bio je po zanimanju šatorar pa je kod poduzetnih korintskih Zidova Akvile i Priscile radio da zaradi za uzdržavanje svoje i svojih neposrednih suradnika. Uz to je kod obraćenih pogana budio toleranciju prema obraćenim Židovima a obraćene Židove molio da od krštenika poganskog porijekla ne traže obdržavanje židovskih vjerskih običaja koji nisu nužni za spasenje (npr. obrezivanje muške djece, odstranjivanje iz jelovnika svinjetine kao nečistog jela i dr.). Apostol je svojim postupcima prvenstveno tražio što koristi drugima na spasenje, a ne što se njemu sviđa. Sada s punim pravom traži da i krštenici Korinta tako postupaju. Dakako, ovdje se radi o moralno dopuštenom ugađanju drugima, jer za sve ostaje vrhovno pravilo slaviti Boga u zemaljskom proputovanju. Apostolu ne pada na pamet da se grešno dodvorava samim vjernicima i drugim ljudima. Opravdane potrebe bližnjih stavlja ispred svojih želja i pri tome mu je stalo do istinskog spasenja svih. Tako bi trebali postupati i današnji krštenici kojima Pavlov primjer ostaje trajni poticaj i poziv.

Duboki unutarnji temelj Pavlova altruističkog ponašanja jest nasljedovanje Krista koji je postojao za druge: "Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov (r. 1). Pavao vjeruje da se Isus iz ljubavi predao na križ (Gal 2,19) te da iz svog uskrslog stanja i dalje ljubi sve ljude (Ef 5, 2). Zato svaki vjernik, u nastojanju da čini ono što mnogima koristi na spasenje, ima neprestano na umu Krista proegzistentnog, Krista koji je postojao za Oca i ljude.

 

Isus ganut, pruži ruku i dotače ga se (Mk 1,40-45)

Ovim čudesnim događajem završava Marko prikaz Isusova prvog "radnog dana" u Kafarnaumu i okolici. U riječima i djelima tog dana Isus se objavio kao Božji opunomoćenik koji ima moć drugačiju od ondašnjih teologa i vjerskih poglavara. Događaj je prikazan prema književnom nacrtu "izvještaj o čudu".

- susret bolesnika i ozdravitelja (r. 40a);

- molba za ozdravljenje s padanjem na koljena kao posebnim znakom povjerenja (r. 40b);

- ozdravljenje pomoću ozdraviteljske geste i riječi (r. 41) - bolesnik i drugi ustanovljuju ozdravljenje (r. 42);

- razglašenje događaja (r. 43-45).

"Dođe k njemu gubavac" u r. 40 pretpostavlja Isusovo ponašanje na području tzv. ritualne čistoće drugačije od onog kakvo su tražili službeni teolozi. Pobožni su se imali čuvati dodira s grešnicima i obredno nečistima, jer bi takvim susretima i sami postali "nečisti". Isus je pokazivao susretljivost i prema takvima da bi uprisutnjivao Božju ljubav i prema njima. Bog nikoga ne otpisuje unaprijed, za sva vremena. Gubavac je morao čuti za takvo Isusovo ponašanje i zato se usudio pristupiti mu te u znak povjerenja ponizno kleknuti pred njega.

"Ako hoćeš, možeš me ozdraviti" (r. 40b) zapravo znači: možeš me ozdraviti i proglasiti čistim tako da opet mogu živjeti sa zdravima u svom mjestu. To je bolesnikova ispovijest vjere, jer on time pokazuje kako zna da Bog djeluje po Isusu. Gubavac moli mladog proroka iz Nazareta da ga ne samo ozdravi nego i proglasi ozdravljenim. On time pokazuje da više drži do Isusa nego do galilejskih vjerskih poglavara. Isus je ganut i pruža ruku prema bolesniku. Ova ganutost popraćena ozdraviteljskom gestom nije samo znak djelatne sućuti prema bolesniku nego i ozdraviteljevo buđenje moći koju mu je Bog dao u prilog ljudima. Po pružanju ruke Bog u Isusu sakramentalno djeluje. Iako se popratna riječ: "Hoću, budi čist" spominje tek nakon ozdraviteljske geste, ona je zapravo na prvom mjestu. On time prihvaća vjeroispovijest bolesnika. Ozdravlja ga tako da ga čisti od njegove bolesti.

Konstatacija da se ozdravljenje dogodilo odmah, u nazočnosti svih koji su se tamo zatekli, odražava uvjerenje ondašnjih ljudi da je svaka bolest prouzročena od Zloga, od Sotone kao protivnika ljudi. Moć Zloga nad bolesnikom prestaje odmah zato što Isus to hoće.

U r. 43 naš službeni liturgijski prijevod nespretno preriče grčki izraz embrimesamenos auto s "otrese se na nj". Isti glagol embrimaomai (rzati, dahtati, glasno negodovati, otresati se) upotrijebljen je u Iv 11, 33.38 za glasno izraženu Isusovu potresenost prilikom Lazarove smrti. Ovdje se radilo također o glasnom izražavanju Isusova unutarnjeg osjećaja, ne o ljutnji na bolesnika. Stoga bismo bili bliži izvorniku kad bismo prerekli s "uzdrhta nad njim, potrese se nad njim". Marko ovim neobičnim izrazom želi naglasiti Isusovo suosjećajno uzbuđenje, ne bijes nad ozdravljenim bolesnikom. Isus odmah otpravlja bivšeg gubavca s nalogom da se ipak pokaže svećeniku i od njega dobije potvrdu o ozdravljenju. Traži da što prije ispuni odredbu Lev 13, 49. Isus također traži da ozdravljeni gubavac prinese žrtve propisane u Lev 14 "njima za svjedočanstvo" tj. za dokaz da je ozdravljenje zbiljsko i trajno. Time Isus priznaje nadležnost postojećih osoba i ustanova za izdavanje svjedodžbe o ponovnom uključenju bivšeg gubavca u puni društveni život. Time ujedno kao da nagoviješta odvajanje kultnih obaveza od liječničke nadležnosti. Bolesni mogu ispravno i sadržajno Boga slaviti u liturgiji vjerničke zajednice ili nasamo, a medicina može i treba svojim sredstvima olakšavati bolesnicima patnje. Religija i priroda jesu u mnogome upućene jedna na drugu, ali se ne smiju miješati ni poistovjećivati.

Ozdravljeni gubavac jest poslušao Isusa u smislu nezadržavanja uz ozdravitelja i upućivanja prema službenim zdravstvenim i vjerskim činovnicima koji imaju ustanoviti da je ozdravljenje nastupilo. Nije, međutim, poslušao u smislu da ne razglašuje tko ga je ozdravio. Isusova nakana pri nalaganju ove šutnje dio je njegova nastojanja da mu ozdravljeni ne prave lažnu reklamu. Isus nije magijski čudotvorac koji bi zadovoljavao radoznalu maštu gledalaca na odabranim bolesnicima. Tko pod križem prizna Isusa za Sina Božjega, kao stotnik koji je nadgledao uredno izvršenje smrtne kazne (usp. Mk 15, 39), pravo razumije Isusa. Ozdravljenik je u dobroj namjeri "pripovijedao i razglašavao događaj" (r. 45). Za "pripovijedati" stoji u grčkom keryssein a to je službeni izraz za apostolsko i misionarsko naviještanje spasenja u Kristu raspetom i uskrslom. Čudesni događaj, i svi događaji Isusova mesijanskog djelovanja, razglašuju se propovjedničkim naviještanjem. Marko odabiranjem ovog izraza ukazuje na važnost misionarskog djelovanja i propovjedničke službe u kršćanskoj zajednici. U ovom događaju i na ovoj misi susrećemo se s Isusom samilosnim prema jednom izdvojenom bolesniku. Sjećamo se i njegove izreke da njemu činimo što činimo bolesnima, zatvorenima, beskućnicima (usp. Mt 25, 31-46). Unatoč zalaganju oko izgradnje humanog svijeta, i danas ima beskućnika. Unatoč napretku medicine, i danas ima bolesnih. Isusova ozdravljivanja bolesnih zalog su otklanjanja svake patnje u kraljevstvu Božjem. Ali dok smo na zemaljskom proputovanju, bolujemo i susrećemo bolesne. Zato trebamo Isusovu samilost uvijek iznova uprisutnjivati.

KTA/KNI

 

http://www.kriz-zivota.com
http://www.palotinci.hr

 

http://www.vitapax.hr/

 

http://www.jesus.2000.years.de/various/basiliche/san_paolo/sp/san_paolo/san_paolo.htm

 

 

www.annopaolino.org

 

http://split.hbk.hr/katehetski/kateheze/pps_prezentacija/index.html

 

 http://www.micromedia.unisal.it/

 

http://www.hkz-gp.de/

 

http://www.molitve.info

 

http://qumran2.net

VI Domenica del Tempo Ordinario (Anno B) (15 febbraio 2009) in tutte le aree.
Testi - Commenti - Immagini --- Liturgia su Lachiesa.it

 

http://www.benedictinescat.com/

 

http://www.tommyswindow.com/downloads_croatian_01.htm

 

http://www.hbk.hr/biblija/search.php

 

Cijenjeni,

pokrenuli smo portal za audiovizualno praćenje tekstova BIBLIJE na 5 jezika sa prijevodom na hrvatski. Vježbajte izgovor, naučite nove riječi.
Posjetite nas na web-adresi:

www.bible-multimedia.org

http://www.suzazanajmanje.blog.hr/

 

Franjo  Mabić

ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 

Danas, braćo i sestre, ne znamo za što nam je um prije zastao, ili za prvo čitanje ili treće. Naime, u prvom čitanju iz  Levitskog zakonika smo čuli  tzv. Kodeks čistoće, u kojem se pomno opisuje što i kako moraju činiti i kako se obilježiti oni koji su dobili gubu. Možda čak se ne mora  raditi o gubi, dovoljno je imati samo i najmanje naznake na koži. Ovakvo stanje bolesnika je jedno vrhunsko ponižavanje da mu se ravna ne može naći niti usporediti. Oni su praktično isključeni od svega, i fizički i moralno. I tek kada bolje sagledamo  ovaj ulomak Levitskoga zakona, te uočimo položaj i poniženje u svakom smislu oboljelih od ove Hansenove (1881) bolesti, onda nam isto tako postaje veoma jasno zašto onaj ozdravljeni gubavac iz današnjega evanđelja ne šuti i ne sluša Isusovu uputu, da nikome ne kazuje. Iskreno rečeno, ili kako to mi kažemo, ruku na srce, ne bih ni ja šutio ni jednoga trenutka, da sam proveo onakav život kao onaj kojega je ozdravio.Tko bi mogao šutjeti poslije tolike provedene šutnje? Jedina riječ koju su mogli podijeliti sa drugima je bila da viču kada ugledaju druge da je Nečist! Nečist! I danas kao i prošle nedjelje se mi pitamo zašto Isus zabranjuje da se ikome kazuju ovakvi događaji osim svećenicima za svjedočanstvo. Mislim da je odgovor veoma jasan i u današnjem evanđelju, a to je odgovor i za sve slične prilike. Netom se to dogodilo od njegova  razglašivanja Isus više nije mogao uću u grad javno (od masa svijeta) nego se zadržavao vani  na samotnim mjestima, pa su svejedno, dolazili k njemu odasvud.

Isus je ovdje danas još uvrijedio nazočne opslužitelje zakona jer je dodirnuo onoga nečistoga koga se nije smjelo dotaknuti. No, njegova ruka ga nije dotakla  da bi prenio na sebe gubu, već da ga oslobodi od ponižavajućih patnji, bolesti i stanja. Ujedno ozdravljenje ovoga nesretnika postaje  simbol Isusove borbe  protiv zla. Za njega je važniji čovjek nego zakon. Opslužuje zakon, ali gdje je čovjek važniji tu nema zakona. Koji zakon može zabraniti da se ozdravi čovjek, pa bilo to bilo koje doba, ili dana ili noći, ili subote, ili prvoga dana po suboti. Krist danas svojim postupkom čovjeka je oslobodio zakona  što ga je sputavao u izolaciju i isključivao iz svega, osim poniženja. Tako je ponovno čovjeka uklučio u zakon, te, s druge strane, poštivao zakon, ali najprije čovjeka i ljubav prema čovjeku, odnosno iskorijenuće i pobjedu nad zlom. Isusova je zadaća pobijediti zlo u bilo kojem obliku i na bilo koji način.On sluša svoga Oca i neprestano je u vezi s njim. Upravo će zato i Isusovi učenici  morati poći  po svijetu i  liječiti gubave i izgoniti zloduhe (Mt 10,8).

Poslije ovoga bi se moglo još izlagati o koječemu, ali i povući zaključke za nas danas. Vidimo da su mase zainteresirane za Isusa i željne čudesa. Danas, zapravo imamo toliko svijeta  koji mole i traže od Isusa čudesa. Zamjenjuju ga s jednim iscijeliteljem ili kakvim mađioničarem. Sjetimo se kada je umnožio kruh i ribe, htjeli su ga zakraljiti, ali On je otišao prema gori, i to sam.  Učinio je čudo da im kaže da je On kruh života, te da nije dovoljno imati samo materijalno da bi bili sretni. Tako je dao vid slijepome da im kaže kako je On svijetlo svijeta, kao što je dao Lazaru život da kaže On je uskrsnuće i život.

Zato, možemo slobodno, danas za nas ovdje i sada okupljene, reći da je ovo današnje čudo ili ozdravljenje čin koji se veoma često ponavlja i treba se ponavljati. Naš grijeh je kao guba našoj duši. Zar nije gubavac i onaj rasipni sin iz evanđelja. Nije na njemu guba, iako je umoran, ponižen, prljav? Isus je Otac koji prašta, Otac koji ponovno vraća dostojanstvo i zdravlje duše i tijela. Ovo čudo bi se trebalo ponavljati svaki put u mojoj i tvojoj ispovijedaonici. Dovoljno je naše reći:Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti! Gospodine ozdravi me, Gospodine oprosti mi. Imajmo na umu da su Isusova ozdravljenja, već nabrojena, uslijedila uvijek poslije traženja i moljenja oprosta. Isus je uvijek odgovorio i ozdravio i oprostio. Zar nama danas treba bolji ili drugačiji zaključak. Znadnimo zamoliti oproštenje, ne samo u ispovijedaonici, već i nadrugim mjestima i češće, jer smo uvijek i posvuda kršćani, Njegivi sljedbenici.

«Sjedio je u vlaku zabrinut i razočaran.Drugi su ga radoznalo promatrali i kao da shtjeli doznati što je to što ga muči i što se s njim događa.Sam se i on nametnuo i počeo svoju ispovijed pred svima.Rekao im je da je  izašao  tek iz zatvora i da je odlužio kaznu za koju misli da se njegovi ukućani stide pa ga zbog toga nijednom nisu posjetili u zatvoru, a da su mu samo nekoliko puta pisali.Sam je sebe uvjeravao da ga nisu posjećivali zato što nemaju novaca jer su veoma siromašni, a to što mu nisu pisali tumačio je sebi da su nepismeni i da moraju tražiti druge da čitaju i pišu njegova pisma. Uza sva ova uvjeravanja i sve drugo što je razmišljao nadao se da će mu oprostiti.

Da bi se lakše uvjerio u ovo u zadnjem je pismu predložio svojim ukućanima da zavežu bijelu plahtuna stablo jabuke da on vidi kada bude prolazop vlakom tuda blizu, pa ako bude bijela plahta izcvješena on će na idućoj postaji izaći i doći kući, a akoli ne on će produžiti i neće se vraćati.

Kako su se približavali njegovom mjestu svi su radoznalo gledali na istu stranu i tako mu olakšavali njegove jade i uvjeravali ga da će bu roditelji oprostiti.Najedamput kao da su se uvježbavali kada su opazili bijelo platno na stablu svi su uzviknuli “Eno” i potapšali ga rukom u znak razumijevanja. Na jabuci nije bila obješena jedna plahta, već sva bjelina koju je obitelj posjedovala. Stablo je bilo bijelo da se nije moglo ne opaziti ili promašiti.

Za svakoga ima oprosta u Kristovoj krvi.»(Prispodobe V, Mabić/Jukić,210)