NEDJELJNE MOLITVE

 

http://www.isusovci.hr/prostorduha/

 

ZA SVAKI DAN RAZMIŠLJANJA MOŽETE NAĆI NA GORE OVOJ STRANICI

 

 

OTAJSTVO KRIŽA

 

Zastajemo pred otajstvom Križa s apostolom Pavlom i sv. Franjom. Križ je simbol grijeha, osude, patnje, smrti; ali i najuzvišenije ljubavi i slave. U temelju kršćanstva stoji smrt Raspetoga i slava Uskrsloga. Za moćnike ovoga svijeta patnja i smrt postaju rastakanje njihove «veličine» i odlazak u zaborav. Za Isusa, pa onda i za kršćanina, Križ soči ljubavlju i životom. U svom prvom navještaju Isusovi sljedbenici ističu: «Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci» (Dj 3, 13 -15).

                                                                                        

Snaga Križa

Apostol Pavao snažno povezuje spasenje s otajstvom Križa. U središte svoga navještaja stavlja objavu Ljubavi koja se zbila i dokazala na Križu. O tome govori veoma osobno i snažno: «Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu» (Gal 6, 14). U otajstvu Križa zbiva se milost spasenja koja osmišljava križevnu žrtvu Bogočovjeka. To je mudrost od koje Apostol polazi i koju stavlja u središte navještaja Evanđelja milosti. On ističe: «Mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak - i Židovima i Grcima - Krista, Božju snagu i Božju mudrost» (1 Kor 1, 23-25). Dakle, Krist raspeti jest Božja snaga i Božja mudrost. Umrli i Uskrsli s Ocem je pomirio nas  grešnike i smrtnike. Ta poruka stoji onkraj ljudskih misli, pogleda i želja. Zbunjujuća je Apostolova poruka: Krist za nas posta prokletstvom (usp. Gal 3, 13). U Pavlovu izričaju često nalazimo da se Isusova muka, smrt i uskrsnuće zbilo «za mene»; «za vas»; «za Crkvu»; «za sve». Objavljuje da je Krist umro za naše grijehe i uskrišen radi našega opravdanja. Po služenju Crkve, on je primio i dalje predaje tu istinu. Čitatelju Riječi dah staje pred tvrdnjom: «Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu» (2 Kor 5,21). Snaga Božje ljubavi i milosrđa na Križu sebi prisvaja naše prokletstvo, naš grijeh i našu krivnju, a nas odijeva u svoju pravednost i uvodi u svoju slavu. Zato je Križ osovina «Pavlova Evanđelja». On je ožetak navještaja Božje ljubavi prema grešnicima. To se kosi s ljudskim načinom razmišljanja. No, Bog je drugačiji, svet; čovjeka neizmjerno nadilazi. Apostol uvijek stapa tajnu križa i uskrsnuća. U Križu čita najizvrsniji nauk. Otajstvo Kristova križa čovjeku otkriva posve novu mogućnost, da raste i dozrijeva «do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove» (Ef 4,13). Tamo gdje čovjek vidi samo neuspjeh, bol i poraz, kršćanin nalazi izvorište i snagu za novi korak i sadržajniji život. U Križu spoznaje svoju grešnost i svoju ljubljenost; svoju krhkost i svoju uzvišenost. Stoga je Raspeti i Uskrsli stožerno otajstvo cijele objave koju kršćanin uvijek iznovice sluša i spoznaje. Uvjeti za primanje toga dara jesu pokajanje i obraćenje.

 

Franjo i Križ

U Franjinu hodu zbiva se preporod u trenutku kada je od Raspetoga čuo oslobađajuću zapovijed: «Franjo, idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, ruši!» (Čel. 2, 10). Rasvjetljenje ove zapovijedi Svetac traži pred križem u molitvi: «Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tamu moga srca i podaj mi ispravnu vjeru, sigurno ufanje i savršenu ljubav; smisao i spoznaju, Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinsku volju.» Bog je za Franju Svevišnji i Slavni. Pred njim ispovijeda tamu svoga srca. Prosi kršćanske kreposti – vjeru, ufanje i ljubav. Svjestan je da samo tim darom može izvršiti Gospodinovu svetu i istinsku volju. On je posve na crti svoga Učitelja, Gospe i apostola Pavla. Naime, u drami svoje patnje Isus moli: «Oče! Ne moja volja, nego tvoja neka bude!» Na anđelov navještaj Gospa pristaje: «Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.» Pavao pita: «Što mi je činiti, Gospodine?», da bi spremno prihvatio što mu je rečeno. Osnovna značajka kršćaninova postojanja jest osluh i posluh Riječi koja je objavljena govorom i gestama. Kršćanin moli da Otac nebeski rasvijetli njegovu tamu, pripremi volju i osposobi ga da je izvrši. Tako se otvara daru svoga pobožanstvenjenja.

Poput Apostola, Franjo vjeruje da je svijet otkupljen križem Gospodina Isusa. Svoju vjeru pretače u molitvu: «Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, ovdje i po svim crkvama tvojim koje su po cijelome svijetu i blagoslivljamo te, jer si po svom svetom križu svijet otkupio.» Potresen je Kristovim križem. Po molitvi Crkve biva ispunjan Kristom i njegovim Svetim Duhom. S Raspetim ćuti bol izdaje, uhićenja, osude, raspeća i smrti na Križu. S njim se poistovjećuje i moli Gospodinovim izrazom. To posebno izražava njegov Časoslov muke.  Po drami Križa, usvaja preporodnu moć koja mijenja njega i obnavlja Crkvu. Vjerobesjedi: «Gospodin kraljuje sa drveta». Nečuven je sadržaj Svečeve molitve: «O, Gospodine moj, molim te… da za svoga života osjetim… koliko je to moguće, onu bol što si je podnio u vrijeme svoje pregorke muke». Molitva mu je uslišana kada je na Laverni obilježen ranama.

Evanđeljem Križa Franjo je obilježen iznutra i izvana.  Raspeti otkriva najveće zlo i najveće dobro čovjeka. Bez Evanđelja i poslušnosti Crkvi u čovjeku sahne ono najbolje što on jest i što može biti. Posluh zahtijeva malenost. Tu krepost Franjo uči i spoznaje upravo pred svetim Križem po kojemu je svijet otkupljen. Cijelo se njegovo biće napaja tom istinom. Čezne za suobličenjem Kristu, makar to nikada ne ide bez žrtve. Križ otkriva svu "snagu Božju" (usp. 1 Kor 1,24), koja plodi spoznajom vlastite ljubljenosti i sjedinjenjem s Bogom. Svoju stopljenost Apostol svjedoči iskazom: «Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist» (Gal 2,20). Franjo je dobio novo ime: «Drugi Krist»; premda je Krist uvijek jedan i neponovljiv. Njegov životopisac bilježi: «Isusa je nosio u srcu, Isusa u ustima, Isusa u  ušima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa je u svim ostalim dijelovima tijela uvijek nosio» (Čel. 115). Pavao svoju vjeru pretače u tvrdnju: «Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama» (Gal 5, 24). Franjo na svom tijelu nosi biljege Raspetoga.

Praznovjerje, i onda kada je obučeno u kršćansko ruho, ne vidi vrijednost križa. Uporno u središte stavlja sebe, svoje tjelesno zdravlje, moć, uspjeh. To mu postaje molitveni sadržaj. Svakom praznovjerju i mudrosti ovoga svijeta križ ostaje ludost. Kod Pavla i Franje toga nema. Njima u središtu stoji Raspeti i Uskrsli. Oni propovijedaju i usvajaju snagu križa. To je strano uznicima užitka, profita i nadmoći. Pavao zapisa: «Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu» (Gal 6,14). I Franjo postoji u skladu s tim. Križ ostaje objava Boga ljubavi, razotkrivanje strahote grijeha, ali i put u Očevu kuću. Njegova poruka potiče na trajno umiranje sebi i sebedarje drugom. To je logika žrtve koja daruje maleno i postiže velebno.

U vjernikovu iskazu: «u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene« (Gal, 2, 20), patnja i umiranje dobivaju smisao. Vjernik postaje molitva: «Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, …jer si svojim svetim Križem svijet otkupio.»  Ta molitva uvodi u milost Oca, ljubav Sina i zajedništvo Duha.

 

Fra Andrija Bilokapić

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

 

 

6. nedjelja kroz godinu

 

 

 

Gubavac je pred Isusom: “Ako hoćeš, možeš me očistiti!”

“Hoću, budi čist!”

 

Gubavac dolazi k Isusu. To nije bilo zakonski dopušteno. On je već time prekršio zakon. Vjerojatno je tada svu svoju nadu stavio u ovaj susret s Isusom. Isus se ne ograđuje od tog čovjeka. Dotače ga se. Dakle, ni Isus ne poštuje zakonske propise.

 

U ozračju čudesene ljubavi i dobrote, Isus svojom čistoćom zahvaća u čovjeka koji je bio nečist. Tako će biti i u sljedećim situacijama koja će nam evanđelja donositi: Isus blaguje s grešnicima, prihvaća bludnice, ne bježi pred carinicima, razgovara s farizejima. Ne boji se zaraze grijeha. No, od tog časa, mnoštvo ide k Isusu. Tako će Isus na križu uzeti mjesto grešnika, uzeti na sebe svu bol svijeta, da bi sve ljude privukao k sebi.

 

Danas Isus kaže meni i tebi: “Dajem ti čistoću. Povjeruj da sam jači od tvoje gube, da svojom čistoću mogu oprati svaku tvoju nečistoću. Bogu je sve moguće. Ljubav je moja bolja od života. I neka pokraj tebe i drugi postaju čišći.”

 

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

 

 

5. nedjelja kroz godinu

 

 

 

“...povuče se na samotno mjesto.” Duhovna samoća je prijateljevanje s Onim koji jedini može ispuniti i odnjegovati čovjekovu dušu.

 

            Onoga koji ne moli, život će slomiti, sa svojim izazovima i nesrećama. Njegujemo samoću da ne budemo osamljeni. Njegujemo li samoću s Bogom, neće nas jadi svijeta moći slomiti.

 

            Isus se povlači u samoću, a nakon molitve u osami počinje djelovati, obilaziti mjesta i propovijedati.

 

            I mi ćemo u povučenosti na samotnom mjestu nalaziti hrabrost slijediti Božju volju umjesto svoje, i vršiti Božja djela umjesto svojih. Otac koji je u meni tada će činiti svoja djela.

 

            “Svi te traže”, govorili su učenici Isusu. Tražimo ga i i mi danas, da stavi ruku na nas kao onda na Petrovu punicu. Tražimo ga da budemo sretni - ne samo u ovih nekoliko godina ovozemnog života - već u vječnosti djece Božje.

 

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

 

 

4. nedjelja kroz godinu

 

 

Isusova riječ nas neprestano ispituje, provjerava, ispravlja, obnavlja i uznemiruje. I danas on, koji je čist, ne želi da pored njega itko bude nečist. On, koji je dobar ne želi da pored njega budemo zli.

 

            Možemo pretpostaviti da su zločini koje čini čovjek tragovi oca laži, neprijatelja čovjekova od početka. Još je sigurnija činjenica da je Isus s nama, da je Emenuel – “Bog s nama”, da je snažnije prisutan od svakog drugog duha.

 

Gospodine! Dovoljno je biti pokraj Tebe, u Tvojoj blizini, u dodiru s Tobom pa da se osjetimo slobodni od zla koje želi uništiti čovjeka.

 

Stoga nas, Gospodine i danas svojim riječima neprestano uznemiravaj, ne dopusti da budemo robovi nečistih sila, nego nas obrani, sačuvaj i za sebe spasi.

 

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

 

3. nedjelja kroz godinu

 

 

 

            Gospodin je sama dobrota i pravednost:

   grešnike na put on privodi.

On ponizne u pravdi vodi

   i uči malene putu svome. (Ps 25,8-9)

 

 

Gospodine!

 

Znaš svu moju ljudsku ograničenost i slabost, znaš padove, znaš što mogu i što ne mogu pružiti. Ti imaš toliko povjerenja u čovjeka...

 

Ipak, znam: od mene očekuješ samo ono što mogu dati. Drugo ćeš učiniti Ti. Od mene očekuješ da krenem, a Ti ćeš proslaviti svoju dobrotu. Jer, što sam slabiji, to će se Tvoja dobrota jače očitovati; znat će se – to je Tvoje spasiteljsko djelo; nipišto djelo ljudskog nastojanja.

 

Proslavi se, Gospodine Isuse Kriste, i po pozivu kojim mene pozivaš. Neka se taj Tvoj poziv oživotvori na dobro čovjeka i Crkve. 

 

 

 

Molitvu izrekao Dario Miletić

inspiriran knjigom fra Z. Linića “Neka mi bude po riječi tvojoj”

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

 

 

2. nedjelja kroz godinu

 

 

 

Učitelju, gdje stanuješ? Bilo je to bojažljivo pitanje ljudi koji su nešto osjetili, koji su se našli zatečeni privlačnošću Isusove osobe. To je bila neka zahvaćenost na prvi pogled.

 

A Isus ne zatvara svoje boravište. Otvoreno je svakome. Na jednostavan je način pozvao prve učenike, koji su puni želje i znatiželje krenuli za njim. Bilo je to za učenike tako značajan susret da su zapamtili: Bila je otprilike deseta ura.

 

Smijemo se pitati o času kada smo mi sreli Isusa. Bismo li se mogli prisjetiti točnog termina koji je zapisan u kronici života?

 

Gospodin nas vodi tamo gdje stanuje – vodi rado, često – upravo je zato i – nastanio se među nama.

 

Učitelju, povedi nas k sebi!

 

 

 

 

Krštenje Gospodinovo

 

 

 

Isus dolazi na Jordan, rijeku koja dijeli pustinju od Obećanje zemlje, ondje gdje je oslobođeni narod uveden u zemlju obećanja.

 

Pri svakom krštenju djeteta ponavlja se isti prizor i čuje isti glas - makar za tjelesna osjetila na nevidljiv način - koji je govorio Isusu pri njegovom krštenju: “Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” To bi se još moglo izreći kao: “Ti si moj ponos, ti si moja radost!” Na svakom našem krštenju, koje - možda - premalo ozbiljno shvaćamo, Bog je i nama rekao: “Ti si moje ljubljeno dijete, ti si moja radost, moja ljubav!”

 

To je rečeno i meni. Ja sam dijete Božje ljubljeno, subaštinik neba.

 

Neka me te riječi uvjeravaju da je ova zemlja ljepša jer ja postojim, da je nebo ljepše jer sam za nebo određen!

 

 

 

 

 

 

                                                                      D.M.

 

 

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

 

 

2. nedjelja po Božiću

 

 

 

K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše! Sveti Ivan ovdje prije svega misli na narod kojemu je Isus pripadao, na narod Saveza koji u Isusu nije prepoznao Božji pohod, te ga je vlastiti narod odbacio, isključio iz svoje sredine i osudio.

 

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja! To su oni koji su ga prigrlili na odgovoran način, učinivši ga izborom svoga života. No, ne može se imenom pripadati Bogu, a životom činiti što nije Božje. Tako nam se može dogoditi da ne primamo onoga koga nam je Otac poslao, jer slušamo, ali ne vršimo. Istinska vjera mijenja život i ljudske navike. Ne može se po sakramentima biti kršćanin, a po životu poganin.

 

Ovih dana svećenik blagoslivlje obitelji i mjesta gdje žive. Kako bi bilo lijepo kada bi Gospodin, dok ulazi u naš dom, osjetio da dolazi na mjesto koje je potpuno njegovo. Takvi bi domovi preobrazili lice zemlje, a Hrvatska bi bila domovina onih koji žive sveto.

 

Gospodine! Smjestio si me u narod koji je ukorijenjen u kršćanstvo. Tvoj sam, po tvom odabranju i po svom opredjeljenju. U Tvojoj sam prisutnosti, pratiš me okom dobrog pastira. Daj mi snage da te primam svaki puta kada pokucaš na vrata mog srca. I daj da, kao što ti imenom pripadam, tako i životom činim jedino ono što je Božje.

 

 

 

 

 

 

                                                                                                                             D.M.

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

 

 

Sveta Obitelj

 

 

 

Gospodine! Čovjeka si stvorio kao muško i žensko, kao biće koje ne može samo, nego je dio zajedništva. Tvoj je naum ljubavi da svatko ima oca i majku, da je ovisan o drugome, upućen na drugoga, da svatko duguje svoj život i rast drugome. Nadalje, čovjeka si stvorio na sliku Sina koji je svoj ljudski život proživio unutar jedne obitelji i zajednice.

 

Isuse, Tvoji su roditelji u riječima starca Šimuna stekli još jedno iskustvo o veličini djeteta koje prinose. Taj svjetao trenutak ubrzo se pretvara u tamu Golgote. Život svake ljudske obitelji ima svoje radosti i žalosti, svjetlosti i tame. Želimo uz ovaj blagdan Svete Obitelji moliti Gospodina da vrati snagu onima koji su na rubu svojih ljudskih sila i u opasnosti da popuste pred silama razdora.

 

Ti si, Isuse, živio u Svetoj Obitelji, ali Ti nastavljaš živjeti u svakoj našoj obitelji, jer Ti si u svakom srcu koje Ti otvara vrata. U Svetoj Obitelji dao si nam uzor krjeposnog života i uzajamne ljubavi. Daj da je naše obitelji nasljeduju, te i same budu Tvoj dostojan dom.

 

 

                                                                                                                             D.M.

 

Božić

 

 

 

 

Bok je velik i malen, nedokučiv i pristupačan, Gospodar svemira i dijete u štali... To je previše jednostavna istina da bi je odrastao čovjek lako prihvatio. Mali Bog, Božić, poziv je na evanđeosku malenost.

 

“Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama!” Potom se dječak seli na različita mjesta, kao odrastao dobrovoljno napušta dom i “nema kamo bi glavu naslonio”. Udomljuju ga Zakej, i farizej Šimun, i mnogi drugi. Nažalost, događa se i da “k svojima dođe a njegovi ga ne primiše”.

 

Njegovim ulaskom u svaki dom dolazi i spasenje. Božić je stoga blagdan doma, blagdan obitelji. Isus je novi član svake naše obitelji i za svaku ljudsku obitelj ispunja Izaijino prorošvo: “Dijete nam se rodilo, Sin nam je darovan!”

 

Bog nam je darovan, dar nad darovima. Bog se ne da nadmašiti u ljubavi i darivanju. Ali - možemo ga nasljedovati, činiti ono što On čini, naravno - na naš ljudski, nesavršeni način. Običaj je da se pod borom ostavi neki dar, neki znak pažnje. Kao da svi postaju nekako bolji, topliji, pažljiviji. O kad bi i ove godine Božić vratio mnogim obiteljima osjećaj topline i vjernosti!

 

Pridružujemo se radosti pastira, Marije i Josipa. Dobro došao, mali Isuse, u naše velike gradove i u naša stisnuta srca. Tvoj rođendan neka bude čas našega novog rođenja.

 

 

 

                                                                                                                             D.M.

 

 

 

NEDJELJNE MOLITVE 

 

4. nedjelja Došašća

 

 

 

“Kako će to biti?” “Sila će te Svevišnjega osjeniti...” Još dok su Izraelci bili pustinjski putnici, usred tabora bio je Šator sastanka. Pri Božjim pohodima i susretima s Mojsijem, nad njega se spuštao oblak. Šator, prekriven oblakom, tako je bio osijenjen. Kršćanska će tradicija potom Mariju nazvati Škrinjom zavjetnom.

 

Božić je blizu. Marijine riječi priprave bile su: “Neka mi bude po Riječi Tvojoj!” I mi se pripravljamo. Mnogo se toga nabavlja, kupuje, sređuje. Najbolja priprava ipak bi bila: srce skrušeno, predano volji Božjoj, srce koje Gospodinu spremno kaže : “Evo me! Računaj sa mnom!”

 

Za svoje djelo spasenja Ti trebaš suradnju čovjeka. U povijesti spasenja sveti su Ti ljudi često davali svoje sposobnosti da čine ono što si od njih tražio. Mnogo je divnih primjera ljudi koji su Ti rekli i ostvarili svoj: “Evo me!”

 

Gospodine! Hvala Ti za svaki trenutak koji mi govori da još uvijek računaš sa mnom, da imaš planove sa mnom i da sam Ti važan. Želim biti suradnik Tvoje milosti. Daj mi snage da i ja kažem: “Evo me!”

Meditaciju priredio Dario Miletić

prema knjizi fra Zvjezdana Linića “Neka mi bude po riječi tvojoj”

 

 

NEDJELJNE MOLITVE 

2. nedjelja Došašća

 

 

 

            Naše se crkve pune skrušenim ljudima koji su spremni u sakramentu ispovijedi primiti vidljivi znak oproštenja. Sve je to dobro, ali ipak, nije dovoljno. Jer ako ostanemo na tome, onda je to još uvijek slušanje i primjenjivanje Ivanove propovijedi, a ne navještaj Isusove Radosne vijesti. Isusova novost je zahvat Duha, rođenje na novi život djece Božje.

 

            Gospodine, i danas trebaš preteče. Trebaš ljude koji će pripravljati put za Tvoj dolazak. Trebaš mene, trebaš svakoga od nas.

 

            Ivan je bio glas koji viče, glas koji se nije dao nadjačati od drugih ponuda pomodarskog svijeta. Kako ću, Isuse, pozivati ljude da poravnavaju staze i prokrče put kroz pustinju, kad su i staze mog života još uvijek krivudave i grbave? Kako ću pomoći drugima da Te otkriju i nađu, kad i sam često lutam daleko od Tebe? Neka se u meni dogodi život obraćenja, da bih bio spreman biti glas koji će ljude upućivati na Tebe!

 

Za Ivana Krstitelja bilo je jasno: on se umanjivao, a Ti si, Gospodine, bivao sve prisutniji u srcima ljudi koji su Te čekali. Bojim se, Isuse, da Te ljudi često ne mogu vidjeti kroz moju osobu, da Te ne mogu dokučiti preko moje riječi. Bojim se da ljudi, zbog moje slabosti, često ne požele ići naprijed, da im ja ovakav priječim da dođu k Tebi. Očisti moje nakane, moje želje, operi moj govor i moje srce.

 

Nisam dostojan odriješiti Ti remenje na obući, ali ipak Te molim, učini da budem bar od kakve koristi za Tvoje kraljevstvo.

 

GODINA B

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

1. nedjelja Došašća

 

            Bdijenje je iščekivanje susreta s onim koga se ljubi, susreta koji više neće biti ugrožen rastankom. To je iščekivanja srca koje ljubi, poput čekanja majke na povratak sina, žene na povratak muža, poput iščekivanja prijatelja kojem se obojica raduju kao novom obogaćenom susretu. Tako Crkva čeka Krista.

 

            A Crkva si, brate, ti, Crkva sam ja. Bdijmo, jer ne znamo dana ni časa!

 

            Gospodine, koji dolaziš kao onaj koji hrani svoj narod, kao onaj koji oprašta grijehe, kao onaj koji rađa na novi život! Dolaziš da me spasiš! Želim da me tvoja Riječ vodi, a moje srce ostaje u nadi da ćeš me prepoznati kao svoga – u času konačnog susreta s tobom!

 

 

Meditaciju priredio Dario Miletić

prema knjizi fra Zvjezdana Linića “Neka mi bude po riječi tvojoj”

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

Krist Kralj

 

Gospodine! Otkako si ušao u ljudsku povijest, ona postaje mjesto gdje čovjek postaje za čovjeka odgovoran; i mjesto gdje čovjek svoj život zadobiva ili ga proigrava. Pri tome čistunska pravovjernost i zakonski ispravan moral, koji računa s plaćom ne vrijede, ako nema spontane, neproračunate brige za čovjeka.

 

            Tvoja rečenica “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste”, treba svakom kršćaninu biti pravilo života. Rečeno je što će se pitati na ispitu na Dan suda. Ni za jedan ispit nemamo već odavno znana pitanja kao za ovaj.

 

            Poput apostola i ja tražim gdje stanuješ, a ti odgovaraš: “Dođi i vidi!” I s Tobom mogu biti koliko hoću.            Čovjek lišen tvoje milosti i prijateljstva gol je, prepušten udarcima okoline. Zaogrni me svojom ljubavlju!

 

            Daj da te prepoznajem u svima koje mi stavljaš na put života. Želim se na času Suda naći među tvojim izabranima. Dođi, Gospodine Isuse!

 

 

Meditaciju priredio Dario Miletić

prema knjizi fra Zvjezdana Linića “U početku bijaše Riječ”

 

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

33. nedjelja kroz godinu

 

Talent uključuje odgovornost djelovanja. Ako Gospodar i odlazi daleko, on ipak ostaje i dalje gospodar talenata. Sve ako se i produljuje vrijeme njegova povratka, on će jednom ipak doći.

 

Sadašnji čas nam je darovan. Ali on je u isto vrijeme i vrata u budućnost. O odluci u sadašnjosti ovisi naš život za budućnost, i - za vječnost. Kad jednom dođe čas da se dadne račun o upravljanju, tada će se otkriti jesmo li bili za ili protiv Gospodara.

 

Prva dvojica možda riskiraju sve što imaju, ali i inače živimo u kontekstu životnih nesigurnosti.

 

Treći ima odnos prema Gospodaru prožet strahom. Strogom Bogu ljudi se pokoravaju samo koliko naređuje slovo zakona. Takva se poslušnost nikada neće razviti u stvarateljsko predanje. Taj zadnji vraća Ti što je tvoje; on Ti nema ništa dati od svoga. Ispunjava pravednost farizeja; ne otvara se riziku predanja.

 

Gospodine, učini da shvatim, da Ti daruješ talente - darove Duha Svetoga - da obogaćen njima učinim svijet ljepšim. I da shvatim da od mene očekuješ takvu novu, udvostručenu ljubav.

 

 

 

 

 

 

Meditaciju priredio Dario Miletić

prema knjizi fra Zvjezdana Linića “U početku bijaše Riječ”

 

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

Krist Kralj

 

Gospodine! Otkako si ušao u ljudsku povijest, ona postaje mjesto gdje čovjek postaje za čovjeka odgovoran; i mjesto gdje čovjek svoj život zadobiva ili ga proigrava. Pri tome čistunska pravovjernost i zakonski ispravan moral, koji računa s plaćom ne vrijede, ako nema spontane, neproračunate brige za čovjeka.

 

            Tvoja rečenica “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste”, treba svakom kršćaninu biti pravilo života. Rečeno je što će se pitati na ispitu na Dan suda. Ni za jedan ispit nemamo već odavno znana pitanja kao za ovaj.

 

            Poput apostola i ja tražim gdje stanuješ, a ti odgovraš: “Dođi i vidi!” I s Tobom mogu biti koliko hoću.            Čovjek lišen tvoje milosti i prijateljstva gol je, prepušten udarcima okoline. Zaogrni me svojom ljubavlju!

 

            Daj da te prepoznajem u svima koje mi stavljaš na put života. Želim se na času Suda naći među tvojim izabranima. Dođi, Gospodine Isuse!

 

 

Meditaciju priredio Dario Miletić

prema knjizi fra Zvjezdana Linića “U početku bijaše Riječ”

 

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

33. nedjelja kroz godinu

 

Talent uključuje odgovornost djelovanja. Ako Gospodar i odlazi daleko, on ipak ostaje i dalje gospodar talenata. Sve ako se i produljuje vrijeme njegova povratka, on će jednom ipak doći.

 

Sadašnji čas nam je darovan. Ali on je u isto vrijeme i vrata u budućnost. O odluci u sadašnjosti ovisi naš život za budućnost, i - za vječnost. Kad jednom dođe čas da se dadne račun o upravljanju, tada će se otkriti jesmo li bili za ili protiv Gospodara.

 

Prva dvojica možda riskiraju sve što imaju, ali i inače živimo u kontekstu životnih nesigurnosti.

 

Treći ima odnos prema Gospodaru prožet strahom. Strogom Bogu ljudi se pokoravaju samo koliko naređuje slovo zakona. Takva se poslušnost nikada neće razviti u stvarateljsko predanje. Taj zadnji vraća Ti što je tvoje; on Ti nema ništa dati od svoga. Ispunjava pravednost farizeja; ne otvara se riziku predanja.

 

Gospodine, učini da shvatim, da Ti daruješ talente - darove Duha Svetoga - da obogaćen njima učinim svijet ljepšim. I da shvatim da od mene očekuješ takvu novu, udvostručenu ljubav.

 

 

 

 

 

 

Meditaciju priredio Dario Miletić

prema knjizi fra Zvjezdana Linića “U početku bijaše Riječ”

 

 

 

 

32. nedjelja kroz godinu

 

 

 

 

            Crkva je zaručnica i čezne da bude sa svojim Zaručnikom. Ulje za svjetiljke, to je otvoreno srce za dobro djelo. To znači imati srce za drugoga, to je takve naravi da se ono ne može drugome posuditi ili ustupiti.

 

Isus nam daje priliku da prikupimo dovolno ulja za svoje svjetiljke, da u noći kada on bude odlučio doći svi imamo dovoljno ulja za svoje svjetiljke.

 

Nas zoveš da s upaljenim svjetiljkama znademo dočekati tvoj dolazak. Darovao si nam svjetlo da i mi budemo svjetlo ovome svijetu.

 

Umor života često nadvalda želju da neprestano bdijemo. Ono što tražiš, to je posjedovanje svjetla i svega onoga čime se svjetlo uzdržava da se ne ugasi. Svjetlo vjere može doći u pitanje ako se ne hrani u drugovanju s Tobom, ako se ne vrše djela ljubavi - jer je vjera bez djela mrtva.

 

Neće Te znati dočekati s upaljenim svjetiljkama oni koji nisu znali budno i revno u životu otkrivati prostore za ostvarivanje djelotvorne ljubavi.

 

Poziv na ljubav ne može se ostvariti tuđom uslugom. To je osobni poziv, nenadomjestiv, i nitko drugi ne može svojom ljubavlju ispuniti ono na što sam ja pozvan i što se od mene u planu Božjem očekuje. To ulje ljubavi je neposudivo, jer je to prilika svakog čovjeka da ostvari svoje poslanje na ovom svijetu.

 

Gospodine! Pozvao si me da budem svjetlo ovome svijetu. Nisam uvijek opravdao Tvoj poziv. Hvala Ti što se vrata Tvoje dvorane - Tvoga srca još nisu zatvorila. Još uvijek imam vremena ići nabaviti ulja.

 

Molim Te neka nikoga na ovom svijetu Tvoj dolazak ne zateče bez kapi ulja u svjetiljci njegova srca.

 

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

 

 

31. nedjelja kroz godinu

 

 

 

            Govoriš li to meni, Gospodine? Od drugih tražim da čine ono što sam nisam spreman činiti. Govorim, i ne činim. Danas: tolike riječi opomene! ...Počasna mjesta svima su važna briga. Osjetljivi smo na naslov kojima nas ljudi oslovljavaju. A ti želiš da jedni drugima budemo maleni i - poslužitelji. Želiš da se pretječemo u poniznosti...

 

            Skloni smo zamišljati da se naše zasluge očituju na ljudima oko nas i očekujemo da nas ljudi takvima priznaju. U nerazboritosti tako mislimo da mi uvjetujemo ono što je zapravo pridržano samo nebeskom Ocu - od kojega je svako očinstvo na zemlji.

 

            Svima koji na bilo koji način obavljaju nešto od tvoje službe, udijeli da žive i čine ono što govore. A meni, ćudljivom djetetu svome, budi Učitelj po svom Duhu i upućuj me u svu istinu Tvoje Riječi u svakoj prigodi života. I udijeli mi milost da Riječ živim.

 

 

 

 

 

 

30. nedjelja kroz godinu

 

 

 

            Gospodine! Svaki se puta na početku mise kajem i taj pokajnički čin posvješćuje mi činjenicu da sam daleko od ideala istinskog čovjeka kako si ga je jedino Ti, Kriste, proživio.

 

Sveti Augustin je kazao: “Ljubi i čini što hoćeš!”. Jer, istinska ljubav može činiti samo ono što je dobro. Znam, trebao bih se otvoriti životu drugih, uživiti se u situaciju brata i ponuditi se za svaku pomoć, za prisutnost koja ohrabruje.

 

            Podložan sam slabostima i žalostima. Želio bih biti radostan u ljubavi prema Tebi. A žalost bih trebao prihvatiti samo zato što “Ljubav nije dovoljno ljubljena!”.

 

            Gospodine, znam da Te ne ljubim dovoljno. To je najveća zapovijed, a opet je tako nesavršeno obdržavam. Pomozi mi da Te savršenije ljubim!

 

            Ti veliš: “Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!” Kažeš da je druga zapovijed jednaka onoj prvoj. Stoga, pomozi mi da otkrijem ljubav prema Tebi upravo u ljubavi prema bratu čovjeku.

 

 

 

 

 

 

 

 

Meditaciju priredio Dario Miletić

prema knjizi fra Zvjezdana Linića “U početku bijaše Riječ”

 

 

 

 

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

 

 

29. nedjelja kroz godinu

 

 

 

Ljudsko biće nije tek podanik vlastodržaca, nego je dragocjena osoba u stvarnosti Tvojih planova. A moguće je da između jednog i drugog dolazi do napetosti. Čovjek se teško snalazi u tom prostoru napetosti i nejasnoća između ljudskih smicalica u težnji za zaradom, i zahtijevnosti novoga života u slobodi djeteta Božjeg.

 

Danas Te molim i za pastire Crkve i sve odgovorne u ravnanju Tvojim narodom: da uvijek jasno razlikuju što je carevo, a što Božje.

 

Molim Te i za mene: ne dopusti da me od Tebe odijele zamamnosti ovoga svijeta. Ne dopusti da ono što pripada Tebi, što je Tvoje, srcem prione za drugo. Tebi povjeravam svoj život, svoje sposobnosti, u Tvoju se službu stavljam. Tvoj sam: Bogu Božje.

 

Pa dok obavljama svoje poslove dana, daj da se stalno sjećam da je na meni Tvoja slika i natpis! Daj da hodam kao da pripadam Tvome kraljevstvu. I dok živim u ritmu ljudi ovoga svijeta, neka se osjeti da je moje blago na nebesima. Neka to vide i ljudi oko mene, neka moj život bude na veću slavu Tvoju!

 

 

 

 

 

Meditaciju priredio Dario Miletić

prema knjizi fra Zvjezdana Linića “U početku bijaše Riječ”

 

NEDJELJNE MOLITVE

 

28. nedjelja kroz godinu

 

Gospodine! Najprije pozivaš Židove. Njima prvima upućuješ poziv spasenja. Kad su oni odbili poziv na svadbenu gozbu, onda sluge dobivaju novu zapovijed: ići k drugima “zlima i dobrima” – grješnicima i poganima.

Gospodine, a što znači to svadbeno ruho? Ljude se gotovo prisiljava da uđu u svadbenu dvoranu, a nisu upozoreni niti su imali vremena dolično se obući. Čini mi se da je ovdje riječ poruke slična onoj o deset djevica s upozornjem: Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa! (Mt 25,13) 

Mnogo je zvanih, a malo odabranih. Živimo u katoličkoj domovini. Mnogo je onih pozvanih na svadbenu gozbu. Ipak, mnogi nemaju svadbeno ruho. A svadbena haljina - to je sam Isus. Sveti Pavao će to reći riječima “Kristom se zaodjenuste! (Gal 3,27) 

Stojim pred tajnom tvoga poziva! Taj poziv je dar, milost, počast! No, izgleda da je nekima teret, nepoželjna obveza. 

Taj poziv “Dođite na gozbu” vrijedi i danas. A i danas čovjek traži isprike kako bi se oteo toj obvezi. 

Gospodine Isuse Kriste, koji zoveš “Dođite k meni na vodu života, ostavite se presahlih bunara”, udijeli mi srce sposobno da shvati da nema druge vode života osim tvoje i druge svadbene gozbe osim stola tvoje ljubavi!

DM

 

 

 

 

27. nedjelja kroz godinu

 

Gospodine! Slušaju te glavari svećenički i starješine narodne. Oni misle da su vlasnici Saveza i zato iz njega isključuju sve grješnike, a pogani uopće nemaju pristup u Savez spasenja. Budući da se u tom smislu Ti drukčije ponašaš od njih, oni će i Tebe izbaciti. 

Plod trsa - krv je prolivena za mene, a prouzrokovali su to nevjerni vinogradari koji postadoše ubojice. 

Danas se trebam upitati: Tvoji su protivnici uspjeli čuti Tvoju riječ kao sebi osobno upravljenu. A ja, prijatelj Tvoj, tako često slušam iste riječi, a one prolaze mimo mojih ušiju i mimo moga srca. 

Radnici očekuju plaću za svoj rad, ali Gospodar očekuje plodove rada. Primio sam milost djetinjstva, otvorila su mi se vrata Crkve, član sam Božjega naroda. Donose li te milosti svoj rod? 

Kad bi Ti danas došao i zatražio plodove moje berbe života, kako bih Te primio? A doći će čas kad ćeš to tražiti. 

Neka me ovo evanđelje neprestano upozorava da nisam gospodar primljenih darova, nego samo upravitelj povjerenih mi dobara.

 

DM

26. nedjelja kroz godinu

 

 

 

Gospodine, pogađa tvoja riječ. Prispodoba o dva sina i danas govori. Svatko je  zapravo poput prvog ili drugog sina, ili katkad prvi, a katkad drugi. A ti si onaj koji neprestano zoveš u svoj vinograd - u svako doba, u svako vrijeme našega života. 

Često se vidim u prvom sinu. Učinio je tvoju volju, premda mu je prvi odgovor bio grub. Sjećam se tvoje riječi Neće se spasiti oni koji samo govoreGospodine! Gospodine!, nego oni koji vrša volju Božju. Hvala ti što mi ne računaš moje buntovne misli, moje krive riječi, hvala ti što mi još uvijek vjeruješ. 

Bojim se da sam još više sličan drugom sinu. On je spremno odgovorio svojim Evo me, ali nije otišao u vinograd. Mislim, Gospodine, na moje svečano obećanje odričenm se grijeha, a grijeh je tako često prisutan u mom životu; mislim na zadanu vjernost tebi, a moje predanje je tako slabo; mislim na obećanje da ću biti svjedokom tvoje ljubavi u  svijetu, a ljudi pokraj mene tu ljubav ne osjećaju; i mislim na svaku ispovijed u kojoj sam kazao Čvrsto odlučujem da neću više grješiti... pa onda opet... 

Da, Gospodine, mogao bih nizati cijeli život! To je život obećanja i nevjere, praznih riječi i čekanja! Ono jedino što smijem reći s pouzdanjem u tvoju dobrotu je hvala što primaš i naknadni izraz dobre volje i... što primaš obraćenog grješnika. S tom nadom iščekujem svaki, pa i onaj posljednji tvoj poziv, vjerujući da će tvoja milost pobijediti.

 

D.Miletić

 

 

 

 

SKLAD PAVLOVA I FRANJINA OBRAĆENJA

 

Na početku Evanđelja stoji zapovijed: «Obratite se!» Taj zahtjev dolazi po Ivanu Krstitelju i po Isusu Kristu.  Zacijelo je zapovijed obraćenja jedna od osnovnih sastavnica Evanđelja i uvjet kršćanskoga života. U Evanđelju po Marku čitamo: «Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!» (1, 15). Sličan zahtjev nalazimo kod Mateja i kod Luke. Ivan zapisa Učiteljev poziv: «Pođi za mnom!» (Iv 1, 43). Cilj evanđeoskih zahtjeva uvijek je isti: Bog čovjeka zove na novi način postojanja; na (su)život u svojoj božanskoj zbilji. Uvjet za to jest vjera koja usvaja novi pogled na Boga i čovjeka, te okrenutost prema Onome koji Jest. To plodi novim vrednovanjem sebe i svega stvorenoga. Kršćanstvo je u naslovu radost. Hod putem obraćenja dovodi do radosti koju ni bol ne može utrnuti. Apostol piše «Radujem se sada dok trpim…» (Kol 1, 24). Radost je trajna i stabilna.  «Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!» (Fil 4,4 - 5). Tek onaj čovjek koji prihvati zahtjev: «Obratite se!», može živjeti novim životom. Zastanimo nad osnovnim sastavnicama obraćenja apostola Pavla i sv. Franje.

 

Iskustvo pred Damaskom i susret s gubavcem

 

Evanđelist Luka zapisa: «Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikomu svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem» (Dj 9, 1-2). O Franjinu životu prije obraćenja njegov  životopisac bilježi: «Kako je u cvijetu mladosti bio malo ili ništa upućen u poznavanje puta Božjega, dosta je vremena proveo u naravnoj prostodušnosti i u ognju grijeha» (1. Čel 89). Grešnim su putem koračali i Pavao i Franjo. Promjena u njihov život dolazi iznenada: Božjim zahvatom. O svom životu prije obraćenja Pavao kaže: «Ovaj sam Put (Crkvu) na smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene». Franjo jednostavno kaže: «dok sam bio u grijesima».

 

Posvemašnju novost u Pavlov život unosi susret pred Damaskom, a u Franjin susret s gubavcem. Pisac Djela apostolskih bilježi: «Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: 'Savle, Savle, zašto me progoniš?'» (Dj 9, 3-4). Savao je srušen na zemlju i čuje glas koji ga upućuje novim putem. Žestoki progonitelj kršćana postaje gorljivi kršćanin i sjajan navjestitelj Evanđelja. U Franjinu životopisu čitamo: «Franjo je naime po naravi od sviju nesretnih nakaza svijeta najviše zazirao od gubavaca. Kad je jednoga dana jahao pokraj Asiza, sreo je nekoga gubavca. Premda mu je ovaj prouzročio ne malu odvratnost i gnušanje, da ipak ne bi kao prestupnik zapovijedi povrijedio svetinju vjere, sjahao je s konja i pritrčao mu da ga poljubi. A kad je gubavac ispružio ruku kao da će nešto primiti, primio je novac uz poljubac» (2 Čel. 10). Savao je srušen na zemlju, a Franjo je sjahao s konja i prignuo se gubavcu. Obojica su sišla sa svoje dosadašnje uznositosti i postala malenima.

 

Veoma su zanimljive daljnje vjeroispovijesti dvojice velikana vjere. Apostol svjedoči: «Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem - ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista» (Fil 3, 7-9). Krist je Pavlovo «svako dobro, vrhovno dobro, svekoliko dobro, koji je jedini dobar», kako bi rekao sv. Franjo. U Oporuci Franjo iznosi ono bitno što želi poručiti svojoj braći. Tu ne govori o čudesnim ozdravljenjima koja su se uz njega događala. On  piše: «I kad sam odlazio od njih (gubavaca), ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast. Nakon toga malo sam čekao i onda sam napustio svijet» (Op. 3). Dakle, sve svoje «vrednote», do časa obraćenja, Pavao otpadom smatra zbog spoznanja Isusa Krista, a sve, do tada, mrsko pretvara mu se u slast. Obojica su upoznala Raspetoga, Umrloga i Uskrsloga Gospodina. Kad Bog nekome ruši dosadašnje vrednote, on to ne čini zato da uništi, nego zato da iscijeli i daruje neizmjerno više i bolje. Do onoga najizvrsnijeg čovjek ne dolazi svojim domišljanjem, različitim meditacijskim tehnikama, suhim teološkim proučavanjem. Najizvrsniji dar ničim se ne može zaraditi niti zaslužiti. On je jednostavno dar! Apostolu i Franji jednostavno se dogodio susret koji mijenja njihov život. Oni sami i njihovi životopisci pripovijedaju o tom susretu u kojem su progledali i dobili novi pogled na Boga, čovjeka i sve stvoreno.

Poslije susreta s Uskrslim i u njihovu ponašanju vlada gotovo podudarnost. Pavao odlazi u samoću, povlači se u Arabu gdje moli. U molitvi Duh sređuje dojmove i otvara novi put. Dovodi ga u zajedništvo s apostolima o kojemu kaže: «Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete» (1 Kor 15,11).  Poznato je da su pećine i planine bila mjesta gdje je Franjo često boravio. Poslije životnoga zaokreta i Pavla i Franju put vodi u Crkvu. Ananija moli: «Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga» (Dj 9, 17). Pavao je progledao u Crkvi. Kasnije će susresti prvaka apostola Petra i djelovati u zajedništvu s njim. Franjo također odlazi u Crkvu. Od samoga početka svoga novog puta podložan je svećenicima, a nadasve biskupima i papi Inocentu III., koji potvrđuje njegov način života. Franjo ne želi da braća propovijedaju mimo njihove volje ili odobrenja. Braći zapovijeda: «Neka braća ne propovijedaju u biskupiji kojega biskupa ako bi im on to zabranio» (Pr. 9, 1). U Oporuci ističe i braću podsjeća: «I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja. I ja sam to u nekoliko riječi i jednostavno dao napisati, a gospodin papa mi je potvrdio» (14 –15). 

 

Graditelji i obnovitelji

 

U izvješću o obraćenju sv. Pavla rečeno je Ananiji: «Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove» (Dj 9,15). Kada govori o otajstvu Crkve, sam apostol tumači što Bog izvodi oruđem izabranim: izrađuje Božju građevinu (usp. 1 Kor 3, 9). Crkvi u Efezu piše: «Sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu» (2, 19 –22). I sveti Franjo postaje oruđe izabrano za obnovu kuće Božje. Na početku svoga obraćeničkog puta čuje poziv: «Franjo, idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, ruši!» (2 Čel 10, 13). Svecu nije odmah jasno što treba činiti. Odlučuje popravljati crkve građevine. Vođen Riječju i Duhom, počinje jednu od najvećih obnova kuće Božje – Crkve. Prema legendi, papa Inocent III. u snu vidi Siromaška kako čudesnom snagom podupire zidove Lateranske bazilike i sprječava rušenje «majke svih crkva». Tako Svetac, u zajedništvu s braćom koju mu je Gospodin dao, započinje jednu od najvećih obnova Božje građevine.

Uskrsli Gospodin preobražava i Pavlov i Franjin život. Svakoga od njih oblikuje na njemu primjeren način, a opet se u njima prepoznaje isti rukopis Stvoriteljev. U njima izvodi čudesnu promjenu grešnog u pravedno, vremenitoga i prolaznog u vječno, smrtnoga u besmrtno. Događa se preporod, novo stvaranje, novi način postojanja. Zapravo, Božjim zahvatima u njihovo postojanje zbiva se pretvorba ljudskoga u božansko. Po susretu s Kristom Pavao i Franjo stječu drugi pogled na sebe i na sva događanja koja ih prate. Uskrsli im dira savjest – kaju se za grijehe; bistri um – spoznaju Gospodina; jača volju – učvršćuje njihov korak na veoma napornu putu Evanđelja; mijenja život – bivaju nanovo rođeni. Tu počinje svaka obnova osobe, Crkve - ljubljene zaručnice Krista Gospodina – i društvene zajednice.

 

Andrija Bilokapić

 

 

 

 

 

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

 

 

Kad učenik postaje učitelj

 

            U istom mjesecu umrli su najvažniji učitelji moga života: moj otac, otac Gabrijel i Branko Fučić. Tako sam odjednom bio gurnut da od učenika budem učitelj. Tada su me utješile ove dvije priče Anthony de Mella:

 

           

Učitelj je ležao na smrtoj postelji u smrtnoj borbi. Iznenada otvori oči i ugleda svog ljubljenog učenika.

“Ti nikada ne napuštaš moj krevet, zar ne?”, upita blago.

“Ne učitelju, ne mogu”, kaže učenik.

“Zašto ne?”

“Jer ti si svjetlo mog života.”

Učitelj reče: “Jesam li te tako zabljesnuo sine moj, da ne vidiš to svjetlo koje je u tebi?”

 

Kad je učenik ostario i postao nemoćan, učenici su ga molili da ne umre. A on reče: “Ako ne odem, kako ćete vidjeti?”

            “Što nismo vidjeli kad si bio s nama?”, pitali su učenici. No učitelj tada ništa ne reče.

            Kada se približi čas smrti, opet ga upitaju: “Što ćemo vidjeti kada odeš?”

            Tada učitelj reče: “Sve što sam činio bilo je da sam sjedio na obali rijeke i dodavao vam riječnu vodu. Kad odem, napokon ćete sami vidjeti rijeku.”

 

                                                                       Dario Miletić

 

 

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

 

 

Kako Bog tješi

 

            Već sam vam pripovijedao kako časna Anita i ja svake večeri poslije molitve Večernje ostanemo sjediti u kapelici našeg Kolegija i otvorimo jedan drugom Novi zavjet, nasumce, i pročitamo rečenice u koje upremo prst, moleći da Duh Sveti po tim riječima usmjeri naš život.

 

            Ne biste vjerovali: jedne večeri dobra časna mi je kazala kako je čula od jedne osobe da se pronio glas da ja tobože zavodim mlade profesorice… Smrknuo sam se! Časna je rekla da ona naravno u to ne vjeruje, ali neka se pripazim zlih jezika, kakvih valjda ima, evo, i u našoj svetoj kući.

 

            …A bilo je to tek malo nakon što sam stupio na službu u onu kuću. I, dragi moji prijatelji, možete misliti kako sam se dobro osjećao ja - a i časna - kada je časna nakon što je otvorila Knjigu, nasumce stavila prst i pročitala, gotovo zapjevala:

 

            "Hosana!

            Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!"

 

                                                                                                  Dario Miletić

 

 

 

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

 

 

Moj Bog radostan sluša molitvu

 

            Povjerit ću vam jednu svoju misao, a potaknutu onom “jer na sliku Božju stvoren je čovjek” (Post 9,6). Tako i ja doživljam Boga kao najodličniju svoju sliku.

 

            Kada moj sin - u kojeg sam, kao što već znate, jako zaljubljen - ode kod svoje bake, pa kad me onda sljedeći dan nazove, ja se nekako sav razniježim od radosti kad ga čujem.

 

Pa, eto, onda razmišljam, tko zna, nije li i Bogu tako drago kad mu se jedno njegovo dijete obrati...

 

            Ja bih svakako želio da moj Bog bude takav.

 

                                                                                  Dario Miletić

 

 

 

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

 

 

Prosjaci i sinovi s prosjačkim suzama u očima

 

            U današnje vrijeme, kad se naši političari trude oko ulaska u Evropsku uniju, želio bih podsjetiti na mudre riječi dr. Franje Tuđmana: “Mi smo već jednom bili u Europskoj uniji, i nije nas to usrećilo”. Također bih vas zamolio da pročitate ovaj odlomak iz knjige pokojnog hrvatskog književnika Ivana Raosa “Prosjaci i sinovi”. U mom primjerku, koji je izdao Nakladni zavod Matice hrvatske godine 1984., to je na strani 141. Nikakav komentar neću napisati, osim što sam ukosio nešto što mi se je učinilo veoma važnim.

 

“Živjet ćete u njoj, množiti se na njoj, ali gospodari njeni nikada nećete biti. I nikada je tuđin neće osvojiti, a ipak će vladati njom i vama, i djecom vašom, i stokom vašom, i ložnicu dijeliti sa ženama vašim. Kako će to vladati a zemlje neće zadobiti? Sami ćete ga dovoditi, sami obilaziti sve četri strane svijeta i sa prosjačkim suzama gospodare namicati. Bit će dana kad ćete odjednom i po nekoliko gospodara dovlačiti i glavama braće svoje njihov put utirati. Bit će dana kad će dva grada – na dobačaj kamena udaljeni – svaki svoga tuđeg kralja priznavati. I ti tuđinci bit će krunjene glave vaše, krvnici vaši, suložnici žena vaših i očevi djece vaše. A vi ćete im veselo mahati repom za svaku mrvicu dobačenu sa preobilna stola, koji ste im, žuljevima svojim prepunili. Evo gle, i srca će vaša sveudilj vapiti za slobodom, ali vrat će vaš sam od sebe u jaram ropski hitati. I sveudilj ćete sa sebe zbacati gospodare koji su po volji vašoj na vaš vrat uzjašili, da novima vrat umjesto sedla podmetnete.”

 

            A pred neki dan, u zbornici, kolega i prijatelj prof. Zvonko Tadić, ovako mi kaza: “Upravo sam govorio učenicima kako je Starčević govorio o tri “B” kojih se imamo čuvati: Beč, Budim i Beograd. I, zamisli slučajnosti - i Bruxelles je sa “B”.”

 

                                                                                           

Dario Miletić

 

 

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

 

 

 

Usmjeri pozornost na svjetlo

 

I ja katkad imam učenike koji me, čini mi se, pretjerano poštuju. I mogu vam reći da mi to uopće ne prija. A sam se uvijek nastojim držati one Abba Poemenove izreke: “Čovjek koji sebe ne cijeni u svemu će biti postojan. “

 

 

Kod De Mella sam našao ovu lijepu misao:

 

Učeniku, koji je pokazivao previše poštovanja, učitelj reče: “Svjetlo se odbija od zida. Zašto poštovati zid? Usmjeri svoju pozornost na svjetlo!”

 

 

            A život pustinjskih otaca donosi nam ovu pripovjetku:

 

            Zadivljen svetošću i mudrošću svoga učitelja, zaneseno reče novak: "Želim biti kao ti, oče."

 

            Veliki otac Ivan odgovori: "Radije bih da me nadrasteš nego da budeš kao ja."

 

 

 

                                                                                              Dario Miletić

 

 

 

Korizma je vremensko razdoblje od 40 dana, u crkvenoj liturgijskoj godini, u kojem se kršćani pripremaju za blagdan Uskrs.

Korizma počinje Pepelnicom, a završava na Veliki petak. Kršćani se pripremaju za slavljenje Uskrsa molitvom, postom, slušanjem i čitanjem Božje riječi te dobrim djelima. Odrasli pripadnici za krštenje, katekumeni imaju u korizmi završne pripreme za svoje krštenje u uskrsnoj noći. U korizmi, kršćani pristupaju sakramentu ispovijedi, da pomireni s Bogom i ljudima radosnije mogu slaviti Uskrs. Unutar korizme ima 6 nedjelja i svaka ima svoje ime. Prva korizmena nedjelja zove se Čista, druga je Pačista, treća Bezimena, četvrta Sredoposna, peta Gluha, a šesta je Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica.

Korizma je vrijeme priprave za Uskrs. Naziv dolazi od latinske riječi "quadragesima", tj. četrdeset, jer traje 40 dana, od Pepelnice ili Čiste srijede pa do Uskrsa. Stoga se u nekim hrvatskim krajevima uz izraz "korizma" uobičajio i naziv Četrdesetnica. Broj tih dana uskrsne priprave uvjetovan je Isusovim četrdesetodnevnim postom u pustinji prije početka njegova propovijedanja, naviještanja Evanđelja. Stoga je korizma vrijeme posta i nemrsa, odricanja, pokorničkih djela i molitve. Ove vanjske izraze korizme pratilo je osobito crkveno korizmeno događanje, koje potvrđuju osobite korizmene pjesme s ozbiljnim napjevima i porukom koja izražava Isusovu muku, ali i vjerničko suživljavanje s njegovom mukom i smrću.

Isti je sadržaj i pučkih korizmenih pobožnosti, u nekim krajevima pokorničkih procesija, i pučko pjevanje dirljive pjesme Plač Gospin, gdje je pažnja usredotočena na žalost i bol Isusove majke Marije koja prati Isusa sve do križa na kojem je umro poslije razapinjanja. Te događaje Isusove muke i smrti nekoć su naši stari slavili tzv. pasionskim igrama. U naše je vrijeme opća korizmena pobožnost Križni put kao izraz suživljavanja s Kristovom mukom i smrću.

 

Korizma - pravo vrijeme za bijeg prema patnji

Što rade djevojke kad pate, a što rade dečki? »Djevojke jedu sladoled u neograničenim količinama i plaču prijateljicama na ramenu. Dečki odu s prijateljima na nogomet, nakon toga u kafić, razbiju koju čašu i odu doma.« Stereotipi su to koji se dadu iščitati sa stranica brojnih časopisa za mlade kako kod nas, tako »i u svijetu«. I nisu izrečeni zato što smo htjeli bahato staviti stranice koje upravo čitate ispred svih domaćih i inozemnih listova. Naprotiv, iz tih i drugih stereotipa vidi se da mladi od patnje - bježe. Često stavljamo ružičaste naočale kako bi svijet vidjeli ljepšim nego što jest, ugodnijim i lagodnijim nego što bismo htjeli da bude. A ako već naočale s ružičastim staklima ne stavljamo mi, onda nam ih stavi netko drugi - i kreće manipulacija... no o tome ćemo kasnije.

Korizma je. Nalazimo se u dijelu liturgijske godine kada se posuti pepelom s Čiste srijede trebamo zaustaviti, skinuti ružičasta stakalca i suočiti se s brojnim teškoćama, pa čak i patiti, kako bismo u vazmenom bdjenju suuskrsnuli s Kristom. No čini se da se smisao patnje potpuno »izvitoperio«. Koliko je svijet istinski, suosjećao sa žrtvama tsunamija, ili velikih poplava u SAD-u ili brojnih žrtava u Iraku? Pitanja na koja će nastojati odgovoriti reci koji slijede tiču se upravo patnje. Ima li smisla u toj patnji od koje toliko bježimo? Zašto kršćani pobjeđuju kada pate? Može li se od »crnokroničke« patnje otupjeti? Je li patnja unosan posao?

 

Mladi na planinarskim križnim putovima primjer su kako se s radošću može nositi i križ kao simbol patnje

Patnja - čovjekova tiha pratnja

Koja je cijena ljudske patnje? Gdje je Bog kada čovjek pati? Dovoljna su samo ova dva ključna pitanja da uvidimo kolika je težina ljudske patnje. Prikaz Munchova »Krika« najbolje ilustrira čovjeka patnika. Suočeni smo s iskustvom patnje koja nas pogađa i pitamo se gdje je smisao i korijen te patnje. Činjenica da živimo u vremenu nadmoći autonomije čovječjeg razuma nude nam dva moguća rješenja. Svijet koji stvara takav »samostalni ljudski razum« iluzija je idealnog svijeta. Već je platonistička filozofija uspostavila ideal »idejnog svijeta«, a Kantovo oslobađanje ljudskoga uma tamnice tradicionalne vjere zasađene na Anzelmovoj baštini da je Kristova muka i smrt na križu »zadovoljština za naše grijehe« učinila je čovjeka autonomnim baštinikom svoga razuma iznad kojega i pokraj kojega nema ničega. S druge strane, ta čovjekova autonomija dovela nas je do iskustva »krika« izazvanog patnjom. Čovjekovu patnju nije nadvladao čovjekov razum. Upravo nam je Knjiga Postanka dala primjer prve čovjekove patnje izazvane samodostatnošću čovjekova razuma, slikovitim ubiranjem ploda sa stabla spoznaje dobra i zla.

Na osnovi toga iskustva - da je patnja čovjekova pratnja - možemo se pitati: Kako se odnosimo prema patnji drugoga, a kako se Bog odnosi prema našoj patnji? Najbolji primjer odnosa čovjeka prema patniku izražen je u Knjizi o Jobu. Tri Jobova prijatelja, svaki sa svoje strane, pokušavaju Joba okarakterizirati kao krivca za njegovu patnju, jer Bog je pravedan i ne kažnjava bezrazložno. U teškim trenucima i poljuljan od svojih prijatelja, Job jauče: »Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje?« (Job 8, 21). Međutim Job je dobio zadovoljštinu za svoju patnju: Bog mu progovara i vraća mu sreću. Možda sljedeći redak daje najbolji smisao čovjekove patnje: »Nevoljnog on bijedom njegovom spašava i u nesreći otvara mu oči« (Job 36, 15). Problem današnjice svakako je izgubljeni smisao o patnji, a kada nas ona pogodi ili kada pogodi našega bližnjeg, krivnju svaljujemo na samog patnika ili na Boga. Zašto Bog dopušta patnju?

Ako Bog iz svoje ljubavi prema čovjeku nije poštedio ni vlastitoga Sina patnja i Golgote, pa »što je čovjek da ga se spomene«?! Cilj kršćaninove egzistencije nije vjera u patnju, nego vjera da nas ta patnja vodi do uskrsnuća.

 

 Korizma je vrijeme za popravak

U ovom tjednu započinje korizma, vrijeme u kojemu nas Crkva poziva da stavimo na kušnju našu slobodu. Korizma je vrijeme u kojemu pokušavamo ponovno zadobiti nadzor nad svojim životima, a posebno u onim područjima koja nanose ozbiljnu štetu u našim međuljudskim odnosima. Svatko od nas nosi poneku lošu naviku, grijeh protiv kojega ne pronalazi snage kako bi ga nadvladao.

Kada je sv. Franjo jednoga dana prolazio pokraj crkve Sv. Damjana, u duhu je potaknut da u nju uđe i da se pomoli. Unišavši u crkvu, počeo je gorljivo moliti pred likom Raspetoga koji mu je ljubazno i dobrostivo s križa progovorio: "Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je!" Franjo je dršćući zbunjeno odgovorio: "Drage volje ću to učiniti, Gospodine." Shvatio je, naime, da mu je to rečeno o onoj crkvi koja je zbog velike starosti prijetila da će se srušiti. Spomenute su ga riječi ispunile tolikom radošću i obuzele svjetlom da je u svom srcu osjetio kako je ono zaista bio raspeti Krist koji mu je progovorio s križa. (Legenda Trojice drugova)

Sv. Franjo je odlučio popraviti crkvu, kako mu je Gospodin i naložio. Još prije tog trenutka, Franjo je odbacio sve zlo što je imao, odbacio je i materijalno imanje, čak i ono osnovno, odjeću i hranu, te se u potpunosti posvetio Bogu u savezu sa sestrom siromaštinom. Franjo se nije bojao mijenjati sebe i okolinu, nije se bojao odricanja kako bi rastao u slobodi koju mu je Bog podario. Nadalje, popravljao je crkve, a svojim djelovanjem, propovijedanjem i ljubavlju, popravio je i Kristovu Crkvu. Franjo je svojim primjerom pokazao kršćanima kako treba nasljedovati Krista. Mnoga je srca obratio, mnoge živote osvjetlao.

Nalazimo se pred korizmom. Ima li savršenije prilike od te da se počnemo mijenjati, da se odreknemo loših navika, da zatražimo snagu za nadvladavanje vlastitih grijeha i križeva?

Ovo je vrijeme u kojem se od svakoga od nas traži osobni, ali i društveni popravak. Često su ljudi oko nas kao urušene crkve koje čekaju na pomoć izvana, na dašak naše ljubavi. Neka nam svima sv. Franjo bude primjer. I sami možemo popraviti okolinu u kojoj jesmo, dati Crkvi novu snagu, napuniti ju ljubavlju kojom nas i Franjin život inspirira.

Korizma je vrijeme za popravak! Popravljajte sebe, slomljena i tužna srca svojih bližnjih, molite za svoje neprijatelje, molite za potrebite. No još većim žarom djelujte, unesite svoje srce u svaku karitativnu akciju koja vam se pruži. U svakoj potrebitoj osobi, žedni Krist sa križa vapi za našom ljubavlju. Neka i ova korizma bude siguran znak veće ljubavi te slobode od materijalnih i tjelesnih potreba.

 

Ovo je vrijeme kada treba napraviti kakav preokret u životu, to je vrijeme velikih obećanja i nadanja, najozbiljnije i najplodnije razdoblje godine. Svi smo pozvani da tijekom korizme napravimo nešto posebno, da razmislimo o kvaliteti i smislu svoga života. Korizma nije samo vrijeme žalosti, već novo proljeće života i prilika da budemo zdraviji plemenitiji i bolji.    

Ovih je dana pitanje svih pitanja – čega ćeš se odreći u korizmi.

 

Svakakvih se odgovora naslušamo, a većina, što iz poze, što iz potrebe da o toj temi bude sam sa sobom, daje odgovor koji površni sugovornik i očekuje – prestat ću pušiti, jesti slatko, piti oštra pića, ...

Rijetko će nam tko odgovoriti da će, jednostavno biti bolji čovjek, da će se odreći loših postupaka, mrzovoljnosti, nestrpljivosti, brzopletosti... Pokušajte si dan zamisliti u okruženju u kojem su se ljudi oko vas pa i vi, odrekli recimo nervoze. Strpljivo bismo pružali ruku najmlađem članu obitelji da zadovolji svoju znatiželju i istraži što je to mačka dovukla pred prag kuće. Ne bismo mu cimnuli ruku, dijete ne bi zaplakalo, ne bismo se grizli što smo bili prestrogi prema njemu kad smo ga ukorili zbog sporosti. Vrata garaže bismo pažljivo zakočili pa ih vjetar ne bi zalupio, ne bismo poletjeli za njima, podmetnuli ruku i ogulili kožu s nadlanice. Žena ne bi čula ružne riječi kada bismo je nervozno ispitivati imamo li u kući flastera i zavoja. U prometu Vam ne bi upućivali nervozne poglede kad pažljivo i sustavno čekate da se rasplete prometna gužva na mostu, u miru biste parkirali automobil na najbližem mjestu na parkiralištu, jer vas ne bi iz jutarnjeg spokoja izbacio neupućeni dostavljač gaziranih pića koji se zaustavio pitati prolaznika za adresu neke trgovine kojoj mora isporučiti sanduke s pićem...

Četrdeset dana pokore onih koji će se odreći slatkiša ili kolača proteći će u neprestanoj podvojenosti – uzeti ili neuzeti pa kad dođe nedjelja i obveza posta se prekida – navali. Pušači će nažalost nakon četrdeset dana nastaviti još žešće povlačiti otrovne dimove, oni koji su se u dane pokore odrekli žestokog pića – nastavit će potom piti još češće.Ovo je vrijeme kada treba napraviti  preokret u životu, to je vrijeme velikih obećanja i nadanja, najozbiljnije i najplodnije razdoblje godine. Svi smo pozvani da tijekom korizme napravimo nešto posebno, da razmislimo o kvaliteti i smislu svog života. Korizma nije samo vrijeme žalosti, već novo proljeće života i prilika da budemo zdraviji, plemenitiji i bolji. 

U svakoj se obitelji običaji pepelnice provode u skladu s praktičnošću, ali nađimo u simbolici odmašćivanja posuđa poticaj da težimo k jednostavnosti u prehrani, ali i u životu u cijelosti.
Pokušajmo si zamisliti kako bismo se plemenitije osjećali da počnemo dan s kakvnim dobrim djelom, sitnom ljubaznošću prema bližnjima, prema nekom potpuno nepoznatome, ili prema strankama na poslu. Ljepota i bogatstvo je u davanju. Podarimo drugima vedrinu osmjeha, čistih misli, iskrenosti i ljubaznosti. Nedokučivo je kamo bi nas to odvelo kada bismo takav princip počeli primjenjivati već od sutra. Tada bismo mogli očekivati da će nam se dobro dobrim vratiti pa će i prema nama biti netko ljubazan na šalteru, u ribarnici, na kiosku ili prodavaonici cipela. Pod istim okolnostima bismo mogli očekivati da će i političari početi donositi poštenije i pametnije odluke pa bismo tada mogli očekivati da će netko od nadležnih početi studioznije razmišljati o sutrašnjici i  učiniti da se oko tog problema po kriterijima znanja, okupi grupa ljudi koja će o tome sustavno raspraviti i predložiti rješenja. Možemo li se nadati da će razboritiji odnos prema sebi i bližnjima u korizmi iznjedriti isto takav odnos prema društvenoj sredini u kojoj živimo pa ćemo, napokon, dobiti strategiju razvoja gradova.? Smijemo li se nadati, jedinstvenu? Jedinstvenu strategiju koja bi iskoristila prednosti jednoga i nadopunila razvoj drugoga grada. Ili ćemo, nažalost, kao i svih ovih godina živjeti u izbornim ciklusima. Od državnih do lokalnih, od zastupničkih do predsjedničkih pa opet ispočetka. Obećanja o boljem životu, jasnijim perspektivama, boljim mogućnostima, a potom zamagljivanje pravog stanja stvari kojekakvim skandalima i beskorisnim raspravama o bizarnim temama i izbjegavanje odgovora na pitanja zašto sve veći broj naših sugrađana živi sve lošije. Zašto i dalje raste nezaposlenost i sve je manje izgleda za pristojan život novoj generaciji mladih.

 

Post se kroz povijest sastojao u lišavanju svake hrane i pića jedan ili više dana, od jednog sunčeva zalaza do drugog. Današnje vrijeme teško prihvaća i ne cijeni takav post kao duhovnu korist. Više važnosti pridaje umjerenosti u jelu i piću, što je dobro i za zdravlje. No, postu pripada važno mjesto radi trpljenja, očišćenja, žalovanja i prošnje. Biblija ga zajedno s molitvom i milostinjom smatra jednim od bitnih čina koji je pred Bogom izraz čovjekove poniznosti, nade i ljubavi. Korizma, dakle, nije vrijeme u kojem imamo zgodnu priliku smršavjeti, dotjerati svoj izgled ili popraviti zdravstveno stanje. Isto tako, nije nam cilj kroz odricanje uštedjeti, već ono čega se odričemo dati za potrebe onih koji nemaju. Naša djela pokore, posta i odricanja nemaju za cilj postići nagradu, nego su izraz našeg zahvalnog nasljedovanja Isusa Krista.

 

 FRAMAŠI SU PRIREDILI OVAJ TEKST

 

 

 

 

 

RADOST I BOL SVETKOVANJA BOŽIĆA

 

Počeo, i već dobrim dijelom napisao, svoje razmišljanje o Božiću na uobičajen način. Jedan od urednika Brata Franje zaželio je da napišem nešto o svom svetkovanju Božića koje mi se najdublje usjeklo u spomen. Pristajem! Nadam se da čitateljima BF neće smetati što pišem posve osobno.

Ima veoma lijepih božićevanja u mom sjećanju; romantičnih i zanosnih, u ozračju obiteljskoga doma i u mojoj redovničkoj zajednici. Ovdje izdvajam jedno koje me još uvijek puni radošću, ali i bolju. To je moj Božić koji sam svetkovao u Zadru 1990. god. Taj Božić  ne prestajem svetkovati.

Poslije bogoštovnih slavlja u crkvi i božićnog ručka u svojoj redovničkoj zajednici, pošao sam čestitati Božić dragoj mi obitelji. Na ulici sam sreo također dragi mi mladi bračni par. Po zanimanju su liječnici. Bilo je to negdje oko petnaest sati. Izmijenili smo čestitke i počeli razgovarati o neizrecivom otajstvu Božića. Bog čovjekom posta!  Zar je to moguće?! Zašto se to zbilo? Na što nas to pokreće? U izmjeni nekoliko kratkih rečenica Tajna nas dotaknu. Bog se poistovjetio sa svakim čovjekom; sa svakim djetetom već u majčinoj utrobi, sa svakim beskućnikom, zaputio se tražiti zalutale. Čovjek je biće od Boga voljeno i slijeđeno. S nama se poistovjećuje u svemu; nadasve u nemoći, siromaštvu i patnji. Nije nam htio biti sličan jedino u grijehu. Bog se poistovjećuje sa svakim čovjekom! (Ne) učiniti dobro nejaku, nezaštićenu, bolesnu, siromahu, jednako je (ne) učiniti dobro Kristu (vidi Mt 25, 34-45). To je osnovno pravilo civilizacije ljubavi.

Iz toga se božićnog susreta rodio veoma konkretan prijedlog moga prijatelja: «Moramo učiniti nešto za zaštitu nerođene djece od samoga začeća, za beskućnike i za ovisnike o opijatima.» Na svom radnom mjestu svakodnevno je susretao ljude koji takvu pomoć trebaju. Kao kršćanin, koji je u studentskim danima počeo svjesno slijediti Nazarećanina, spoznavao je Boga koji postaje prisutan na mnogo načina, a posebno u onima koji trpe. Sin Božji, prihvaća biti rođen od žene, položen u jasle, odbačen i prezren od ljudi,  da u nama pokrene onaj najbolji dio nas. Taj razgovor i prijedlog urodio je u nama drhtajem i ushitom.

Istu večer, na putu u Samostan sv. Frane, susreo sam, tada još, predsjednika općine Zadar i priopćio mu nakanu. On je veoma radosno prihvatio zamisao. Isto su učinila moja braća u samostanu. Sjećam se riječi svoga provincijala: «Samo dajte! Spreman sam učiniti što mi je moguće». O naumu je bilo riječi i na našim molitveno-katehetskim susretima. Za nekoliko dana otišli smo do zadarskoga Nadbiskupa koji je s velikom radošću prihvatio zamisao i obećao posve konkretnu pomoć. Susretali smo i druge ljude koji su davali poticaj i obećanja. Ustrojena je i skupina ljudi – liječnici, psiholog i socijalna radnica – koji su spremni dragovoljno razgovarati sa ženama koje su nakanile učiniti pobačaj. U međuvremenu je uslijedio stravičan rat. Došlo je sljedeće Došašće, ali nama u bolnici još nije bio omogućen konkretan rad s trudnicama koje su imale nakanu učiniti pobačaj.

Gdje se izgubio onaj naš san i zanos o kojem smo govorili od prošloga Božića, upitala je jedna gospođa na našem molitveno-katehetskom susretu. Rekao sam: «Palo je sve u vodu. Pokušavali smo sve, ali nismo uspjeli.» Ona je ustvrdila: «Ali mi nismo sve učinili. Izostala je molitva i post na tu nakanu.» Tu večer nekoliko se osoba dogovorilo da će početi moliti i postiti. Među onima koji su to odlučili ja nisam bio. Duboko sam uvjeren je su vrata za rad otključana upravo molitvom i postom.

Negdje u siječnju 1991. god. u ratnoj i vedroj zadarskoj noći; u gradu bez struje i vode, u noći obasjanoj punim mjesecom, lijepom rivom, šetao sam s tadašnjim ravnateljem Opće bolnice u Zadru. Do nas je dopirao tutanj ratnog pakla. U zaleđu grada odjekivale su teške eksplozije granata. Na rivi smo samo nas dvojica i psi lutalice. Razgovarali smo o zlu rata, o nasilju koje izvodi civilizirani čovjek. Bilo je riječi i o nasilju koje se čini nad djecom već u majčinoj utrobi. Ravnatelj je rekao da je dužan nešto učiniti da se nasilje spriječi ili barem umanji u ustanovi kojoj je na čelu. To će činiti zbog svoje liječničke zakletve i zbog svoga kršćanskog uvjerenja, ali i zbog još nekih razloga. Sutra je otišao na odjel ginekologije u bolnici i razgovarao s odgovornim na tom odjelu. Liječnici su oduševljeno prihvatili ravnateljev prijedlog da stručna ekipa, koju sam već spomenuo, razgovara sa svakom trudnicom koja k njima dolazi radi pobačaja. Nastala je lijepa suradnja. Zadnja odluka će uvijek biti prepuštena trudnici. Tako je nastalo djelo koje smo imenovali «Pro vita». Već u veljači 1991. god. djelo je počelo rađati predivnim plodovima, odustajanjem žena od nakane pobačaja.

Prema iskazima trudnica, razlozi za pobačaj najčešće su bili gospodarske naravi. Caritas Zadarske nadbiskupije, Provincijalat Provincije sv. Jeronima i župljani Župe Srca Isusova na te su razloge uspjeli odgovoriti veoma djelotvorno. Caritas i Provincijalat  potrebnima su dijelili novčanu i materijalnu pomoć. Molitvom, savjetovanjem, šivanjem i pletenjem odjeće, te dijeljenjem pomoći zaista su zauzeto djelovali vjernici u Župi Srca Isusova. Postoje žene koje su ručno oplele ili sašile tisuće džempera i haljina. U jednoj ratnoj godini, u grad gdje se voda dijelila tek na litre, jedna je žena iz Italije dovezla preko 130000 pelena. Što li je to moglo značiti za potrebne? U djelo su se uključili mnogi ljudi, od gorljivih kršćana do onih koji su izjavljivali da su nevjernici. Djelo i dalje donosi svoje plodove. Zahvaljujući dobroti tako širokoga kruga ljudi, do sada je od pobačaja odustalo preko tisuću! žena.

Čini se da je djelo «Pro vita» dobar način kako «mijenjati» zakon o oduzimanju prava na dostojanstvo i život djeci već u majčinoj utrobi, koji komunisti donesoše 1979. god. Taj isti zakon još uvijek ostaje na snazi i u demokratskoj Hrvatskoj, unatoč zaklinjanju na katoličanstvo mnogih dužnosnika koji u našoj Domovini zakone donose.

Pokušali smo organizirati seminare za one koji žele biti dionici u djelu «Pro vita». Na seminarima su sudjelovali ljudi iz Zadra, Rijeke, Šibenika, Splita i Dubrovnika. Želja nam je bila i druge u našoj Crkvi pokrenuti na sličnu zauzetost. Tu osjećamo neuspjeh. Nije se lako oteti dojmu da smo, mi djelatnici Crkve u Hrvata, još uvijek prilično bešćutni na grijeh propusta.

Radost i bol svetkovanja Božića ne prestaje.

«O, da danas glas mu poslušate: Ne budite srca tvrda!» (Ps 95, 8).  

                                                        fra Andrija Bilokapić

 

 

 

Prof. mr. sc. Dario Miletić:

 

 

Vjera i znanost:

veliki prasak, evolucija materije, evolucija života

 

 

“Što više znamo, to postajemo ponizniji. “ J. Templeton

 

 

            Dr. Ivan Golub i Dr. Vladimir Paar znanstvenici su i humanisti koji u nas snažno obilježavaju suvremeni intelektualni trenutak. Kada sam prisustvovao Seminaru za djelatnike katoličkih škola Hrvatske, imao sam priliku poslušati predavanje akademika Vladimira Paara, koji je izuzetno kompetentno govorio o ovoj temi. A onda je izišla knjiga Ivana Golubu i Vladimira Paara “Skriveni Bog” u izdanju Teovizije, Zagreb. Ovdje ukratko iznosim meni najimpresivnije naglaske iz ovog predavanja i ove knjige.

 

            Postoji jedan temeljni nesporazum u raspravama o odnosu znanosti i vjere. U nazoru javnosti, pa i u nazoru nekih znanstvenika, koji u užem području svog znanstvenog djelovanja mogu biti kvalitetni, ali im nedostaje dublje razumijevanje prirodnih pojava, potkrao se jedan potpuno pogrešan koncept prirodnih pojava koji je karakterizirao znanost 19. stoljeća: vjerovanje da su prirodni zakoni deterministički, tj. da je čovjek u principu svemoguć u sagledavanju prirode. S time se odmah povezuje ideološki obrazac netolerancije prema Crkvi s frazom da će sve veća manifestacija svemoći znanosti otjerati Crkvu u muzej povijesnih starina. S time ide i falsificirana teza o vjekovnom suprotstavljanju «napredne» znanosti i «nazadne» vjere.

 

No, analiziraju li se argumenti koje koriste zagovaratelji teze o suprotnosti znanosti i vjere, vrlo brzo se razgoliti suština problema: zagovornici takvih teza imaju ograničeni znanstveni vidokrug i nisu svjesni fundamentalne ograničenosti znanstvenih spoznaja zbog nužne pojave nedeterminizma u prirodnim procesima koji predstavljaju nesavladive granice mogućnostima ljudske spoznaje prirodnih pojava. Jednostavno rečeno: neke su pojave determinističke, predvidive, a neke nisu predvidive, a jedne i druge su isprepletene i to predstavlja barijere koje čovjeka bitno ograničavaju u spoznavanju prirode. A upravo ta nedeterminiranost, koja je često svojstvena prirodi, ona je spona koji vodi na koegzistenciju znanosti i vjere, umjesto na njihovu isključivost.

 

            Svećenik i astrofizičar George Lemaitre postavio je 1927. fizikalnu hipotezu o postanku svemira: materija cijelog svemira je u jednom početnom trenutku bila zgusnuta u jednoj točki, «pretpovijesnom atomu» i tada se u tzv. «velikom prasku» počela širiti. To je temeljio na opažanju astronoma Hubblea iz 1920. godine da se galaksije udaljavaju jedne od drugih, tj. da se svemir širi. Polazeći od Hubbleovog rezultata za brzinu međusobnog udaljavanja galaksija približno je odredio starost svemira, tj. vrijeme koje je proteklo od trenutka velikog praska.

 

            Ranije je u astrofizici vladala teorija o stacionarnom svemiru koji vječno postoji i uvijek će postojati. Kazuje nam Paar kako je zanimljivo da je Einstein u svojoj matematičkoj jednadžbi za svemir u općoj teoriji relativnosti iz 1916. godine dobio matematičko rješenje da se svemir širi. No, Einstein je suviše robovao dotadašnjoj znanstvenoj dogmi o stacionarnom svemiru i smatrao je svoj rezultat apsurdnim, pa je podesio svoju jednadžbu proizvoljnim dodavanjem dodatnog člana koji je omogućio da se kao matematičko rješenje dobije stacionarni svemir, a ne šireći ili kontrahirajući. Kasnije je Einstein priznao da je to bila njegova najveća znanstvena pogrješka u životu («Mein grösster wissenschaftlicher Missgriff!»).

 

            Na početku je spomenuti svećenik Lemaitre bio žestoko kritiziran da je njegova teorija velikog praska teološki motivirana, kao pseudoznanstvena hipoteza u koju je ugrađeno da svemir nije oduvjek postojao, već ga je u jednom trenutku stvorio Bog. Lako se može zamisliti da su Lemaitrea zaista religiozni razlozi potaknuli na iznošenje takve revolucionarne hipoteze. No, znanost je nedvosmisleno potvrdila Lemaitreovu hipotezu. I sam Einstein potom je priznao da je pogriješio i postao je zagovornik Lemaitreove hipoteze. Postanak svemira velikim praskom dodatno je potvrđeno važnim otkrićem Penziasa i Wilsona 1965. godine. Oni su otkrili da na Zemlju sa svih strana iz svemira stalno pada elektromagnetno zračenje tzv. «pozadinsko zračenje» koje je ostatak onog početnog, «primordijalnog»  elektromagnetnog zračenja koje se ranim svemirom počelo širiti nakon nastanka atoma (oko pola milijuna godina nakon velikog praska).

 

            Treba napomenuti da nije samo život imao svoju evoluciju, nego je i materija imala evoluciju. Paar nam tumači kako su fizičari objašnjavali pojedine faze u razvoju svemira, od «trenutka nula», velikog praska prije oko 15 milijardi godina do danas, i evoluciju materije od jednostavnijih čestica do složenijih. Paar nagalašava da o prvom izvanredno kratkom vremenu (od trenutka 0 do trenutka 0,000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 0001 sekunde, tzv. «Planckovoj eri») fizika ništa ne može reći i neće moći reći jer tada nisu vrijedili fizikalni zakoni kvantne fizike i teorije relativnosti! (To je jedna od barijera koje predstavljaju nepremostivu granicu ljudskoj znanstvenoj spoznaji.) Nakon oko 0,000 000 000 000 000 000 000 01 sekunde iz početne fantastično guste mase nastaju fundamentalne čestice kvarkovi i leptoni. To je «kvarkovska era». Nakon oko 0,000 01 sekunde iz po tri kvarka nastaju protoni i neutroni. Tijekom prvih nekoliko sati nastaju najjednostavnije atomske jezgre, deuterija i helija, koje se sastoje iz protona i neutrona. Nekoliko stotina tisuća godina kasnije iz atomskih jezgara i elektrona (elektroni spadaju u leptone) nastaju atomi vodika i helija. Nekoliko milijardi godina kasnije nastaju prve zvijezde u kojima iz vodika i helija nuklearnim procesima nastaju atomske jezgre nešto težih kemijskih elemenata. Zatim nizom još složenijih nuklearnih procesa nastaju atomske jezgre još težih kemijskih elemenata i raspršuju se svemirskim prostorom. Iz tako raspšene tvari nastaju nove zvijezde i planeti.

 

            Dakle, prije petnaestak milijardi godina iz jedne točke rađa se svemir i započinje evolucijski niz promjena materije. Desetak milijardi godina kasnije iz svemirske prašine nastaje planet Zemlja, dugo sva prekrivena mutnom vodom. Daljnjim evolucijskim procesima prema prirodnim zakonima (a koje je prema skolastičkim znanstvenicima i Galileiju stvorio Bog) Zemlja mijenja svoj izgled i razvija se život. Prema prisutnim teološkim interpretacijama, sličnima tumačenju biskupa Oresmiusa, Biblija daje alegorijski prikaz ovih Zemaljskih zbivanja.

 

No je li svemir nastao iz ničega, ex nihilo, ili je pak cjelokupna energija i materija čitavog današnjeg svemira bila u početnom trenutku rađanja svemira fantastično zgusnuta u jednoj jedinoj točki? Koji fizikalni zakoni su vrijedili u jednom izvanredno kratkotrajnom vremenu (manjem od milijarditinke milijarditinke milijarditinke sekunde) nakon stvaranja svemira? A zašto su danas poznati prirodni zakoni baš takvi kakvi jesu, a ne drukčiji? Zašto se u današnjim fizikalnim zakonima pojavljuju neke veličine (fizikalne konstante) baš neke određene vrijednosti, a ne neke druge vrijednosti? Odgovor ne znamo, a znanost ga vjerojatno nikad neće otkriti. A da su neke od tih vrijednosti (konstante) samo malo veće ili samo malo manje nego što jesu, svemir bi danas bio hladni beživotni vodikov i helijev plin, bez kisika, dušika, ugljika, silicija, ... pa danas ne bi bilo ni Zemlje ni čovjeka. Zašto taj temeljni prirodni zakon sadrži konstantu upravo u takvom uskom «prozoru» vrijednosti, koji omogućuje da se pojave Zemlja i čovjek? Znanost ne zna odgovor, kao i na mnoga druga najfundamentalnija znanstvena pitanja.

 

            Postoje li za čovjeka konačne i nesavladive granice mogućnosti znanstvene spoznaje prirode i samog sebe? Znanstvenik 19. stoljeća imao je uvjerenje o bezgraničnoj moći znanosti, temeljenoj na uvriježenoj mehanicističkoj slici svijeta. U toj slici svijet i sva zbivanja u svijetu su poput savršenog stroja i sve se odvija prema strogim determinističkim zakonima koje samo treba više, ustrajnije i marljivije istraživati, pa će sve tajne svijeta čovjeku-istraživaču postati jasne. Neće tada biti neodgovorenih pitanja, sve granice pred znanstvenim pristupom će padati i granica ljudskoj spoznaji neće biti. To je bila prevladavajuća vodilja znanstvene misli 19. stoljeća. Sukladno tome, dovoljno bi bilo točno odrediti stanje u nekom trenutku (u krajnjem slučaju, položaj i brzinu svih čestica i tijela, kao i njihovo međudjelovanje) i sve bi bilo izračunljivo, znanstveno predskazivo, od gibanja nebeskih tijela do sudbine pojedinog čovjeka.

 

            Nikad znanost nije imala takvo burno razdoblje razvoja kao u 20. stoljeću, a da istovremeno toliko relativizira dosege znanstvene spoznaje. Prije svega to je slom determinizma, ključne paradigme ranijeg znanstvenog okvira i znanstvene slike svijeta. I to na dvije razine, kao kvantni statistički nedeterminizam i kao klasični deterministički kaos.

 

            S jedne strane je kvantni statistički nedeterminizam za zbivanja na razini atoma.  Procesi u prirodi pa i u ljudskom tijelu temelje se na procesima među česticama na razini atoma od kojih je materija građena. No jesu li zbivanja na toj razini potpuno deterministička, tj. čovjeku potpuno dokučiva? Drugim riječima, ako u jednom trenutku znamo svojstva (primjerice položaj i brzinu) neke atomske čestice (npr. elektrona u atomu), možemo li sa sigurnošću predskazati njena svojstva u narednom trenutku. Odgovor kvantne fizike 20. stoljeća je nedvosmisleno jasan: «Ne! Nije moguće i nikad neće biti moguće potpuno predskazati njena svojstva u narednom trenutku, ma koliko se čovjek-istraživač trudio.» Ono što je znanstveno predskazivo je samo statistička vjerojatnost da će se s česticom desiti ovo ili ono. Recimo, da će atomska čestica u sljedećem trenutku biti na jednom mjestu statistička vjerojatnost je 20%, a na nekom drugom mjestu 80%. Znači, ako promatramo milijun takvih čestica, oko 200 tisuća njih bit će u sljedećem trenutku na prvom mjestu, a oko 800 tisuća na drugom. No ako tražimo precizan odgovor kad se radi o «sudbini» jedne čestice, čovjek-znanstvenik ne može ga sa sigurnošću dati.

 

            S druge strane, klasični deterministički kaos, kao karakteristika nelinearnih sustava kojih ima posvuda u prirodi i u živim organizmima, predstavlja nepremostivu granicu za čovjeka-znanstvenika da deterministički predskazuje pojave. Determinizma tada nema čak niti statistički. Primjerice, veliki je put prevaljen od naivnog mehanicističkog vjerovanja da će čovjek-znanstvenik u potpunosti razumjeti i ovladati procesima u ljudskom mozgu do znanstvene spoznaje da ljudski mozak radi u neraskidivoj isprepletenosti regularnih (predskazivih) i potpuno kaotičnih (nepredskazivih) procesa u sustavu neurona, što znači da čovjek nikada neće moći deterministički razumjeti rad ljudskog mozga. I ovdje se pred čovjeka-znanstvenika, koji se koristi znanstvenim metodama, postavlja principijelno nepremostiva barijera koju znanost ne može i neće moći svladati.

 

A što je s vezom genoma i rada mozga? U kakvoj je vezi genomska šifra sa sviješću, duhovnošću, osjećajima, kreativnošću? Postoji li uopće odgovor kada znamo da mozak radi u jednoj međuigri determinizma i determinističkog kaosa? Gdje je to zapisano i kako se uopće određuje? Što usmjeruje i kontrolira vitalni deterministički kaos bez kojeg život ne bi bio moguć? Gdje su granice determinističke spoznaje i koje su posljedice tih granica? Jedno su naslućivali još očevi kvantne fizike: statistička nedeterminiranost na razini atoma garancija je slobode čovjeka, koji onemogućuje da se ikad ostvari «inženjerstvo» duhovnog života čovjeka. 

 

            Možemo smatrati da predstoji novo poglavlje koje će biti sve više prožeto komplementarnošću znanosti i vjere, jer će znanost otvarati stalno nove probleme na koje sama neće moći odgovoriti. Primjerice, takav razvoj se može očekivati na istraživanju ljudskog genoma, «Božjeg zapisa» života koji su donedavno mnogi znanstvenici promatrali prepojednostavljeno mehanicistički, a najnovija istraživanja otkrivaju mnogo suptilnija, složenija, dinamičnija, holističnija i zagonetnija svojstva, prožeta nedeterminističkim pojavama.

 

            Posebice, na primjer, je li Darwinova teorija evolucije u suprotnosti s vjerom? Odgovara Paar: “Ne!” Sve što je znanstveno dokazano ne može biti u suprotnosti s vjerom, jer se odvija u skladu s prirodnim zakonima koje je stvorio Bog. To vrijedi i za Darwinovu teoriju, ako i kada bude potpuno znanstveno dokazana. Zasad postoje jake znanstvene indicije u korist Darwinove teorije, ali to još nije sasvim čvrst znanstveni dokaz, jer još ima vremenskih i razvojnih «rupa» u kojima nedostaju paleontološki dokazi za neke ključne faze, a posebice ostaje niz otvorenih pitanja u vezi genomskih promjena tijekom evolucije.     A kako to uskladiti s biblijskim stvaranjem svijeta? Teološki odgovor prisutan je već kod srednjevjekovnih teologa, poput na primjer sv. Tome Akvinskog ili biskupa Oresmiusa, koji kažu da sve u Bibliji ne treba interpretirati doslovno, nego kao zorne algorijske poredbe.

 

            Je li vjera tijekom dva tisućljeća bila u sukobu sa znanošću, ili je pridonosila njezinom razvoju? Prije svega postaje sve više očito da je upravo kršćanski način mišljenja i svjetonazor bila ona bitna poluga u razvoju znanosti. Nadalje, da je prosvjetitejstvo «friziralo» pa čak i falsificiralo prikaz povijesnog tijeka razvoja znanosti na štetu Crkve.

 

            I zaključimo: Kada su Einsteina pitali što je bilo s vremenom, koje je prema Einsteinu relativno, prije postanka svemira, Einstein je rekao da prije postanka svijeta niti vrijeme nije teklo. Citirao je odgovor koji je dao sv. Augustin: «Prije nego što je Bog stvorio svijet, vremena nije bilo. Jer, tek kad je stvorio svijet, Bog je stvorio i vrijeme, tj. uključio tijek vremena.» I druge misli sv. Augustina, poput one da što je za čovjeka dugo vremensko razdoblje može za Boga biti tek trenutak, i obratno, stavlja sv. Augustina u položaj praoca teorije relativnosti.

 

Može li uopće neka znanstvena spoznaja, dobivena i dokazana znanstvenim metodama,  biti u suprotnosti s vjerom? “Ne!” – tvrdi Paar. Nijedna znanstvena teorija, ako je znanstveno dokazana, ne može biti u suprotnosti s vjerom. Jer sva zbivanja u svijetu odvijaju se prema prirodnim zakonima, a to su zakoni koje je stvorio Bog. Uz stvaranje svemira, Bog je stvorio i prirodne zakone po kojima se zbivanja odvijaju!

 

 

 

 

Savjeti psihologa: prof. mr. sc. Dario Miletić

Odgoj u obitelji: Najvažniji agens socijalizacije je obitelj

 

Obitelj je socijalni sustav u kojem su svi članovi u najintenzivnijoj interakciji. Obitelj stvara norme o prihvatljivom ponašanju, svakom članu definira mjesto i ulogu. Također nameće zahtjeve i granice. Pritom je glavno sredstvo nadzora za osiguranje zahtjevanog ponašanja pružanje pozitivnoga ili negativnog potkrjepljenja. Stoga je obiteljska struktura takva da strukturira odgojno ozračje.

Tako o obitelji i odgoju u obitelji govori prof. mg. sc. Dario Miletić iz Rijeke. Upozorava: roditelji često naglasak stavljaju na izravan odgoj, željeli bi odmah vidjeti konkretne plodove svojih odgojnih zahvata, stoga obilno dijele pouke, ukore, kazne. Ali, još je važnije opće ozračje u kući, odnos uvažavanja i poštivanja između roditelja, odnos prema drugima u društvu itd. Mladi čovjek razvija se u tom ozračju. Nema ništa opasnijeg od dobrog savjeta popraćenog lošim primjerom – zaključuje prof. Dario Miletić, iznoseći neka temeljna pravila ponašanja i komunikacije u obitelji.

 

Je li potrebna kazna u odgoju?

 

Kazna smanjuje vjerojatnost ponovnog događanja ponašanja koje joj je prethodilo. Dakle, posve je točno da kazna može biti uspješna u uklanjanju nepoželjnog ponašanja. Ali, kažnjavanje ima i neke neželjene posljedice:

1. Kazna ne dovodi do zaboravljanja nepoželjnog ponašanja. To je ponašanje privremeno potisnuto i moguće je da će se pojaviti nakon uklanjanja prijetnje kaznom.

2. Kažnjavano dijete naučit će da je kažnjavanje odgovarajući način za mijenjanje tuđeg ponašanja, pa će i ono pokušati mijenjati tuđe ponašanje na takav način.

3. Kažnjavano dijete uči pritom i praktičnu tehniku agresivnog ponašanja.

4. Fizička kazna izaziva negativnu emociju, tj. Strah. Takve se negativne emocije mehanizmom klasičnog uvjetovanja, osim s ponašanjem, vezuju i s osobom koja provodi kažnjavanje, kao i s mjestom gdje se provodi kažnjavanje.

5. Fizička kazna ne pokazuje djetetu kako se treba ponašati.

Zbog navedenih razloga, psiholozi smatraju da fizičko kažnjavanje treba izbjegavati. Ako je potrebno primijeniti kaznu, bolje je da ona ne bude fizička, te da se u odgoju djece kombinira s nagradama.

 

Tri temeljna pravila komunikacije

 

Psiholozi ističu vrijednost ovih triju pravila komunikacije:

1. Dijetetu morate dopustiti da svoje osjećaje izrazi bez prekidanja, ispravljanja, primjedaba i neslaganja. Sve što bi bilo manje od toga guši komunikaciju.

2. Izjave ne započinjati sa „ti“, nego govoriti o vlastitim osjećajima: Ne: „Ti si mene povrijedio“, nego „Osjećam se povrijeđenom“.

3. Izbjegavati upotrebu dviju riječi koje guše svaku komunikaciju: „ uvijek“ i „nikada“.

 

Pohvala

 

Kada dijete nešto učini dobro, potrebno je izreći pohvalu pa će se strukturirati takvo ponašanje. Pritom valja imati na umu:

Djeca više vole pohvale nego kritike. Dijete koje je iskreno pohvaljeno osjeća se dobro i sklono je ponavljati ponašanje za koje je dobilo pohvalu. Također je sklono ugađati osobi od koje je pohvaljeno.

Pohvale su osobito značajne za sposobnu djecu koja dobro rade, ali imaju nisko samopoštovanje. Ona će se bolje osjećati i bolje raditi pokažete li da cijenite njihove vrijednosti. Pohvala ne stoji ništa, a donosi velike rezultate.

Pohvale su djelotvorne samo kada su iskrene, inače mogu djelovati posve suprotno. Niste li iskreni, dijete će osjetiti prijevaru i nakanu da se izvuče osobna korist. Nasuprot tome, iskrenoj pohvali dijete će vjerovati, osjećat će se dobro i samopoštovanje će rasti.

Vrlo je važno da pohvala ne sadrži nikakvu kritiku. Mnogi roditelji skloni su dati pohvalu, ali uz neizbježno „ali“. Takva pohvala onda više nije pohvala (nego kritika, o čemu ću malo poslije kazati) i dijete se osjeti prevarenim.

Pohvale ne moraju biti verbalne. Mnogi neverbalni znakovi, kao što su osmjeh i klimanje glavom djeluju kao pohvale.

 

Kritika

 

Kada dijete pogriješi kritika se izriče na slijedeći način:

- Nitko ne voli kad ga kritiziramo. Situacija je teža ako kritiku dobije pred drugim ljudima. Na taj način ugroženo je ne samo njegovo samopoštovanje nego i status. Takva je kritika onda poniženje. Dijete će vas početi mrziti, a svjedoci vaše kritike osjećat će se neugodno. Stoga je kritiku najbolje izreći u četiri oka. Dijete pohvalite pred drugima a kritizirajte ga nasamo.

- Učini li dijete nešto loše, izrecite kritiku što prije, jer je tada najdjelotvornija. Što dulje čekate i potiskujete svojee osjećaje to će oni biti intenzivniji kada ih izrazite. Primjećujete li dulje da dijete ne radi nešto dobro, a držite to u sebi, vjerojatno ćete jednom „puknuti“ zbog sitnice. Vaša reakcija bit će tada neprimjerena, svi će se čuditi što vam je odjednom, a dijete će shvatiti to i kao napad na ličnost.

- Budite određeni. Recite djetetu točno što nije dobro uradilo. Stoga je dobro kritiku planirati. Ne uradite li tako vjerojatno ćete izreći i ono što niste mislili i zbog toga ćete potom požaliti.

- Ne kritizirajte dijete zbog nečega što je izvan njegove kontrole.

- Usmjerite kritiku na djetetovo ponašanje, nikada na djetetovu ličnost. Ponašanje i ličnost potrebno je razdvojiti. Osoba može učiniti nešto loše, ali to ne znači da je loša osoba. Mi želimo zadržati dijete, ali ne i loše ponašanje. Napadnemo li ličnost,, dijete će braniti i sebe i svoje ponašanje, pa makar izvrtao činjenice. To je normalna reakcija: ljudi koji su napadnuti ne čuju što ima se govori pa i ne uspijevaju ispraviti svoje ponašanje. Usmjerite li se na problem a ne na čovjeka, imate veću mogućnost izazvati pozitivnu promjenu u njegovu ponašanju.

- Izrecite kako ste se osjećali zbog toga što je dijete učinilo nešto loše. Jeste li bili ljutiti, frustrirani, nesigurni pred nekim drugim i slično. To može biti vrlo kratko, ali je bitno da bude iskreno i pošteno.

- Nemojte zaboraviti uključiti pohvalu. Iako je tom prilikom dijete uradilo nešto loše, vjerojatno puno toga radi dobro. Recite to. Na primjer: „Ja znam da si ti uvijek točan, zato sam se i osjećao ljutitim kad si upravo danas, kad mi je jako važno, zakasnio!“

 

Slušanje

 

Iznimno je važno dijete slušati i pritom mu pokloniti punu pažnju. Stoga: Govorite malo. Vaše slušanje bit će poruka djetetu da je vrijedno pažnje i prihvaćeno. Govorite li, ne slušate.

Dajte mu priliku za učenje slušajući ga. Dijete ne voli savjete i prodike. Nekoliko ste puta rekli što treba učiniti ali ne sluša…Skupite strpljenja i pitajte ga kako ono smatra da bi se problem mogao riješiti.

Zamislite djetetovu poziciju. Djetetovo gledište određeno je njegovim svijetom koji se značajno razlikuje od vašega. Zamislite sebe u njegovu položaju i ne bi vam bilo drago stalno slušati kako se trebate ponašati.

Razgovarajte u razini očiju i gledajte sugovornika u oči. I budite zainteresirani. Ne bavite se drugim stvarima dok vam dijete priča (ne čitati novine, ne gledati televiziju, ne pospremati posuđe). Dijete ima potrebu za potpunom pažnjom i želi vam biti zanimljivo. Zato, poklonite mu punu pažnju (kao da je najvažniji u kući – što i je) i vidjet ćete kako će se odnos ubrzo poboljšati. Vaša neverbalna komunikacija treba slati pozitivne poruke. Ne govoriti s rukama prekriženim na leđima ili prekriženim na prsima. Tijelo treba biti otvoreno a lice nasmiješeno.

Ne prekidajte. Kontrolirajte svoju razinu tolerancije i dopuste djetetu da priča. Ne ometajte mu riječi i ne čekajte u zasjedi. To izaziva zatvaranje jer se čini da je važno da se čujete vi a ne dijete. To, dakle, nije slušanje.

Dok slušate odgovarajte isključivo potvrdno. Iza prvog „ne“ dijete nije spremno na suradnju, kao uostalom ni ijedna odrasla osoba.

Reflektirajte to što ste čuli. Na primjer: „Ako sam te dobro razumio…“ ili „Čini mi se da mi želiš reći…“ To reflektiranje omogućuje djetetu da čuje što je reklo. Bude li dijete imalo „ogledalo“ moći će mnogo toga vidjeti i možda poželjeti nešto korigirati. Budući da mu vi svojim razgovorom niste prijetnja nego „najbolji prijatelj“ koji ga najbolje razumije, velika je vjerojatnost da će nešto mnogo naučiti o sebi i samo znati riješiti svoj problem.

 

Zašto trebaju granice

 

Iznimno je važno djeci postaviti jasna pravila i granice. Stoga upamtimo:

- Ako svojoj djeci postavite granice, ona će naučiti poštovati granice drugih ljudi.

- Pravila i granice daju djetetu osjećaj sigurnosti.

Ako postavite djetetu gtanice, ono shvaća da se o njemu brinete. Djeca koja se odgajaju popustljivo, osjećaju da su zanemarena, kao da roditeljima nije do njih stalo.

- Granice pomažu djetetu da nauči socijalne vještine: što je društveno prihvatljivo a što nije.

- Djeca moraju naučiti da ako prijeđu određene granice, slijede posljedice; a koje ponekad u životu neće biti bezazlene.

Ono što će djetetu uliti sigurnost u postupnom „osvajanju svijeta“ jesu granice koje mu postavljaju roditelji. Unutar njih dijete se kreće i nužno je da unutar njih doživljava podršku i ohrabrenje.

Ali prije svega, pri odgoju roditelj svjedoči vlastitim primjerom, vlastitom osobnošću, a može svjedočiti samo one vrijednosti u koje i sam doista vjeruje.

Zapravo je cijela mudrost, ujedno i najteža, odrediti te granice, jer to zahtjeva stalnu komunikaciju između svih članova obitelji, te dosljednost i strpljenje i sređen i organiziran obiteljski život. Takvi će roditelji učiti svoje dijete, uporno i smireno, što se smije a što ne smije, jasno će djetetu dodijeliti njegovo mjesto unutar obitelji u kojoj svi članovi imaju svoje potrebe, a njihove odgojne intervencije uvijek će biti primjerene, podržavajuće i usmjerujuće. Takvo dijete zna da uvijek postoje stvari koje će moći raditi i koje su mu zabranjene, i to bez obzira na trenutno roditeljsko raspoloženje.

Roditelji koji dijele zajednički sustav vrijednosti i razgovaraju o svojem stilu odgoja imaju čvrste stavove, pa im nisu potrebne „čvrste“ metode odgoja. „Čvrsta ruka“ često je potrebna tamo gdje nema čvrstih roditeljskih stavova, a često niti zdrave komunikacije među njima.

Roditelji koji ne znaju jasno reći „da“ i „ne“ zapravo šalju dvoznačne poruke djetetu, dovode ga u nepodnošljivu situaciju (sjetimo se Pavlovljeve“eksperimentalne neuroze“), u kojoj je sve neodređeno i nedefinirano. Ono ne može predvidjeti reakcije roditelja i nije sigurno ni u jedan njihov stav.

Djeca postaju veliki borci za vlastitu sigurnost, čim im je ona ugrožena. Takvo dijete će se povući ili u depresivnost ili pak u agresivnost. Dijete radije bira razaranje nego ostanak u neizvjesnosti, jer ima iskustvo da će bar tada izazvati jasne reakcije roditelja.

Na djetetov psihički život teške posljedice ostavljaju „ekstremni“ odgoj: ili su te granice postavljene preusko pa dijete nema prostora za kretanje i iskazivanje vlastitih osjećaja, ili tih granica i nema. Tako, permisivan odgoj, tj, odgoj bez jasno postavljenih granica, stvara sindrom tzv. malog tiranina. Takva djeca stalno umnožavaju svoje želje, rastu s iskrivljenom slikom svijeta oko sebe, odrastaju u sebičnjake, često sklone samosažaljevanju. U jednom i drugom slučaju riječ je o nesretnoj djeci koja nemaju ono što im je nužno, sigurnost i oslonac.

Dakako da niti jedan roditelj nije savršen i da svaki dan činimo mnogo grješaka, ali ljibav koja ne posustaje i ne predaje se kompenzira te grješke. Ako bezuvjetna ljubav izostane, niti jedan savjet o odgoju ne može funkcionirati. Samo dijete koje je sigurno u bezuvjetnu ljubav svojih roditelja može graditi o sebi pozitivnu sliku, imati povjerenje u ljude oko sebe i biti motivirano za dobre odnose.

 

Savjeti roditeljima

 

Dovršimo ovim najvažnijim savjetima:

- Povjerenje se gradi održavanjem obećanja.

- Djeca ne smiju služiti za popunjavanje manjka u roditeljskoj osobnoj sreći i ambicijama.

- Važno je prihvatiti dijete onakvo kakvo ono jest, a ne zahtijevati da se ono ponaša u skladu s roditeljskim fantazijama.

- Djeci se ne smije nuditi svađa kad traže razgovore.

Djeci treba bezuvjetna ljubav i ne smiju dobivati uvjetovanu ljubav.

- Djeca teže svom odrastanju pa ih se zbog posesivne roditeljske ljubavi ne smije prisiljavati da ostaju pokorna djeca prema potrebama roditelja.

- Djete će biti zbunjeno ako se roditelji ne slažu oko pravila. Budite svjesni da vi uvijek imate ulogu modela vašem djetetu. Djeca uče oponašanjem onoga što vide. Riječi ne će imati značenja ako dijete ne vidi djela.

-Ohrabrujte dijete kad vam povjerava stvari koje su njemu važne.

- Razmislimo o svom vlastitom djetinjstvu kako bismo djetetu pružili ono što sami nismo imali a željeli smo.

- Dopustimo male grješke svog djeteta. Pomirimo se sa činjenicom da ne možemo imati potpunu kontrolu.

- Razvijajmo rutine. One stvaraju okolinu koju dijete doživljava postojanom i sigurnom.

- Kada razgovaramo s djetetom važno je da taj razgovor u razini oči uoči.

- Jako je važno da dijete stječe samopoštovanje. Ojačajmo dijete tako da mu pokažemo njewgovu važnost u funkcioniranju obitelji.

- Dijete treba naučiti priznati grješku, a ne optuživati druge.

Dijete treba naučiti održavati obećanja. A najbolja pouka je primjer roditelja.

- Nauči se govoriti: Volim te. Ti si moj ponos. Znam da možeš. Ta se grješka može ispraviti. Što misliš o…?

- Roditelji koji zanemaruju odgoj svog djeteta propuštaju neponovljivu priliku da opet budu mladi.

(Dario Miletić, Odgoj u obitelji: Najvažniji agens socijalizacije je obitelj, članak u listu

Narod, Zagreb, 15 travnja 2006. godina XII., broj 147)

 

 

Čestitamo Generaciji!

 

Ne mogu vjerovati da smo uspjeli!

Prema onome što kažu današnji pravnici i birokrati svake vrste, svi mi koji smo bili djeca u 50-im, 60-im, 70-im i ranim 80-im godinama (sada već) prošlog stoljeća, vjerojatno ne bismo trebali biti živi.

Naši dječji kreveti bili su obojeni kričavim bojama na bazi olova.

Nismo imali zaštitne poklopce na utičnicama i bočicama lijekova, nismo imali brave na vratima i ormarićima, a kad smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige.

Kao djeca vozili smo se (ako smo se vozili) u automobilima bez pojaseva i zračnih jastuka.

Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, ne iz boce.

Užas!

 

Jeli smo kruh, kolače i margarin i pili gazirana slatka pića, ali nikad nismo bili debeli , jer smo se stalno igrali vani.

Dijelili smo jedno gazirano piće s četiri prijatelja iz iste boce i nitko od toga nije umro.

Provodili smo sate gradeći male automobile iz raznoraznih otpadaka i onda se spuštali niz brdo, da bismo tek tada otkrili da smo zaboravili na kočnice. Nakon što smo se nekoliko puta zabili u grmlje, naučili smo riješiti taj problem.

Otišli smo od kuće ujutro i igrali se vani cijeli dan. Vraćali smo se kući kad bi se upalila ulična svjetla.

Nitko nije mogao s nama razgovarati cijeli dan. Nismo imali mobitel.

Nezamislivo!

 

Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video igrice, 99 satelitskih programa na televiziji, filmove na videu, surround sustav, mobilne telefone, kompjutore ili Internet chatove.

Imali smo prijatelje!

Izašli smo van iz kuće i našli ih.

Igrali smo graničara i ponekad bi nas lopta zbilja zaboljela.

Padali smo s drveća, znali smo se porezati, slomiti kost ili zub, i zbog tih nesretnih slučajeva nije bilo nikakvih sudskih tužbi. To su bili nesretni slučajevi. Nitko nije bio kriv osim nas.

Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice i naučili kako da ih prebolimo.

Izmišljali smo igre sa štapovima i teniskim lopticama i, iako nam je bilo rečeno da će se to dogoditi, nikome nismo iskopali oko.

Vozili smo se na biciklu ili prošetali do prijateljeve kuće, pokucali ili pozvonili na vrata, ili samo ušli, i popričali s njim.

Igrale su se razne igre i nisu svi ušli u ekipu. Oni koji nisu, morali su naučiti nositi se s razočaranjem.

Neki učenici nisu bili pametni kao ostali i nekad su pali razred i morali ga ponavljati.

Užas!

 

Testovi se nisu odgađali iz bilo kojeg razloga.

Neki postupci su bili samo naši.

Posljedice su bile očekivane.

Sama pomisao da nas roditelji vade iz nevolje ako smo imali problema u školi ili sa zakonom, bila je nezamisliva.

Oni su zapravo podržavali školu  zakon. Zamislite to!

Užas!

 

Ova generacija je proizvela neke od najboljih preuzimatelja rizika. Rješavatelja problema i izumitelja ikada!

Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i naučili smo se s time nositi!

I vi ste takvi!

Čestitamo.

 

Molimo vas da pošaljete ovo drugima koji su imali sreću da kao djeca odrastu prije nego što su pravnici i ostali birokrati počeli regulirati naš život.

 

Pripremio fra Andrija Bilokapić

 

MUŠKO I ŽENSKO

 

Na prvim stranicama Biblije postoje dva izviješća o stvaranju. Takozvano drugo izvješće (Post 2, 4b-25), po tumačenju bilbičara, nastalo je prije od tzv. prvoga izviješća (Post 1, 1-2,4a). U oba ta izvješća stvaranje čovjeka čini vršak Stvoriteljeve ljubavi, mudrosti i stvaralačke moći. Čovjek je stvoren kao muško i žensko. U ovom kratkom razmišljanju želimo uočiti samo neke naglaske svetoga teksta.

Na prvoj stranici Biblije čitamo: «I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična… Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih» (Post 1, 27). Ovo izviješće uzdiže dostojanstvo čovjeka  do sličnosti s Bogom. Pozorniji čitatelj će, uz velebno bogatstvo poruke, veoma  brzo uočiti gramatičku «nepravilnost» koja tu stoji. Zagonetno se isprepleću gramatički oblici jednine i množine.  Naime, reče Bog (jednina) načinimo (množina) … čovjeka (jednina), muško i  žensko stvori ih (množina). Mnogi su biblijski stručnjaci pokušavali protumačiti ovu gramatičku «nelogičnost». Stručna istraživanja uglavnom dovode do ožetka kršćanske istine koju apostol Ivan izvrsno izriče u tvrdnji: «Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu»  (1 Iv 4, 16). To je najljepša tvrdnja o Bogu i o čovjeku. Prema Bibliji, Bog u sebi jest singularno-pluralno biće; čovjek također (I. Golub). Kada se Stvoritelj odlučio stvoriti čovjeka čini se kao da je zastao; kao da se zagledao u samoga sebe i da se s nekim posavjetovao. U biblijskom izviješću stoji: «načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična». Čovjek – muško i žensko – stvoren je s posebnom brigom, pozornošću i ljubavlju.

 

ČOVJEK JEST BIĆE ODNOSA

Značajka osobe jest samosvijest koju ona izriče zamjenicom «JA», te sposobnost da slobodno može stupiti u odnos s drugim kojega oslovljava «TI».  «JA-TI» jest temeljni par riječi koje se, po ljubavi, pretaču u «MI». Upravo po zajedništvu koje je prodahnuto ljubavlju čovjek je sličan Bogu. Katekizam Crkve uči: «Biti muško i biti žensko jest nešto dobro što Bog hoće: muškarac i žena imaju neuništivo dostojanstvo koje im dolazi neposredno od Boga njihova Stvoritelja. Muškarac i žena s istovjetnim su dostojanstvom "na sliku Božju". Svojim "biti muško" i "biti žensko" odražavaju Stvoriteljevu mudrost i dobrotu» (KKC 369). Ljudsko «MI», koje se najsnažnije događa u bračnom «MI», jest sveti trag božanskoga «MI». U svom nastanku i postojanju čovjek  jest odnos osoba. On je biće koje dolazi od drugih i upućeno drugima. Stoga Biblija tvrdi: «Nije dobro da čovjek bude sam" (Post 2, 18). Da bude dobro, Stvoritelj stvara ženu i dovodi je u kojoj muškarac nalazi svoju radost. Osoba je biće usmjereno na drugoga i drugačijega. To osobito vrijedi za muško i žensko. Puninu svoga postojanja može dosegnuti samo u dvokratnoj ljubavi usmjerenoj prema Bogu i bližnjemu. Sebedarno-uzdarna ljubav jest najsavršeniji način postojanja. To je ona zbilja koja se ne može prodati niti kupiti. Ona se može samo uzajamno darovati.

U braku se muškarac i žena «uzajamno darivaju i prihvaćaju» ((GS 48). Cilj njihova zajedništva jest međusobna ljubav te rađanje i odgoj djece. Upravo po ljubavi i stvaralaštvu ostvaruju svoju sličnost s Bogom. Blagopokojni papa Ivan Pavao II. napisa obiteljima: «Majčinstvo nužno uključuje očinstvo, i uzajamno, očinstvo nužno uključuje majčinstvo. To je plod dvojnosti koje je Stvoritelj 'od početka' udijelio ljudskome biću.» Upravo 'od početka' Bog je ustanovio bračnu zajednicu kao muško i žensko i osposobio je da živi u vezu braka čija su obilježja ljubav i stvaralaštvo. Stoga samo muško i žensko mogu stupiti u bračni savez i u sebi nositi Stvoriteljev naum i to ustanovljen «od početka». Tko tu pokušava unosit bilo kakvu novotariju radi protiv Stvoriteljeva nauma, protiv osnovnog prirodnoga zakona, a time i protiv sebe. On srozava čovjeka, odnosno njegovu spolnost i dostojanstvo.

Muško i žensko  nisu odnos većega i manjega; jačega i slabijega; gospodara i sluge. Oni međusobno nisu suparnici. Muško i žensko su jedno drugom nadopuna, potpora. Nisam siguran da se može govoriti niti o njihovoj ravnopravnosti. Među ljudima nema uravnilovke. Osobe, pa tako niti muško i žensko, nije dobro sučeljavati niti uspoređivati; ispred njih stavljati redne brojeve. Svaka ljudska osoba jest jedincata i neponovljiva; Božji ručni rad. To je polazište za shvaćanje dostojanstva svakoga muškarca i svake žene. Crkva uči: « Muško i žensko stvoreni su, to jest Bog ih je tako htio: s jedne strane, u savršenoj jednakosti, ukoliko su ljudske osobe, a s druge strane svako u svom bitku kao muško i žensko» (KKC 369).

U hebrejskom izvornom jeziku Biblija muškarca naziva «iš», a ženu «išah» (Post 2, 22-23). Čovjek se obraća čovječici ushitnim poklikom: «Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta» (Post 2, 23). Muškarac i žena su otkani od istre osnove i potke, te upućeni jedno na drugo. Adam otkriva Evu kao «drugo "ja" iste ljudskosti» (KKC 371. U tekstu dalje stoji: «Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo» (r. 24). Jedno tijelo upućuje na novo udruženo biće – «MI-biće» u kojemu se osobnost ne gubi. Zapravo, u uzajamnosti i ljubavi osobnost biva upotpunjena. U zajedništvo ulaze dvije različite osobe koje bivaju obogaćenje jedna drugoj.

Samo muško i žensko mogu ući u bračni savez. Taj savez Krist diže na razinu sakramenta – svete tajne koja po onom «biti jedno» zrcali nešto od Božje zbilje. Zato kršćanin drži da je brak sveta ustanova koja u sebi nosi otajstvo volje Božje. Obitelj nije samo neka ljudska udruga; slučajni skup osoba. Ona je osnovna i prva ustanova Božja. Mudar čovjek otkriva svetost svoje obitelji; onu božansku označnicu koje određuje njezinu bit. Uza sve poteškoće, čovjek još nije upoznao bolje i djelotvornije zajedništvo od sklada i obdarenosti muža i žene. Savez koji tvore muško i žensko neizrecivo nadilazi svaki ljudski savez. Njezina bit jest duhovnost koju tvori Ljubav Oca i Sina. Kroz tu Ljubav čovjek izrasta u čovjeka osposobljena da sudjeluje u zbilji Boga; da bude kao Bog. Čovjekova budućnost koja ne vodi tome cilju završava u ništavilu. Zato kršćanin toj ustanovi pristupa veoma odgovorno; s divlejnjem i strahopoštovanjem. Učitelj supružnicima poručuje: «Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!» (Mk 10, 8-9).        

 

Pripremio fra Anrija Bilokapić

 

Treći dan duhovnih vježbi u Vatikanu

 

Vatikan, 08.03.2006.

Teškoće koje podrazumijeva propovijedanje Evanđelja i odvažnost za vjeru u Boga i u kušnjama u kojima se znaju naći Crkva i njezini svećenici, bile su, ukratko, teme o kojima je kardinal Marco Cé govorio u današnjim razmatranjima na duhovnim vježbama koje vodi za Svetoga Oca i Rimsku kuriju.

Predrasude, mržnja, ravnodušnost – tijekom tri godine propovijedanja, Isus se, unatoč mnoštvima koja su ga često veličala, morao boriti s tim teškoćama, počevši od svojih sugrađana, za koje je bio samo tesarov sin, pa do pismoznanacâ i farizejâ koji su tražili znakove unatoč čudesima. Markovo Evanđelje bilježi i ne prešućuje kako se Isus, nakon prvog trenutka zanosa i uspjeha u Galileji, trebao suočiti sa sve većim nepovjerenjem i udaljavanjem sve većeg broja ljudi – ovim je mislima kardinal uveo u prvo razmatranje posvećeno trima prispodobama o sjemenu. Taj izbor da govori u prispodobama, odgovara upravo na to teško stanje, i sadrži znak onoga što je Crkva pozvana učiniti novom evangelizacijom, a to je poziv da s pouzdanjem i odvažnošću preuzme obvezu nove evangelizacije, vjerujući u snagu Riječi. I neuspjeh znači sudjelovanje u Isusovome naporu i njegovoj vjernosti Ocu, sigurni da se u Riječi nalazi snaga koja nadilazi naše napore, te stoga ona raste i spontano donosi plod – kazao je nadalje kardinal. Ne dopustimo stoga da nas uznemiruje malenost našega pothvata. Od Boga dolazi snaga koja nadvladava veliku razliku između našega djelovanja i nadnaravne djelotvornosti naše službe.

Kardinal je nadalje objasnio, svaku posebno, tri prispodobe o sjemenu – onu o sjemenu koje raste samo, i koje je simbol Božje milosti koja djeluje iznad ljudskoga zalaganja; a potom onu o gorušičinu zrnu, koje u nerazmjeru između početka i konačnoga rezultata pokazuje velikodušnost Božjega zahvata. I na koncu, prispodobu o sijaču, u kojoj različito tlo na koje pada sjeme pokazuje potpuno nepoznavanje Riječi Božje od nekih ljudi, ili kako je ona slabo prihvaćena, ili je pak ugušena svakodnevnim brigama. Međutim, postoji i sjeme koje pada u dobru zemlju i cvate, koje pripovijeda o Božjemu pothvatu i istovremeno o ljudskoj ustrajnosti.

Ne zaboravimo da u našoj službi ima smisla i križ napora, pa i onog fizičkog, koji ulaže služitelj Evanđelja koji često nema radnoga vremena. Ima smisla i neuspjeh. Marija je bila uvjerena u svoju malenost. Bila je samo službenica Gospodinova, ali Onaj koji je moćan, poslužio se upravo njome, njezinom šutnjom i njezinom molitvom, kako bi u ljudskoj povijesti izvršio najveća djela – kazao je kardinal, te prešavši na drugo razmatranje, objasnio čudo stišane oluje ispripovijedano u Markovom Evanđelju. Ono što taj odlomak želi istaknuti jest Isusova želja vjere koja u srcima apostolâ ostaje postojana i u oluji – upozorio je kardinal napomenuvši kako je taj događaj također prispodoba o životu Crkve. Ona živi u povijesti, obilježena je i našom slabošću, a ponekad se nađe u oluji. U tek svršenome stoljeću, Crkva je prošla kroz strašne oluje, a tek započeto stoljeće također je puno prijetnji. U trenutcima muke, Crkva treba poglavito vjerovati u svoga Gospodina – kazao je kardinal te naglasio kako je vjera naše potpuno predanje Bogu. Ona je dar. Ne vidim ništa, ne čujem ništa. Ali Ti si rekao. To me Crkva poučava: ja vjerujem. I to je temelj našega pouzdanja i sva naša sigurnost – kazao je na koncu kardinal Cé.

 

Preobraženje otkriva bitnu povezanost Križa i Slave

Vatikan, 09.03.2006.

 

Četvrti dan duhovnih vježbi za Svetoga Oca i članove Rimske kurije

 

Vjera nije samo, ili ponajviše, informacija; vjera je predanje samoga sebe, ona je zajedništvo s Isusom kojemu se predajemo. Molimo od Gospodina milost da ozdravi našu sljepoću, molimo Ga da nam podari istinu koja nas jedina čini doista slobodnima, te snagu da ju prenesemo u svoj život, slijedeći Njega na putu koji vodi do Jeruzalema

Preobraženje Kristovo, ozdravljenje dječaka padavičara i slijepca iz Jerihona – odlomci su iz Markova Evanđelja u središtu današnjega razmišljanja koje je kardinal Marco Cé, umirovljeni venecijanski patrijarh, održao u okviru duhovnih vježbî za Svetoga Oca i članove Rimske kurije.

Preobraženje otkriva bitnu povezanost Križa i Slave, tu vezu čije razumijevanje izmiče učenicima – istaknuo je kardinal, te podsjetio kako se Kristovo preobraženje događa između dva navještaja Muke, koji unose nemir među učenike. Zbog toga Gospodin nekima od njih otkriva otajstvo svoje osobe i smisao svojega života.

Mojsijeva i Ilijina nazočnost pokraj Oca – kazao je nadalje kardinal – pokazuje da se u Isusu ispunjavaju sva obećanja iz Staroga Saveza. S druge su pak strane ljudi očekivali moćnoga i dičnoga Mesiju, koji će osloboditi Izrael od rimske vladavine. Međutim, Isus je svjestan da je Očev nacrt drugačiji.

Osvrnuvši se potom na odlomak o bolesnome dječaku kojega je Isus ozdravio, kardinal je podsjetio kako učenici nisu uspjeli istjerati zlog duha koji je obuzeo dječaka, ali je njegov otac čvrsto vjerovao u Gospodina. Molio je Isusa, svjestan nesavršenosti svoje vjere – napomenuo je kardinal te kazao kako Isus od nas traži da se bezuvjetno pouzdajemo u njegovo beskrajno milosrđe, a jedino su nam jamstvo Očeva ljubav i Isusovo milosrđe. O rode nevjerni!, požalio se Isus svojim učenicima objasnivši im kako zlo može biti istjerano samo molitvom, te ponovno istaknuo apsolutno prvenstvo Božanskoga djelovanja.

I u slučaju izlječenja slijepoga prosjaka iz Jerihona vjera spašava od zla. Slijepac je čuo Gospodinov dolazak; i vjera dolazi slušanjem – primijetio je kardinal. Njegova je najveća želja vidjeti Isusa; ta je pouka i sada aktualna. Vjera nije samo, ili ponajviše, informacija; vjera je predanje samoga sebe, ona je zajedništvo s Isusom kojemu se predajemo. Molimo od Gospodina milost da ozdravi našu sljepoću, molimo Ga da nam podari istinu koja nas jedina čini doista slobodnima, te snagu da ju prenesemo u svoj život, slijedeći Njega na putu koji vodi do Jeruzalema - slijedeći primjer oca bolesnoga dječaka i slijepca iz Jerihona, kardinal Cé je tim riječima zazvao od Gospodina ozdravljenje naše sljepoće, te na koncu napomenuo kako su duhovne vježbe put prema obnovi naše krsne vjere, a svrha Korizme jest vjerovati u Isusa, otvarajući Mu širom vlastiti život.

 

Pripremio Dragan Petrović

 

 

 

2.   Tjedan Korizme – PRIDRUŽUJEM SE  i ja 

MOLITVI ČITAVE  CRKVE

 

Nedjelja: Bože, ti nam zapovijedaš da slušamo tvoga ljubljenog Sina. Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha, da se radujemo s gledanja tvoje slave. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

 

Ponedjeljak: Bože, ti si odredio da tjelesna pokora liječi dušu. Daj da se odrečemo grijeha i vršimo zakon tvoje ljubavi. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

 

Utorak: Gospodine, čuvaj svoju Crkvu trajnom dobrotom. Bez tebe smrtni čovjek propada: pomozi da se klonimo pogubnog i tražimo spasenje. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

 

Srijeda: Gospodine, sačuvaj u svojoj Crkvi spremnost na dobra djela: utješi je vremenitom pomoću i privedi k vječnim dobrima. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

 

Četvrtak: Bože, ti ljubiš i obnavljaš nevinost. Upravi k sebi naše srce: ulij nam duha revnosti, da budemo postojani u vjeri i plodni u dobrim djelima. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

 

Petak: Molimo te, svemogući Bože: očisti nas pokorom korizmenog vremena, da iskrena srca dopremo k vazmenom slavlju. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

 

Subota: Bože, svojom milošću daješ nam već na zemlji početke vječnog života. Dovrši u nama što si započeo: vodi nas kroz ovaj život i privedi svjetlu u kojem prebivaš. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

2.   Tjedan Korizme – PRIDRUŽUJEM SE  i ja  MOLITVI ČITAVE

 CRKVE

Nedjelja: Bože, ti nam zapovijedaš da slušamo tvoga ljubljenog Sina. Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha, da se radujemo s gledanja tvoje slave. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

 

Ponedjeljak: Bože, ti si odredio da tjelesna pokora liječi dušu. Daj da se odrečemo grijeha i vršimo zakon tvoje ljubavi. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

 

Utorak: Gospodine, čuvaj svoju Crkvu trajnom dobrotom. Bez tebe smrtni čovjek propada: pomozi da se klonimo pogubnog i tražimo spasenje. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

 

Srijeda: Gospodine, sačuvaj u svojoj Crkvi spremnost na dobra djela: utješi je vremenitom pomoću i privedi k vječnim dobrima. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

 

Četvrtak: Bože, ti ljubiš i obnavljaš nevinost. Upravi k sebi naše srce: ulij nam duha revnosti, da budemo postojani u vjeri i plodni u dobrim djelima. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

 

Petak: Molimo te, svemogući Bože: očisti nas pokorom korizmenog vremena, da iskrena srca dopremo k vazmenom slavlju. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

 

Subota: Bože, svojom milošću daješ nam već na zemlji početke vječnog života. Dovrši u nama što si započeo: vodi nas kroz ovaj život i privedi svjetlu u kojem prebivaš. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.


 

Živjeti Korizmu kao trenutak obraćenja u ljubavi prema drugima i u istini Evanđelja, protiv laži koja "truje čovječanstvo", istaknuo je papa  Benedikt XVI. na općoj audijenciji 1.3. na Trgu sv. Petra, pred 12 tisuća vjernika, i pozvao kršćane na obraćenje srca, ali i na osobno djelovanje koje je prikladno Korizmenom vremenu.

 

U Korizmi kršćani slijede Isusa u pustinji. S njim mole, razmišljaju, poste, ali prije svega ponovno otkrivaju ljubav prema drugima, posebice ako su siromasi. Korizma je privilegirano vrijeme ljubavi prema drugima, koja omogućuje srcu da se obrati. Činjenica da je Čista srijeda upravo na dan opće audijencije, omogućila je Benediktu XVI. uvesti nas s katehezom dubokog sadržaja liturgijskog vremena koje će svoj vrhunac imati u otajstvima uskrsnog trodnevlja: “I mi danas započinjemo hod promišljanja i molitve sa svim kršćanima svijeta, kako bismo se u duhu zaputili prema Kalvariji, razmišljajući o središnjim otajstvima vjere. Tako ćemo se pripremiti da, nakon otajstva križa, doživimo i vazmenu radost uskrsnuća”.

Simbol pepeljenja, pojasnio je Papa, ima duhovni smisao: potaknuti nas – u sigurnosti svakog ljudskog pada – “svaku nadu ponovno staviti samo u Boga”. Vraćajući se osobno i kao zajednica, prianjati uz Evanđelje: “Riječ isitne” kojoj svaki kršćanin treba postati svjedokom: “Život kršćanina život je vjere, utemeljen na Riječi Božjoj i njome hranjen. U životnim kušnjama i u svakoj napasti tajna pobjede nalazi se u osluškivanju Riječi istine i u odlučnom odbijanju laži i zla. To je pravi i središnji program korizmenog vremena: Slušati Riječ Istine; živjeti, govoriti i činiti istinu i odbaciti laž koja truje čovječanstvo i svima donosi zlo”.

Korizma, nastavio je Benedikt XVI., potiče nas na askezu i liturgiju, što nam “otvara srce milosrdnoj Kristovoj ljubavi” i “omogućuje da gledamo novim očima braću i njihove potrebe”: “Tko započinje gledati Boga s drugim očima vidi i brata. Otkriva bližnjega i njegove potrebe. Stoga je Korizma, kao slušanje Istine, u isto vrijeme prikladan trenutak za obraćenje u ljubavi. Nužno je obratiti se u ljubavi!”. Ovim improviziranim riječima Papa je podsjetio na tri dimenzije koje karakteriziraju ovo razdoblje pokore, nalaze se također i u njegovoj Korizmenoj poruci: post, pokora i poglavito milostinja ili solidarnost: “Neka to budu dani promišljanja i ustrajne molitve, kroz koje neka nas vodi Riječ Božja što nam je liturgija donosi u izobilju. Neka Korizma, usto, bude vrijeme posta, pokore i bdijenja nad nama samima, jer smo uvjereni da borba protiv grijeha nikad ne prestaje, budući da je napast svakodnevna stvarnost, dok su krhkost i obmana dio svačijeg iskustva. Korizma neka, konačno, po milostinji bude prilika za iskreno dijeljenje primljenih darova sa svom braćom, te za pozornost na potrebe najsiromašnijih i napuštenih”.

 

Papa Benedikt XVI. je ovim riječima pozdravio skupinu od četrdeset mladih krizmanika iz Hrvatske katoličke misije iz Münchena:

 

"Pozdravljam predrage krizmanike iz Hrvatske Katoličke Misije u Münchenu! Ispunjeni Duhom Svetim, budite u svijetu svjedoci radosnoga i vjernoga prijateljstva s Kristom.

Hvaljen Isus i Marija!"


 

Živjeti Korizmu kao trenutak obraćenja u ljubavi prema drugima i u istini Evanđelja, protiv laži koja "truje čovječanstvo", istaknuo je papa Benedikt XVI. na općoj audijenciji 1.3. na Trgu sv. Petra, pred 12 tisuća vjernika, i pozvao kršćane na obraćenje srca, ali i na osobno djelovanje koje je prikladno Korizmenom vremenu.

 

U Korizmi kršćani slijede Isusa u pustinji. S njim mole, razmišljaju, poste, ali prije svega ponovno otkrivaju ljubav prema drugima, posebice ako su siromasi. Korizma je privilegirano vrijeme ljubavi prema drugima, koja omogućuje srcu da se obrati. Činjenica da je Čista srijeda upravo na dan opće audijencije, omogućila je Benediktu XVI. uvesti nas s katehezom dubokog sadržaja liturgijskog vremena koje će svoj vrhunac imati u otajstvima uskrsnog trodnevlja: “I mi danas započinjemo hod promišljanja i molitve sa svim kršćanima svijeta, kako bismo se u duhu zaputili prema Kalvariji, razmišljajući o središnjim otajstvima vjere. Tako ćemo se pripremiti da, nakon otajstva križa, doživimo i vazmenu radost uskrsnuća”.

Simbol pepeljenja, pojasnio je Papa, ima duhovni smisao: potaknuti nas – u sigurnosti svakog ljudskog pada – “svaku nadu ponovno staviti samo u Boga”. Vraćajući se osobno i kao zajednica, prianjati uz Evanđelje: “Riječ isitne” kojoj svaki kršćanin treba postati svjedokom: “Život kršćanina život je vjere, utemeljen na Riječi Božjoj i njome hranjen. U životnim kušnjama i u svakoj napasti tajna pobjede nalazi se u osluškivanju Riječi istine i u odlučnom odbijanju laži i zla. To je pravi i središnji program korizmenog vremena: Slušati Riječ Istine; živjeti, govoriti i činiti istinu i odbaciti laž koja truje čovječanstvo i svima donosi zlo”.

Korizma, nastavio je Benedikt XVI., potiče nas na askezu i liturgiju, što nam “otvara srce milosrdnoj Kristovoj ljubavi” i “omogućuje da gledamo novim očima braću i njihove potrebe”: “Tko započinje gledati Boga s drugim očima vidi i brata. Otkriva bližnjega i njegove potrebe. Stoga je Korizma, kao slušanje Istine, u isto vrijeme prikladan trenutak za obraćenje u ljubavi. Nužno je obratiti se u ljubavi!”. Ovim improviziranim riječima Papa je podsjetio na tri dimenzije koje karakteriziraju ovo razdoblje pokore, nalaze se također i u njegovoj Korizmenoj poruci: post, pokora i poglavito milostinja ili solidarnost: “Neka to budu dani promišljanja i ustrajne molitve, kroz koje neka nas vodi Riječ Božja što nam je liturgija donosi u izobilju. Neka Korizma, usto, bude vrijeme posta, pokore i bdijenja nad nama samima, jer smo uvjereni da borba protiv grijeha nikad ne prestaje, budući da je napast svakodnevna stvarnost, dok su krhkost i obmana dio svačijeg iskustva. Korizma neka, konačno, po milostinji bude prilika za iskreno dijeljenje primljenih darova sa svom braćom, te za pozornost na potrebe najsiromašnijih i napuštenih”.

 

Papa Benedikt XVI. je ovim riječima pozdravio skupinu od četrdeset mladih krizmanika iz Hrvatske katoličke misije iz Münchena:

 

"Pozdravljam predrage krizmanike iz Hrvatske Katoličke Misije u Münchenu! Ispunjeni Duhom Svetim, budite u svijetu svjedoci radosnoga i vjernoga prijateljstva s Kristom.

Hvaljen Isus i Marija!"

 

 

SINOVSKO ČAŠĆENJE OCA

 

Pristupna molitva

Sveti Oče, ti si htio da se tvoj Sin nama daruje po svome utjelovljenju i po smrti na križu, kako bismo njega slijedili i postali dionici njegova čašćenja tebe.
Udijeli nam milost da nam muka tvoga Sina bude poticaj i okrepa za svjedočenje njegova slavnoga uskrsnuća. Po Kristu, Gospodinu našemu.

 

1. Isusa osuđuju na smrt

P. Klanjamo ti ..

Tada Pilat priznaje: 'Nikakve krivnje ne nalazim na ovom čovjeku!'» (Lk 23, 4).
Iznenađuješ, Bože, svemoćan i slab, svet i osuđen. Ovo je čas tame.  Grešnik sudi Pravednika.  Isuse, tu sam. Sudim te svojim postupcima. Dionik sam Pilatove laži i tvoje istine. Ne dopusti, Gospodine, da nedosljednost našega kršćanstva bude prigoda za osuđivanje tebe ili tvoje Crkve.

Slava Ocu…

Smiluj nam se, Gospodine!

 

2. Isus prima na se križ

P. Klanjamo ti se, ili Slavimo te...

»Tada im ga Pilat preda da se razapne» (Iv 19, 16).

Ta mene je križ kazna i osuda, a za tebe, Isus, čas tvoje i naše proslave. «Došao je čas! Oče, proslavi sina svoga.» Križ je tvoj i naš izlazak iz svijeta tame u svjetlo; iz smrti u život. 

Svojom poslušnošću liječiš našu tvrdokornost. Želim biti poslušan tvojoj zapovijedi.

Slava Ocu…

Smiluj nam se, Gospodine.

 

3. Isus pada prvi put pod križem

Klanjamo ti se…

»Naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava.« »Neka u vama bude misao Kristova» (Iz 53, 4; 1 Fil).

Ti si Bog, a opet čovjek.. U zagrljaju križa. Padajući dižeš - ponižen uzvisuješ. Posve prizemljen, otvaraš put nebu.

Gospodine, daj da me tvoj pad podigne i pokrene na dobro. Učvrsti nas u vjeri da je tvoj jaram sladak i breme tvoje lako.

Slava Ocu…

Smiluj nam se, Gospodine!

 

4. Isus susreće svoju svetu Majku

Klanjamo ti se…
Marijo, «Kćeri jeruzalemska, .. kao more tvoja je bol neizmjerna. Tko će te iscijeliti? (usp. Tuž 2, 13).
Napušteni Gospodine, uz tebe je tvoja ljubljena Majka i učenica… i još ponetko. Jedini pravedniče i jedina pravednice, niste pošteđeni boli...

Daruj mi svoj pogled na moju bol, Gospodine. Svoju vjeru u mojoj supatnji, Majko.

Zdravo Marijo…

Smiluj nam se…

 

5. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Klanjamo ti se…

»I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, da mu ponese križ« (Mk 15, 21).
I nepoznat se nađe na putu patnje. Uz tebe je, Bože moj, «neki prolaznik», prisiljen… To je ponižavajuće. Gospodine, križ ti nametnusmo silom, a ti ga dragovoljno prihvati. To nije mašta, slika, zlatni ures. Križ pritišće tvoje tijelo. Znak je najdramatičnije boli. Trebaš pomoć.

Gospodine, daj da te slijedimo. Da ti budem Cirenac, u prvom potrebnom, u Crkvi.

Slava Ocu… Smiluj nam se, Gospodine

 

6. Veronika pruža Isusu rubac

Klanjamo ti se…

»Tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka.«

U Veroniki, u ženi je nešto jače, jače od straha, jače od opasnosti osude. Veronika, žena za ljubav Evanđeljem oslobođena. U tvojoj običnosti patnika, Veronika prepoznaje Boga. U njenom srcu osta zapisano: Što god ste učinili jednomu od najmanjih, meni ste učinili.

Utisni tu riječ u moje srce.

Slava Ocu… Smiluj nam se, Gospodine!

 

7. Isus pada drugi put pod križem

Klanjamo ti se…

»Tko u tmini hodi, bez tračka svjetlosti, nek' se uzda u ime Gospodnje, nek' se na Boga svog osloni« (Iz 50, 10).
Padovi i podizanja dio su ljudskoga hoda. Isuse, i tu si nam sličan. Priljubljen si uz zemlju da nas podigneš… Svjestan svoje nemoći postajem moćan, jer se oslanjam na moć tvoje ljubavi. Sve mogu u tebi koji me jačaš.

Mogu i smije sve kušnje i padove nadmoćno pobjeđivati i tebi koji jesi.

 

8. Isus tješi jeruzalemske žene

»Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: »Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom« (Lk 23, 27-28).
Sućutne žene vidješe tvoja djela. Tvoju su riječ pohranjivale u svoja srca. Tvoju riječ pretvaraju u čine ljubavi.

Gospodine, daj da srcem plačemo nad zlom koje zadajemo i koje trpimo. Po muci svojoj daruj nam novo srce.

Slava Ocu … Smiluj nam se, Gospodine.

 

9. Isus pada treći put pod križem

»On sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi svakim imenom« (Fil 2, 7-9).
Nemoć i sve bolniji padovi cijena su puta prema punini. I padovi su koračanje na putu dozrijevanja. Zamka grijeha i nas sapliće. Tebi priznajem svoj grijeh. Nadasve peče grijeh koji, tebe Ljubavi, potiskuje iz moga srca.

Gospodine, pretvori naše padove u vrela poniznosti.

Slava Ocu… Siluj nam s, Gospodine…

 

10. Isusa svlače

Klanjamo ti Kriste…

»Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela - svakom vojniku po dio« (Iv 19, 23).

Kalvarija posta novo brdo, tvoj žrtvenik, Bože moj. Tu nauk ljubavi postaje najokrutniji i najblagoslovljeniji čin. Tvoja ogoljenost i tvoja nemoć, Bože moj, postaje najglasovitija katedra – katedra ljubavi. Rekao si, Gospodine: »Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.«

Pomozi nam spoznati da je sve tvoje blago poslušnost i ljubav prema Ocu, te dar nama da s tobom imamo udio u sinovskom čašćenju tvoga i našega Oca. 

Slava Ocu… Smiluj nam se…

 

11. Isusa pribijaju na križ

Klanjamo ti se…

»I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva« (Lk 23, 33).
Ljudi ne znaju da na drvo križa pribijaju Tebe, Sveta mudrosti; Tebe, svoje najveće i jedino dobro.  No, tebe Dobri, ništa onečistiti ne može. U većem poniženju tvoja dobrota snažnije blista.

Pomozi nam čuti i prihvatiti tvoju molitvu: «Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.»

Slava Ocu… Smiluj nam se,  Gospodine…

 

12. Isus umire na križu

Klanjamo ti se…

»I povika Isus iza glasa: 'Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!' To rekavši, izdahnu« (Lk 23, 46).

Došao je tako često najavljivan čas, čas u kojem čovjek ulazi u puno zajedništvo s Bogom.  Čas gubitka postaje slavodobitnim časom. Od sada i smrt ima svoju svrhu i neizrecivu vrijednost

Bože moj, daj da živim i umirem u svjetlu tvoga časa.

Slava Ocu… Smiluj nam se…

 

13. Isusa skidaju s križa

Klanjamo ti se ..

»Josip iz Arimateje zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo« (Iv 19, 38).
Zauzeti oko časa tvoga skidanja s križa i ne slute što se dogodilo. Oni jednostavno čine ono što ćute da treba učiniti. Tek poganin stotnik naslućuje tajnu: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« U tvom dovršetku koračanja ovom zemljom, Gospodine moj, sve novo tek počinje.

Majka svih koji vjeruju najdublje ćuti svu težinu časa. Srce bolju probodeno i dalje pristaje: »Neka mi bude po tvojoj volji.«. Djevice samoće i boli, ispuni prazninu u srcima tvoje novorođene djece.

Zdravo Marijo…. Smiluj nam se

 

 

14.Isusa polažu u grob

 

Klanjamo ti se Kriste …

»Na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob ... Ondje …polože Isusa« (Iv 19, 40-42).
Položen si u nov grob. Novost tvoga časa i grobu daje smisao. Ulaziš u podzemlje smrti na tamo pokreneš život. I za one koji te pokopaju to je zadnja postaja. Žene koje su te slijedile ostaju u suzama, a učenici raspršeni i razočarani. Nakon tri dana, u činu jednostavne ljubavi koja cijedi suze objavljena je novost: «Ženo,
Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu» (Iv, 20, 17).

Gospodaru života, dopusti da do nas i od nas dopire glas po kojem već imamo udio u Čašćenju tvoga i našega Oca.

Smiluj nam se… Slava Ocu…

 

Završna molitva

Oče sveti, primio si čas svoga ljubljenoga Sina Isusa Krista koji je svoj život položio za nas. Njegov silazak k nama i ulazak u trulež groba jest naše promaknuće i uzlazak k tebi, u tvoju slavu.
Darovao si nam udio u sinovskom slavljenu tebe s tvojim vječnim Sinom. Oče sveti, neka tvoj blagoslov siđe na ovaj narod koji te Ocem zove s tvojim Sinom Isusom Kristom Gospodinom našim.
O. Amen.

 

Pripremio Fra Andrija Bilokapić

 

 

 

 

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

 

 

 

 

Razvedri lice svoje

 

 

 

 

 

            Zaljubljen sam u svoga sina. Nadam se da Bog mene ljubi kao što ja volim svoje dijete.

 

            "Nasmij se... Nasmij mi se..." Tako me sin moj moli da se razvedrim nakon što se malo posvadimo. Ja se onda još malo ljutim a onda se pomirimo.

 

            Jednom sam u literaturi pročitao da roditeljska briga za dijete i roditeljski odnos prema djetetu predstavlja osnovu teološkog iskustva djeteta. Dijete će, naime, bolje razumijeti da je Bog dobar i milostiv, ako je imalo takvo iskustvo sa svojim ocem.

 

            Ali nije samo to. I otac u svom odnosu s djetetom ima vlastito teološko iskustvo dobrog Boga.

 

            "Bože, obnovi nas,

            razvedri lice svoje i spasi nas." (Ps 80,4)

 

 

 

 

 

                                                                                              Dario Miletić

 

  

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

 

 

 

Duljina života

 

 

 

U jednoj poučnoj pričici, Bog učitelju pošalje anđela s porukom: “Traži milijun godina života i bit će vam dano. Ili milijun milijuna. Koliko, dakle, želiš da ljudi dugo žive?”

“Osamdeset godina”, odgovori učitelj bez oklijevanja.

Učenici su bili zbunjeni. “Ali, učitelju, da živiš milijun godina, zamisli samo kolika bi pokoljenja imala koristi od tvoje mudrosti.”

“Da žive milijun godina, ljudi bi se više brinuli kako produljiti život, nego kako steći mudrost”, odgovori učitelj.

 

            U Knjizi mudrosti (4,8-9) čitamo:

“Jer duljina dana ne čini starost časnom,

   niti se ona mjeri brojem godina

već razboritost – to su sjedine ljudske,

   i krepostan život – zrela starost.”

           

I za posljednju misao današnjeg razmatranja uzmimo ovu pričicu:

Toga dana sva su se pitanja odnosila na život poslije smrti. Učitelj se nije upuštao u razgovor.

Kasnije reče svojim učenicima: “Da li ste primijetili da upravo oni koji ne znaju ni što bi sa ovim životom, žele drugi koji bi im vječno trajao?”

 

 

 

 

                                                                                                Dario Miletić

 

 

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

 

 

 

Sreća

 

 

 

Mnogi govore: “Tko će nam pokazati sreću?”

   Obasjaj nas; Gospodine, svjetlom svoga lica!

Ps 4,7

 

 

            Popularna predodžba sreće u suvremenim medijima uključuje veselu i nasmijanu osobu. Tako da se mnogi, hoteći izgledati sretni, smiju i onda kad im nije do smijeha. No, istraživanja pokazuju da pozitivne emocije nisu nužno povezane sa ekspresijom sreće. Čovjek ne mora činiti razdragane manifestacije da bi bio sretan.

 

            Sreća nipošto ne može biti cilj življenja. Ona je nusprodukt unutarnjeg rasta.

 

            Helen Keller je kazala: “Mnogi ljudi imaju pogrešnu ideju o tome što čini pravu sreću. Ona se ne postiže udovoljavanjem samome sebi, već kroz posvećenost velikom cilju.”

 

            A kod Anthony de Mella našao sam ovu prelijepu misao: “Sreća je kao leptir: loviš li ga, on će ti neprestance izmicati; miruješ li, on će se sam spustiti na tvoja ramena.”

 

 

 

 

                                                                                                Dario Miletić

 

 

Priredio fra Andrija Bilokapić

 

SMRT I ŽIVOT U KATEHEZAMA IVANA PAVLA II.

 

Neobična medijska pozornost…  Znak …

Neizbježno suočenje sa smrću ..

Što dalje? Je li smrt konačni kraj? Suvremena civilizacija snažno se upinje da potisne činjenicu smrti i pitanja koja ona neizbježno potiče.

Papa je svoj život proživio u sjeni križa Gospodinova

Tu promišlja umiranje, smrt i život.

Audijencije srijedom – najsnažnije pred Sveto trodnevlje.

Za njega su najsvetiji događaji povijesti Kristova muka, smrt i uskrsnuće.

 

Svakako, nemoguće je da tako bol bude sasvim pobijeđena. U hodu svakog ljudskog bića ostaje mora smrti. Ali sve poprima od vazmenog otajstva novo svjetlo. Patnja koja se živi s ljubavlju i koja je sjedinjena s Kristovom patnjom, nosi plodove spasenja: postaje “spasenjska bol”. Čak i smrt, prihvaćena u vjeri, poprima vedriji izgled prijelaza u vječni život, u očekivanju uskrsnuća tijela. Iz toga se može zaključiti kako je bogato i duboko spasenje koje je Krist donio. On je došao spasiti ne samo sve ljude, nego cijeloga čovjeka.

Vazmeno trodnevlje tako sakramentalno ulazi u otajstvo Onoga koji je za naše spasenje postao "poslušan do smrti, do smrti na križu (Fil 2,8), i postao začetnikom vječnoga spasenja onima koji ga slijede (usp. Heb 5,9). Potiče nas, osim toga, da od svog života načinimo vazmeno življenje, prožimano odricanjem od zla i gestama ljubavi, sve do konačnog cilja: tjelesne smrti, koja je za kršćanina završetak njegova svakodnevnog življenja vazmenog otajstva u nadi uskrsnuća.

 

U Isusovoj muci i smrti na križu, tajna postaje neistraživa za ljudski um. Uspinjanje na Kalvariju bilo je neopisiva patnja, koja se prelila u strašnu muku razapinjanja. Kakve li tajne! Bog, koji je postao čovjekom, trpi da bi spasio čovjeka, preuzevši cijelu tragediju čovječanstva. Veliki petak daje nam misliti kako se u povijesti trajno redaju kušnje, među kojima ne možemo zaboraviti tragedije naših dana, kako se ne sjetiti u svezi s tim dramatičnih događaja koji još i danas izazivaju krvoprolića nekih naroda u svijetu? Muka Gospodinova nastavlja se u ljudskoj patnji.

 

U muci se vez koji ga sjedinjuje s Ocem očituje osobito snažno i, istodobno, dramatično. Sin Božji živi u punini svoju čovječnost, prodirući u tminu patnje i smrti koji pripadaju našemu ljudskom životu. U Getsemaniju se Isus, za vrijeme molitve slične borbi, “agoniji”, obraća Ocu s  aramejskom imenicom bliskosti: “Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću nego što hoćeš ti!”

 

 

SMRT KAO SUSRET S OCEM

Uvodno biblijsko čitanje: "I začujem glas s neba: 'Piši! Od sada, blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova! Jer, prate ih djela njihova!" (Otk 14,13).

1.         Danas je postalo teško govoriti o smrti, jer društvo blagostanja sklono je potisnuti tu stvarnost na koju sama pomisao izaziva tjeskobu. Doista, kako je primijetio Koncil, "zagonetka ljudskoga položaja dostiže vrhunac pred licem smrti" (Gaudium et spes, 18). Ali o toj stvarnosti riječ nam Božja, premda postupno, pruža svjetlo koje pojašnjava i tješi.

            U SZ nije govor o vječnom životu nije tako jasan. "Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj" (Job 10,20-22).

2.         U tome dramatičnom pogledu na smrt polako se otvara put otkrivanja Boga, i ljudsko se razmišljanje otvara novom obzorju koje će primiti puno svjetlo u Novom zavjetu.

            Razumije se prije svega da, ako je smrt taj nesmiljeni čovjekov neprijatelj koji ga pokušava nadjačati i dovesti ga pod svoju vlast, Bog je ne bi bio mogao stvoriti, jer se ne može radovati propasti živih (usp. Mudr 1,13). Izvorni Božji naum je bio drugačiji, ali mu se suprotstavio grijeh što ga čovjek počini pod đavolskim utjecajem, kako tumači Knjiga mudrosti: "Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost, i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet, i nju će iskustiti oni koji njemu pripadaju" (Mudr 2,23-24). Na tu se misao poziva i Isus (usp. Iv 8,44), na njoj se temelji i nauk sv. Pavla o otkupljenju Krista kao novog Adama (usp. Rim 5,12.17; 1 Kor 15,21). Svojom smrću i uskrsnućem Isus je pobijedio grijeh i smrt koja je njegova posljedica. 

3.         U svjetlu svega što je Krist učinio, razumije se pristup Boga Oca u odnosu na život i smrt njegovih stvorenja. Već je psalmist naslutio da Bog ne može ostaviti svoje vjerne službenike u grobu ni dopustiti da njegov svetac vidi raspadanje (usp. Ps 16,10). Izaija naviješta budućnost u kojoj će Bog zauvijek ukloniti smrt, otrti "suze sa svakog lica" (Iz 25,8) i mrtve uskrisiti na novi život: "Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja - rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati" (ondje 26,19). Iznad smrti kao stvarnosti koja izjednačuje sva živa bića uzdiže se slika zemlje koja se poput majke žuri roditi novo živo biće te rađa pravednika kome je suđeno u Bogu živjeti. Stoga, premda su pravednici "u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti" (Mudr 3,4).

            Uskrsnu nadu divno potvrđuju u Drugoj knjizi Makabejaca sedmorica braće i njihova majka, u času mučeništva. Jedan od njih izjavljuje: "Od Neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem, i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti" (2 Mak 7,11); drugi, "prije nego što je izdahnuo reče ovo: 'Blago onom koji umire od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti'" (ondje 7,14). Njihova ih majka tom nadom junački ohrabruje za susret sa smrću (usp. ondje 7,29).

4.         Već u svjetlu starozavjetnih vidika proroci su poticali na očekivanje "dana Gospodnjega" s ispravnom dušom, inače bi on bio "mrak a ne svjetlo". (usp. Am 5,18.20). U punoj objavi Novoga zavjeta ističe se da će svi biti podvrgnuti sudu (usp. 1 Pt 4,5; Rim 14,10). Ali pravednici pred njim ne trebaju strepiti budući im je određeno primiti obećanu baštinu; oni će biti postavljeni zdesna Kristu koji će ih nazvati "blagoslovljeni Oca mojega" (Mt 25,34; usp. 22,14; 24,22.24). Smrt koju vjernik doživljava kao član Otajstvenoga Tijela otvara put prema Ocu koji nam je doista pokazao svoju ljubav u smrti Krista koji je "pomirnica za grijehe naše" (1 Iv 4,10; usp. Rim 5,7). Kako tumači Katekizam Katoličke Crkve smrt je "za one koji umiru u milosti Kristovoj, sudjelovanje u smrti Gospodnjoj, da bi mogli sudjelovati i u njegovu uskrsnuću (1006).

            Isus "nas ljubi i krvlju nas svojom otkupi od grijeha, te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu" (Otk 1,5-6). Kroz smrt zaista treba proći, ali odsad sa sigurnošću da ćemo susresti Oca kada se "ovo raspadljivo tijelo obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno obuče u besmrtnost" (1 Kor 15,54). Tada će se jasno vidjeti da je smrt bila "iskapljena pobjedom" (ondje) i tada će biti moguće bez straha je izazivati: "Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj" (ondje, 55).

            Upravo je zbog takvoga kršćanskog poimanja smrti sveti Franjo mogao u Pjesmi stvorenja klicati: "Hvaljen budi, naš Gospodine, zbog sestre naše tjelesne smrti" (Fonti francescane, 263). Pred tim utješnim vidikom shvatljivo je blaženstvo što ga naviješta Knjiga Otkrivenja kao krunu evanđeoskih blaženstava: "Blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova! Jer, prate ih djela njihova!" (Otk 14,13).

 

 

  

Kristova muka, ipak, i njegova proslava na drvu križa pružaju drugačiji ključ čitanja tih događaja. Na Golgoti Otac, na vrhuncu žrtve svoga jedinorođenoga Sina, ne napušta ga, dapače, vodi k ispunjenju spasenjski naum za cijelo čovječanstvo. U njegovoj muci, smrti i uskrsnuću objavljeno nam je da posljednja riječ u ljudskom životu nije smrt, nego Božja pobjeda nad smrću. Božanska ljubav, koja se očitovala u punini u pashalnom misteriju, pobjeđuje smrt i grijeh koji ju je prouzročio (usp. Rim 5,12).

 

2.         U ovim danima Velikoga tjedna ulazimo u središte Božjega spasenjskog nauma. Crkva, osobito u ovoj Jubilejskoj godini, želi sve podsjetiti da je Krist umro za svakog muškarca i svaku ženu, jer je spasenjski dar sveopći. Crkva pokazuje lice raspetoga Boga, koje ne izaziva strah nego samo priopćuje ljubav i milosrđe. Nemoguće je ostati ravnodušan pred Kristovom žrtvom! U duši onoga tko se zaustavlja promatrati muku Gospodinovu spontano se javljaju osjećaji duboke zahvalnosti. Penjući se duhom s Njim na Kalvariju, doživljava se na neki način svjetlo i radost koji proizlaze iz njegova uskrsnuća.

To ćemo iznova proživjeti, s pomoću Božjom, u Vazmenom trodnevlju. Rječitošću obreda Velikoga tjedna bogoslužje će nam pokazati nerazdvojnu neprekinutost koja postoji između muke i uskrsnuća. Kristova smrt već nosi u sebi klicu uskrsnuća.

3.         Uvod u Vazmeno trodnevlje bit će slavljenje mise krizme sutra ujutro na Veliki četvrtak, koja će u biskupijskim katedralama okupiti svećenike oko njihovih pastira. Blagoslovit će se bolesničko, katekumensko i krizmaničko ulje za podjeljivanje sakramenata. Obred bremenit značenjem, praćen također znakovitim činom obnove svećeničkih obveza o obećanja od strane prezbitera. To je dan svećenikâ koji svake godine nama, službenicima Crkve, iznova otkriva vrijednost i smisao našega svećeništva, dara i otajstva ljubavi.

Navečer ćemo iznova doživjeti spomen ustanovljenja Euharistije, sakramenta bezgranične Božje ljubavi prema čovječanstvu. Juda izdaje Isusa; Petar ga se, unatoč svim svojim tvrdnjama, odriče; ostali se apostoli u trenutku muke razilaze. Malo njih ostaje blizu. A ipak tim krhkim ljudima Gospodin povjerava svoju oporuku, dajući sama sebe u tijelu danom i krvi prolivenoj za život svijeta (usp. Iv 6,51). Neizmjerno otajstvo susretljivosti i dobrote! Na Veliki petak odzvanjat će prikaz Muke i bit ćemo pozvani častiti križ, čudesan znak božanskoga milosrđa. Čovjeku, nerijetko nesigurnom u razlikovanju dobra od zla, križ pokazuje jedini put koji daje smisao ljudskom životu. To je put potpunog prihvaćanja volje Božje i velikodušnog sebedarja braći.

Na Veliku subotu, dan velike liturgijske šutnje, zaustavit ćemo se razmišljati o smislu tih događaja. Zabrinuta će Crkva bdjeti s Marijom, Majkom Žalosnom, i s njom čekati zoru uskrsnuća. Doista, s nastupanjem “prvoga dana poslije subote”, šutnja će biti prekinuta radosnim vazmenim navještajem, proglašenim svečanim hvalospjevom Exultet, u svečanom bogoslužju Vazmenoga bdjenja. Kristova pobjeda nad smrću uzdrmat će, s nadgrobnim kamenom, srca i pameti vjernika i preplaviti ih istom radošću koju je doživjela Magdalena, pobožne žene, apostoli i oni kojima se Uskrsli očitovao na dan Pashe.

4.         Predraga braćo i sestre, otvorimo srca da bismo snažno proživjeli ovo Sveto trodnevlje. Neka nas prožme milost ovih svetih dana i, kako je već upozorio sveti Atanazije biskup, “slijedimo i mi Gospodina, to jest nasljedujmo ga, i tako ćemo moći proslaviti svetkovinu ne samo na izvanjski način, nego najdjelotvornije, to jest, ne samo riječima, nego i djelima (Uskrsna pisma, Lett. 14,2). S tim osjećajima želim svima vama i vašim dragima uspješno Sveto trodnevlje i Pashu uskrsnuća.

 

 

Gleda preko

 

 

Gleda preko

Krist, prošavši povijesne putove i ušavši također u tamu smrti, granicu naše prolaznosti i posljedicu grijeha (usp. Rim 6,23), vraća se u slavu koju odvijeka (usp. Iv 17,5) dijeli s Ocem i s Duhom Svetim. I sa sobom vodi otkupljeno čovječanstvo. Poslanica Efežanima doista potvrđuje da “Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa oživi zajedno s Kristom - milošću ste spašeni! - te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu” (Ef 2,4-6). To nadasve vrijedi za Isusovu Majku, Mariju, čije je uznesenje prvina našega uznesenja u slavu.

 

Uzašašće je, dakle, trojstveno objavljenje koje pokazuje cilj prema kojemu je usmjerena osobna i opća povijest. I premda naše smrtno tijelo prolazi kroz raspadanje u prah zemaljski, naš je otkupljeni “ja” ispružen prema gore i prema Bogu, slijedeći Krista kao vođu.

 

Put je “nasljedovanje Krista”, koji je živio u ljubavi i smrti zbog ljubavi na križu. Učenik “mora, da tako kažemo, ući u Krista s cijelim svojim bićem, treba da usvoji i asimilira svu stvarnost Utjelovljenja i Otkupljenja, kako bi iznova pronašao samoga sebe” (Redemptor hominis, 10).

 

Nedvojbeno je da se u bogoslužju najuzvišenije proslavljuje božanska slava danas. “Budući da su Kristova smrt na križu i njegovo uskrsnuće sadržaj svagdašnjeg života Crkve i zalog njegova vječnoga Vazma, prva zadaća bogoslužja je neumorno nas voditi pashalnim putem koji je Krist započeo, na kojem se prihvaća smrt za ulazak u život” (Apostolsko pismo Vicesimus quintus annus, 6). Sada se ta zadaća vrši nadasve po euharistijskom slavlju koje uprisutnjuje Kristovo uskrsnuće i njegova se snaga predaje vjernicima. Tako je kršćansko bogoštovlje najživlji izraz susreta između božanske slave i proslave koja proizlazi iz čovjekovih usta i srca. “Slavi Gospodnjoj koja ispunjala Prebivalište” hrama svojom sjajnom prisutnošću (usp. Izl 40,34) treba odgovarati “naše čašćenje Gospoda darežljivim srcem” (Sir 35,7).

 

Nedvojbeno je da se u bogoslužju najuzvišenije proslavljuje božanska slava danas. “Budući da su Kristova smrt na križu i njegovo uskrsnuće sadržaj svagdašnjeg života Crkve i zalog njegova vječnoga Vazma, prva zadaća bogoslužja je neumorno nas voditi pashalnim putem koji je Krist započeo, na kojem se prihvaća smrt za ulazak u život” (Apostolsko pismo Vicesimus quintus annus, 6). Sada se ta zadaća vrši nadasve po euharistijskom slavlju koje uprisutnjuje Kristovo uskrsnuće i njegova se snaga predaje vjernicima. Tako je kršćansko bogoštovlje najživlji izraz susreta između božanske slave i proslave koja proizlazi iz čovjekovih usta i srca. “Slavi Gospodnjoj koja ispunjala Prebivalište” hrama svojom sjajnom prisutnošću (usp. Izl 40,34) treba odgovarati “naše čašćenje Gospoda darežljivim srcem” (Sir 35,7).

 

On “uglavljuje” u sebi Adama, u kojemu se prepoznaje cijelo čovječanstvo, pretvara ga u dijete Božje, dovodi ga k potpunom zajedništvu s Ocem. Upravo po svom bratstvu s nama u tijelu i u krvi, u životu i u smrti Krist postaje “glava” spašenoga čovječanstva. Sveti Irenej još piše: “Krist je uglavio, u sebi skupio svu krv koju su prolili svi pravednici i svi proroci koji su postojali od početka” (Adversus haereses V., 14,1; usp. V. 14,2).

 

Mi smo putnici na ovome svijetu, putnici koji ne smiju zaboraviti svoj pravi i konačni cilj: Nebo. Ako smo doista prah i u prah ćemo se pretvoriti, ipak sve ne završava. Čovjek stvoren na sliku i priliku Božju jest za vječni život. Tom životu je Isus, umrijevši na križu, otvorio pristup svakome ljudskom biću.

 

U istom sučeljavanju svjetla i sjene, objave i tajne smještaju se dva blaženstva koja bilježi Luka: ono upravljeno Kristovoj Majci od žene iz mnoštva i ono koje upravlja Isus “onima koji slušaju riječ Božju i čuvaju je” (Lk 11,28). Vrhunac toga zemaljskog hodočašća u vjeri je Golgota gdje Marija duboko proživljava Sinovo vazmeno otajstvo; umire u određenom smislu kao majka u Sinovoj smrti i otvara se “uskrsnuću” s novim majčinstvom prema Crkvi (usp. Iv 19,25-27). Tamo, na Kalvariji, Marija doživljava noć vjere, slično kao Abraham na brdu Moriji, i nakon prosvjetljenja na Duhove i dalje hodočasti u vjeri sve do Uznesenja kad je Sin prima u blaženstvo vječno.

 

“Razmatranje Kristova lica vodi nas do susreta s najproturječnijim obilježjem njegova otajstva koje izranja u posljednjemu času, u času križa. Otajstvo u otajstvu pred kojim se ljudsko biće mora prostrijeti u klanjanju” (Novo millennio ineunte, 25). Upravo taj nutarnji stav prikladniji je pripremiti nas za proživljavanje spomendana Kristove muke, razapinjanja i smrti.

 

Pisac knjige Mudrosti, sa svoje strane, bez dvoumljenja će reći da je nada pravednih “puna besmrtnosti” (Mudr 3,4), jer je uvjeren da iskustvo zajedništva s Bogom življeno tijekom zemaljskog života neće biti prekinuto. Uvijek će nas, i poslije smrti, podupirati i štititi vječni i beskonačni Bog, jer “duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva” (Mudr 3,1). 

 

Prije svega smrću i uskrsnućem Sina Božjega, Isusa Krista, sjeme vječnosti je položeno i proklijalo u našoj smrtnoj prolaznosti, zbog čega možemo ponoviti apostolove riječi, koje se temelje na Starom zavjetu: “A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivo i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” (1 Kor 15,54-55; usp. Iz 25,8; Hoš 13,14). 

 

Kršćanska će se tradicija poigravati s dvostrukim značenjem grčke riječi phoinix, kojom se prevodi hebrejski izraz za palmu. Phoinix je grčka imenica koja znači palma, ali također ptica koju nazivamo “feniks”. A zna se da je feniks bio simbol besmrtnosti, jer se, prema mitu, ponovno rađa iz pepela. Kršćanin stječe slično iskustvo zahvaljujući dioništvu u Kristovoj smrti, izvoru novog života (usp. Rim 6,3-4). Bog “nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom” – kaže poslanica Efežanima – “te nas zajedno s njim uskrisi” (2,5.6).

 

  Na svom mučnom povijesnom hodu, između već zadobivenoga spasenja i još ne ostvarene njegove punoće, vjernička zajednica zna da može računati na pomoć "Majke Ufanja", koja, iskusivši Kristovu pobjedu nad silama smrti, daje vjernicima uvijek novu sposobnost očekivanja Božje budućnosti i pouzdanog predanja Gospodinovim obećanjima.

 

Predraga braćo i sestre, otvorimo srca božanskoj milosti i raspoložimo se slijediti Isusa u njegovoj muci i smrti da uđemo s Njim u slavu uskrsnuća.

 

Kao što je Duh Sveti preobrazio tijelo Isusa Krista kad ga je Otac uskrisio od mrtvih, tako će isti Duh Kristovom slavom zaodjenuti naša tjelesa. Sveti Pavao piše: "Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama" (Rim 8,11).

 

 

 

POTRESENOST

 

Prije ili poslije, na ovaj ili onaj način, svaki čovjek biva potresen, iznenađen, zbunjen. Potresenost može imati dvokratan učinak: može dovesti do osjećaja gubitka; do očaja, ali može i pokrenuti na dobro, usmjeriti na pravi put.

Gospodine moj i Bože moj, neka tvoj križ, dramatični čin tvoje ljubavi, u meni pokrene ono tvoje, ono božansko, ono po čemu si me stvorio sličnim sebi. Udijeli mi milost da te slijedim.

Poklik: Gospodine Isuse, ljubio si me  - i samoga sebe predao za mene.

 

OSUĐEN NA SMRT

Klanjamo ti je, Kriste, i blagoslivljamo te. - Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

Oče Sveti, ti pristaješ na osudu svoga ljubljenog Sina na smrt, a razlog je neobičan, zbunjujući: «Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja» (1. Tim, 1, 15). Isuse, rekao si: «Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti» (Iv 12, 47)..

Optuženi i osuđeni, ti niti optužuješ niti osuđuješ. Gospodine pomozi mi da iziđem iz svoje uhodanosti, iz svoga straha, predodžbi,  običaja, navika, ustajalosti. Pravedniče, neka me danas potrese istina da si osuđen i radi mene grešnika. Neka mi bude poticaj za moj izlazak iz svijeta grijeha i smrti.

 

Gospodine Isuse, ljubio si me  - i samoga sebe predao za mene.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome

Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se.

Zahvaljujete Gospodinu jer je dobar....

 

PRIHVAĆA KRIŽ

Klanjamo ti je, Kriste, i blagoslivljamo te. - Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

 

Bože moj, tebi je poznato što me tišti, muči, boli; čime se svakodnevno borim. Ja sam na raskrižju.

Sada stojim pred istinom: «Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga» (Mt 16, 24-26). Nema mi blaženstva bez tebe.

Gospodine Isuse, ljubio si me  - i samoga sebe predao za mene.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome

Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se.

Zahvaljujete Gospodinu jer je dobar....

 

PRVI PAD

Klanjamo ti je, Kriste, i blagoslivljamo te. - Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

 

«A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava» (Iz 53, 4).

Bože moj, moja je narav redovito lijena. Budi se kad sam potreseni u svojim dubinama, u svomu korijenu. Otkrij mi svu strahotu grijeha. Pomozi mi spoznati moju ugroženost grijehom kojega ja počinih. Neka me, Spasitelju moj potrese suočenje s tvojim križem, s tvojim padom. Daj da me probudi iz moje pospanosti i ravnodušnosti.

 

Gospodine Isuse, ljubio si me  - i samoga sebe predao za mene.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome

Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se.

Zahvaljujete Gospodinu jer je dobar....

 

SUSRET S MAJKOM

Klanjamo ti je, Kriste, i blagoslivljamo te. - Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

 

«Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši» (Iv 14, 27).

U odlučujućem času, u času odluke za Križa, pred sami put  i bola kojega ti je Otac namijenio, Gospodine moj, ti ostaješ u miru. Predaješ svoj mir; mir kojega svijet ne poznaje. Taj mir prenosiš i u srce svoje majke. Obdari me tim mirom u svakoj zgodi i nezgodi moga hoda.

 

Gospodine Isuse, ljubio si me  - i samoga sebe predao za mene.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome

Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se.

Zahvaljujete Gospodinu jer je dobar....

 

ŠIMUN CIRENAC POMAŽE SINU VJEČNOGA OCA

Klanjamo ti je, Kriste, i blagoslivljamo te. - Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

«Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov! ... Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima» (Gal 6).

Bože moj, ti si ponio najteže breme čovječanstva, njegov grijeh i smrt. Ti si poput mudra roditelja koji potiče dijete da sudjeluje u stvaranju dobra koje mu roditelj priprem. Tako se odgaja za vlastitu vrijednost i ulazi u svoj ponos. Ti si dobro, svako dobro, jedino dobro. Gospode, pomozi mi da sudjelujem u tvome dobru koje postaje moje dobro. Ohrabri me da sve dobro dijelim sa potrebnima.

 

Gospodine Isuse, ljubio si me  - i samoga sebe predao za mene.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome

Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se.

Zahvaljujete Gospodinu jer je dobar....

 

VERONIKA PRUŽA RUBAC

Klanjamo ti je, Kriste, i blagoslivljamo te. - Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

 

«A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku - iz slave u slavu» (2 Kor 3, 18).

Ti si, gospodine Isuse, otkriveno lice slave Božje. Ti si objava Boga i čovjeka. Ti meni objavljuješ mene. Svoj si lik utisnuo u rubac koji ti je Veronika pružila da obrišeš svoje lice. Svoju sliku utisni i u moje srce, moje misli, u moje djelovanje. Daj da se preobražavan u čovjeka tebi slična; kao ti, Isuse.

 

Gospodine Isuse, ljubio si me  - i samoga sebe predao za mene.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome

Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se.

Zahvaljujete Gospodinu jer je dobar....

 

DRUGI PAD

Klanjamo ti je, Kriste, i blagoslivljamo te. - Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

 

«Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut» (Iz 53, 39.

Tvoj drugi pad, Gospodine moje, jest Božja priljubljenost uz moju zemljanost, mene grešnika; uz moju nemoć i moje siromaštvo. Tu si pokazao svoje čovjekoljublje. Tvoja oborenost jest moja snaga da ustanem i pođem s tovom. Hoću! Pomozi mi.

 

Gospodine Isuse, ljubio si me  - i samoga sebe predao za mene.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome

Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se.

Zahvaljujete Gospodinu jer je dobar....

 

ISUS TJEŠI ŽENE

Klanjamo ti je, Kriste, i blagoslivljamo te. - Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

 

«Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom» (Lk 23, 28).

Gospodine moj, i ja sam sada u opasnosti da počnem sažalijevati tebe. Imam napast osuđivati one koji tebe osudiše i usmrtiše. No, Ti ne želiš to. Daj da tvoja bol mene izbaci iz moje uhodanosti, iz moga grijeha. Neka tvoja ljubav, bolju potvrđena, potrese moju svijest i podsvijest. Udijeli mi milost kajanja da mogu kazati: Moj grijeh..., a ne njihov grijeh...

 

Gospodine Isuse, ljubio si me  - i samoga sebe predao za mene.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome

Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se.

Zahvaljujete Gospodinu jer je dobar....

 

TREĆI PAD

Klanjamo ti je, Kriste, i blagoslivljamo te. - Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

 

U duhovnoj pripravi svojih učenika na ovaj put kazao si: «Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni»  (Iv 12, 24-25).

Bože moj, nemoć te sve više sjedinjuje sa zemljom. Čudnog li prianjanja, uzajamnosti, sjedinjenosti. Sjeme i zemlja. Čudesne li razmjene; zemlja gnijezdi sjeme, a sjeme daje novi način postojanja zemlji. Bog postaje kao zemljan i smrtan čovjek, a čovjek biva promaknut i postaje kao Bog. Ti u meni, ja u tebi. Ti u mojoj smrtnoj grešnosti; ja u tvojoj punini i slavi.

Gospodine Isuse, ljubio si me  - i samoga sebe predao za mene.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome

Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se.

Zahvaljujete Gospodinu jer je dobar....

 

UZEŠE MU ODJEĆU

Klanjamo ti je, Kriste, i blagoslivljamo te. - Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

 

«Razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocku».

Od kuda, Bože moj, tolika pohlepa? Što li je čovjek spreman staviti na kocu? I svoje poštenje, i svoje dostojanstvo, i svoje zdravlje, i svoje najbliže, i svoju sreću; pa i samoga sebe. Kocka se svime samo da bi zadovoljio svoju sebičnost, pohlepu, svoj trenutačni užitak. Kad sve to postigne: «I što onda?» Ti,  izmučen i razgoljen, ostaješ dostojanstven. Posjeduješ puninu koju ti nitko ne može oduzeti. Isuse, po mozi mi da se ne kockam sa svojim dobrom. Daj mi spoznati nadspoznatljivu tvoju ljubav, da se ispunim do sve Punine Božje.

 

Gospodine Isuse, ljubio si me  - i samoga sebe predao za mene.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome

Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se.

Zahvaljujete Gospodinu jer je dobar....

 

BI RASPET

Klanjamo ti je, Kriste, i blagoslivljamo te. - Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

 

«I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše» (Iv 19, 19).

Osuđena i odbačena Ljubavi! Prezrena Istino! Raspeti živi Bože! U zgusnutom času Božjega bola nazočna je sva glupost čovjeka, svi grijesi svijeta... i moji. Raspeti, Križu sveti, neka me potrese tvoja bol. Praštajuća ljubavi, samo tobom potresen mogu napraviti novi korak, životnu odluku. Samo tako smijem krenuti iz svijeta sebičnosti u ozračje ljubavi, iz svoga groba u život s tobom, Bože.

 

Gospodine Isuse, ljubio si me - i samoga sebe predao za mene.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome

Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se.

Zahvaljujete Gospodinu jer je dobar....

 

UMRIJE NA KRIŽU

Klanjamo ti je, Kriste, i blagoslivljamo te. - Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

«Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?» (Rim 8, 23).

Sina svoga za nas predao. Predao svoga Sina za mene; mene ovakvoga. Bože, Oče Isusa Krista tko si? Sina svoga preda da ja živim?! Sine vječnoga Oca, tko si. Ljubio si me i sebe predao za mene?! Da te upoznam, da te prihvatim, Bože Isusa Krista. Da u tvojoj smrti i uskrsnuću upoznam sebe i ono što ti vidiš u meni.

 

Gospodine Isuse, ljubio si me  - i samoga sebe predao za mene.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome

Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se.

Zahvaljujete Gospodinu jer je dobar....

 

ISUSA SKIDAJU S KRIŽA

Klanjamo ti je, Kriste, i blagoslivljamo te. - Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

 

«Josip iz Arimateje, koji je - kriomice, u strahu od Židova - bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo« (Iv 19, 38).

Tvojim prijateljima, Sine Boga živoga, ostaje učiniti ono što im je jedino moguće – s drva sramote skinuti tvoje tijelo. Oni niti ne slute da je to drvo postalo znamen Božje ljubavi. Križ! – dokaz tvoje ljubavi, Bože. Vrsna je spoznaja stotnika,  neprijateljskoga vojnog zapovjednika: «Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!». Pod tvojim križem, Gospodine, počinje se rađati novi čovjek, novi svijet. Tvoja posljednja riječ: «Dovršeno je», postaje novi početak. Bože moj, započni i sa mnom.

 

Gospodine Isuse, ljubio si me  - i samoga sebe predao za mene.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome

Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se.

Zahvaljujete Gospodinu jer je dobar....

 

BI POKOPAN

Klanjamo ti je, Kriste, i blagoslivljamo te. - Jer si svojim svetim križem otkupio svijet.

 

U nov grob polože Isusa (usp. Iv 19, 40-42).

Noć smrti ovija zemlju. Na grobu su stražari. Tebe, Bože moj, smrt ne priječi da pohađaš svoje progonitelje i da dalje potresaš ljudske savjesti. Pred nježnom snagom novoga života i kamen puca, a grob ostaje prazan. Gospodaru života, neka snaga tvoga životnoga Daha prodahne i moje postojanje.

Gospodine Isuse, ljubio si me  - i samoga sebe predao za mene.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome

Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se.

       Zahvaljujete Gospodinu jer je dobar....

 

ZAVRŠETAK

Oče sveti, neka drama križa tvoga sina potrese moj život. Nasićen sam dobrih obećanja i dobrih odluka. Ja trebam tebe, trebam obrat, trebam tvoju Silu da postanem ono što ti zapovijedaš: Budite savršeni i milosrdni kao Otac, praštajte i ljubite kao Sin. Posveti me u istini. Da budem jedno kao što si ti Oče u Sinu, ti Sine u Ocu. Pomozi mi da, snagom tvoje Ljubavi, moja duša nađe svoj zavičaj.  Po Kristu Gospodinu našemu.

 

 

KORIZMENE  PJESME

 

1) KAD DAJEŠ MILOSTINJU: NEKA NEZNA TVOJA LJEVICA ŠTO RADI DESNICA.

 

1 Blago onome koji misli na uboga i slaba: u dan nevolje Gospodin će ga spasiti!

2. Gospodin će mu dati sreću ne zem1ji i neće ga predati na volju dušmanima. Gospodin će a ukrijepiti ne postelji boli, bolest mu okrenuti u snagu.

3. Ti ćeš me zdrava uzdržati i pred lice svoje staviti dovijeka Blagoslovljen Gospodin Bog lzraelov, od vijeka dovijeka Tako neka bude. Amen.

 

2) ISUS NALJEPŠE

 

ISUS NAJLJEPŠE IME, Spasitelj ljudi, naš brat i Gospo­din, Emanuel, Bog je s nama Janje Božje, živa Riječ!

Isus raspet na križu, Spasitelj ljudi, za nas je predan, Ot­kupitelj, nevin za grešne, dao je život, ljubeći sve!

Isus, ostavljen od svih, prijatelj vjerni, naš brat i Gospodin

Emaneuel, izdan zatajen, dao je život, ljubeći sve!

 

3) SMILUJ MI SE 0 BOŽE, U SLIŠI MOLITVU MOJU

 

1. Kad te zazovem usliši me Bože, pravdo moja, ti, što me u tjeskobi izbavi.

2. Sinovi čovječji dokle će vam srca ostati tvrda, zašto ispraznost ljubite, opsjenu slijedite?

3. Prinesite žrtve pravedne, i uzdajte se u Gospodina!

4. Mnogi govore tko će nam pokazati sreću, obasjaj nas Jahve, svjetlom svoga lica!

5. Više si u srce moje ulio radosti, nego kad obilno rode pšenica i vino.

6. Čim legnem odmah u miru i usnem jer kad mi Ti, o Jahve daješ miran počinak!

 

4) JA SE KAJEM

 

1. Ja se kajem, Bože mili, od svakoga , grijeha svoga. Moje srce gorko cvili, Jer uvrijedih tebe Boga.

2. Milosrđe tvoje veće, nego moje sve krivine: tvoja milost pustit neće, skrušen grešnik da pogine.

3. Ja te ljubim, dobri Bože iz dna srca ljubim tebe što mi više duša može, više nego samog sebe.

4. Smiluj mi se Oče sveti po velikoj tvoj, milosti: 6 Isuse moj raspeti, teške moje grijehe prosti.

 

5) O ISUSE, JA SPOZNAJEM

 

1. O Isuse, ja spoznajem da sam tebi zgriješio, teškim grijehom, jad­nik, tvoju ljubav sam izgubio.

2. O Isuse, ja se kajem, grešnom meni milost daj da Ti služim sve do smrti i da stečem vječni raj.

 

6) PROSTI MOJ BOŽE

 

Prosti, moj Bože. * kajem se prosti: * gle u žalosti * srce mi mre.

Pri pjev: prosti moj Bože* moje slaboće, pakosne zloće * prosti mi blag.

2. Bez broja dare* meni si dao,* a ja sam, Jao* neharni stvor.

3. Milost mi tvoja prečesto sinu,* ali je rinuh* od sebe ja.

4. Nema mi mira* premnoge dane* peku me rane,* ubog sam, nag.

5. Odavno veće* crnu mi pakost, * ludu mi plakost podnosiš Ti.

6. Digoh se na te s paklenim* zmajem, kajem se, kajem.* Isuse moj!

7. Zaslužih pako* mnogo već puta,* ludo odlutah* od tebe ja.

8. Mrzim na  grijehe,* oprati želim* suzama vrelim* svaki im trag.

 

7) O ISUSE JA SPOZNAJEM

 

O Isuse ja spoznajem* da sam tebi zgriješio, teškim grijehom, ,jadnik, tvoju* Ljubav sam izgu­bio.

O, Isuse? ja se kajem,* grešnom meni milost daj da Ti služim sve do smrti* i da stečem vječni raj.

 

8) POGLEDAJ GOSPODINE

 

Pogledaj Gospodine,* i smiluj nam se* jer smo sagriješi tebi.

1. Svevišnji Kralju, Spasitelju sviju,* dižemo k tebi zaplakane oči:* prosećim, Kriste, u pomoć priteci.

2. Desnico Ocar ugaona stijeno.* Spasenja pute i nebeske dveri,* zločina našeg ljage nam operi.

3. Molimo, Bože, veličanstvo tvoje,** ušima svetim vapaje nam počuj: krivnjama našim milosno se smiluj.

4. Sve svoje grijehe priznajemo tebi,* skrušena srca otkrivamo tajne,* tvoja dobrota nek nam prosti, Spase.

5. Uhvaćen nevin? bez otpora voden,* svjedocima krivim osuden za krivca,* otkupi koje, ti sve Spasi, Kriste.

 

9) O ISUSE DAJ DA PJEVAM

 

1. O Isuse daj da pjevam muku tvoju, suze lijevam, gledajuć te nevina za nas grešne mučena.

Pripjev: Isukrste svoju muku tisni u srca svome puku: po toj muci ti nam daj poslije smrti vječni raj.

2. Na maslinskoj moliš gori, tu te smrtna muka mori i oblijeva krvav znoj, Isuse, o Bože moj.

3. Ah, ti mimo križ svoj nosiš, nit se tužiš, niti prosiš, dobar pastir duša svih, rado trpiš sve rad njih.

4. I najposlije među dvama raspeše te zločincima; a ti praštaš dušom svom svima svojim zlotvorom.

5. Skrušenomu sad i meni prosti, Kriste božanstveni. Kad mi dođe smrtni čas, daj mi tada vječni spas.

 

 

 

10) STALA PLAČUĆ

 

1. Stala plačuć tužna Mati, ;gledala je kako pati, Sin joj na križ uzdignut.

2. Dušom njenom razboljenom, rastuženom, ražaljenom, prolazio mač je ljut.

3. O koliko ucviljena bješe ona uzvišena. Majka Sina jedinog.

4. Bol bolova sve to ljući blaga Mati gledajući muke slavnog čeda svog.

5. Koji čovjek ne bi plako Majku Božju  videć, tako u tjeskobi tolikoj.

6. Tko protužit neće s Čistom, kada vidi gdje, za Kristom razdire se srce njoj.

7. Zarad grijeha svoga puka gleda njega usred muka i gdje bičem bijen bi.

8. Gleda svoga milog Sina ostavljena sred gorčina gdje se s dušom podijeli.

9. Vrelo milja, slatka Mati, bol mi gorku osjećati daj, da s tobom procvilim.

10. Neka ljubav srca moga gori sveđ za Krista Boga, da mu u svem omilim.

11. Rane drage, Majko sveta Spasa za me razapeta tisni usred srca mog.

12. Neka dođu i na mene patnje za me podnesene Sina tvoga ranjenog.

13. Daj mi s tobom suze livat Raspetoga oplakivat dok na svijetu budem ja.

14. U tvom društvu uz križ stati, s tobom jade jadovati želja mi je jedina.

15. Kada dođu smrtni časi, Kriste Bože, nek me spasi Majke tvoje zagovor.

16. Kad mi zemlja tijelo primi, dušu onda uzmi ti mi u nebeski blažen dvor.

 

 

11) SYAKA DUŠA

 

1. Svaka duša koja hoće Krista pravo ljubiti, koja neće svoje sreće u nebu izgubiti, nek pogleda te pokuša

što sve trpi njegva duša, nek razmisli boli mu!

2. Gorku čašu teških muka htjede za nas popiti,

biče, trnje, ruglo i smrt

sve u žrtvu stopiti. Oj, protrni nad tim djelom, dušom se obrati cijelom k Spasitelju svojemu!

 

12) ZAŠTO BOŽE ČINIŠ TO

 

1. Otac šalje Sina svog da nas grješne spasi muku za nas podnosi i na križ odlazi.

Zašto Bože činiš to kad ostajemo isti, Zašto sve to podnosiš kad opet griješi narod tvoj.

2. Svi smo te zatajili na križu kad si bio, tijelo Tvoje presveto to sve je za nas podnijelo.

Zašto Bože...

3. Treći dan uskrsnuo si smisao si svemu dao time nas sve spasio, na novi život pozvao.

Hvala Tebi Bože naš za to djelo veliko, Ti nas ljubiš malene i zbog nas činiš to!

 

13) PRIMI OVE DAROVE

 

1. Primi ove darove, naš Oče! Kruh i vino blagoslovi ti! Svaka naša molitva i pjesma neka bude dar tvojoj vječnoj ljubavni!

2. Željeli bi slijediti te vjerno. Tko je s tobom, pobjeđuje svijet! Kroz taj kruh nam daješ vječni život po tvojoj krvi svak' je od nas svet!

 

14) ON MEĐU NAS JE DOŠAO

 

1. On medu nas je došao, Krist naš Gospod Bog! Sve za nas je učinio, dao život svoj! Kriste, Bože, o brate, pružio si nama ruku dao život svoj!

2. Toliko nas je Ljubio, Krist naš, Gospod Bog! Toliko za nas trpio, dao život svoj!

3. Na križu je završio, Krist naš, Gospod Bog! Da ljubiti nas nauči, dao život svoj!

4. A onda je uskrsnuo, Krist naš, Gospod Bog! Da živjeti nas nauči, dao život svoj!

 

15) 0 BIČI PRELJUTI

 

O biči preljuti što kruto nemilo Gospodu momu razdirete tijelo

Pripjev: Ljubljenog Isusa, pre­stante, mučit, rante mi dušu, koja uzrok bi!

0 drače trnove, što oštro bodete Gospodina moga sred glave presvete

O čavli gvozdeni što sred teške muke,

Gospodinu momu probijate ruke.

 

 

 

16) MASLINSKO BRDO

 

Maslinsko brdo tiha noć sakrije

potok Cedron žalosno žubori Na nebu blijedi mjesec se sakriva tužni šute anđeoski zbori

žalosna je do smrti njegova duša Srce sveto žalosno uzdiše Božan­ske usne mole za utjehu jer u boli svi ga ostaviše.

Maslinsko brdo zašto si ti tužno za što zemlja se sad cijela boji Nemoj me pitat već sad suze ronim s Isusom što za te krvlju znoj im

Isuse dragi mi te ostaviti nećemo do vijeka oj do vijeka K tebi sad Kriste srca naša žude k tebi gdje nas sreća vječna čeka.

 

17) MILOSTI JE ČAS

 

1 Kruh svoj, gladnom dijeli, tužna razveseli, bolesna pohodi, slijepca k cilju vodi!

MILOSTI JE (ČAS, ISUS ZOVE NAS. MILOSTI JE ČAS,...

2. Žedna vodom poji, tjeskobna spokoji, samotnom pristupi, srca ne otupi.

3. Mira tvorac budi, nikoga ne sudi, potlačena brani. Blagi sad su dani.

4. Protivnika ljubi, nadanja ne gubi. Kristu budi vjeran, Duhom naprijed tjeran

 

 

 

 

Ovaj prilog je pripremio fra Andrija Bilokapić:

 ( Kao što je On u svjetlosti, Molitva kao nutarnje osvježenje, Poklon i Razgovor)

 

 

 

Kao što je On u svjetlosti

 

«Ako u svjetlosti hodimo,

             kao što je on u svjetlosti,

             imamo zajedništvo jedni s drugima

             i krv Isusa, Sina njegova,

             čisti nas od svakoga grijeha» (1 Iv 1, 7).

Simbol svjetla prisutan je u cijeloj objavi. Odvajanje svjetla od tame bio je prvi stvaralački čin Stvoritelja (Post 1,3s). Na kraju povijesti spasenja sam će Bog biti svjetlo novom stvorenju (Otk 21,5).

Obećani Mesije u SZ najavljen je simbolom svjetla. «A vama koji se Imena moga bojite sunce pravde će ogranuti sa zdravljem u zrakama...» (Malahija 3,20), «Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.» (Izaija 9,1), «Ja, Jahve, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh; oblikovah te i postavih te za Savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.» (Izaija 42,7).

Ivan Krstitelje je «svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego - da posvjedoči za Svjetlo» (Iv 1, 8).

Riječ je «Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;

bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna» (Iv 1, 9).

Svjetlo je i svaki kršćanin koji svijetu očituje Boga: «Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost.» (Lk 8,16). «Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu.» (Fil 2,15). (Vidi i: Mt 5,14-16; Rim 2,19; Otk 21,24).

Svjetlo je simbol svakoga dobra. Kršćaninov hod ovom zemljom i njegova budućnosti izrečeni su simbolom  svjetla:Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema. A tko mrzi brata svojega, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči.» (1 Iv 2, 10 -11).

«Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega. Tko ima uši, neka čuje!» (Mt 13,43)

 

«Bog je svjetlo» (1 Iv 1, 5).  Bog dariva znanjem naš um, omogućuje naš moralni hod i obasjava naš životni cilj. Simbolom svjetla je izražena poruka spasenja, odnosno hod k Bogu u svjetlu njegove objave.

Svjetlo – povlašteni simbol, posebno kod Ivana. ono je simbol spoznaje Boga, njegove ljubavi i njegova nauma s čovjekom.

Isus je Mlado sunce s visine (Lk 1, 78) čiji sjaj i žar omogućuje novi dan, novi početak.

Po Isusu Kristu, koji «prebiva u svjetlu nedostupnu» (1 Tim 6, 16), Bog je ušao u ovaj naš svijet. Ljudsko srce jest cilj njegova dolaska i prebivanja među nama.

U svjetlosti hodimo – slijedimo stope Učiteljeve. Imamo Isusov pogled na Boga, čovjeka i sve stvoreno.

Njegova poruka ima svoj cilj i središte u objavi Boga koji je naš Otac; Otac svakoga čovjeka. «Svjetlo istinsko  koje prosvjetljuje svakog čovjeka» (Iv 1, 9) daje spoznaju Boga i sebe u Božjem naumu. Čovjek obasjan Božjim svjetlom može živjeti novim – moralnom – životom. Učitelj kaže: «Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života» (Iv 8, 12). U njemu spoznajemo Boga te mogućnost i put  našega sjedinjenja s Bogom.

Hoditi u svjetlosti znači imati bliskost sa samim Bogom; živjeti životom vječnim kojega omogućuje sami Bog. Čovjekov razum je obasjan darovanim znanjem koje je dar Duh Sveti. Osposobljava ga da dohvaća svoj nadnaravni cilj.

Svjetlo istinito jest Riječ i Ljubav

Riječ i ljubav su osnovne označnice Boga i čovjeka.

Glasovita je riječ s prve stranice Biblije koja se ponavlja poput refrena: «I reče Bog: 'Neka bude' ... I bi».

Svjetlo istinito obasjava tamnu zagonetku ljudskih dubina upravo po moćnoj Riječi.

U Knjizi Izreka: "Jer je zapovijed svjetiljka, pouka je svjetlost" (6,23). Sam će Krist predstaviti svoju osobu kao konačnu objavu tom istom slikom: "Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života" (Iv 8,12).

Riječ budi, njeguje i odgaja ono po čemu je čovjek najviše čovjek.

Izvodi na svjetlo dana ono čovjekovo usnulo ili polu usnulo, tek početno svjesno ili nesvjesno.

«Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti» (Lk 10, 42) upravo zato jer se prepustila Riječi koja ima moć izvesti iz tame u svjetlo.

Otajstveno djelovanje Boga u ljudskoj savjesti i srcu čovjeka čini najviše čovjekom. Svjetlo istinito ga osposobljava da na svom licu i djelovanju zrcali Boga.

Riječ Božja u nama budi i odgaja ono što je Stvoritelj u čovjeka već utkao samim činom stvaranja. Ne donosi ona neko novo teoretsko znanje.

Lijepo kaže sv. Augustin: «Ti si mi bio unutarnjiji nego ja sam sebi». Bog je u najdubljoj čovjekovoj biti. Nastavlja Augustin «Tražio sam te vani, a ti si bio unutra.» I zaključuje: «U tebi je netko veći od tebe.»

Dok vjernik iskreno sluša Riječ on duboko ćuti kako se njegov dubina slaže s onim što čuje. Kao što sjaj sunca daje sjemenu skrivenom u vlažnoj zemlji novi način postojanja, tako i toplina Riječi budi u čovjeku čovjeka slična Bogu.  Sjetimo se Učiteljevih susreta s konkretnim ljudima. Što li je pokrenuo u svojim učenicima.... sve do dana današnjega.

 

Ljubav kaže: Ja sam u drugome, drugi je u meni. To je najuzvišeniji način postojanja.

Da li je uopće moguće i kakvo je postojanje čovjekovo bez ljubavi?

Zatvoriti se svjetlu zajedništva – ljubavi znači biti daleko od sebe. Odbjegli sin je daleko od sebe. Zato Evanđelje bilježi: «Došavši k sebi» (Lk 15, 17). K sebi ga dovodi Očeva ljubav. Ljubav obasjava i omogućuje gnijezdo duši.

Ljubav uvodi u omogućuje zajedništvo. To je najdublja potreba koja drugoga ćuti u sebi, a sebe u drugome.

Učenici Učitelja  upoznaju tek pojavkom ognja Duha – «I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti» (Dj 2, 3).

Drugim obasjani, spoznaju sebe i Drugoga – «imaju zajedništvo jedni s drugima»; s Bogom i međusobno.

Susret ljubavi budi i odgaja u čovjeku ono po čemu dotiče svoj Izvor i svoju Puninu za kojom toliko čezne. Pomaže spoznati i odabrati svoje dobro.  To je sudbonosno pitanje sreće ili nesreće, blagoslova ili prokletstva.

Svjetlost koja dođe na svijet obasjava i pokazuje čovjekovo dobro. Slijediti nju.

Niti jedan čovjek ne želi odabrati svoje zlo. Pitanje je samo kome vjeruje; čiji će glas slijediti. Sudbonosno je upravo opredjeljenje, izbor.

Obasjan lažnim sjajem blještavila i ugode čovjek može biti zavede.

Put prema istinskoj sreći redovito je mukotrpan i trnovit.

Među svim stvorenim bićima najviše truda treba oko odgoja čovjeka. Pile samo prohoda i počinje jesti dok probije ljusku jajeta. Koliko li truda oko djeteta dok počne samo hodati....

Važno je biti poučljiv i slijediti istinsko «Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka» (Iv 1, 9).

Svjetlost uvodi u zajedništvo s Bogom i čovjekom.  «Ako u svjetlosti hodimo,  kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima».

Samo Riječ koje reče: «Ja jesam»  i za koju je rečeno: «Sve postade po njoj  i bez nje ne postade ništa» (Iv 1, 3) može voditi prema punini.

Hod do čovjekova dobra zahtijeva posluh onome koji reče: »Znam odakle dođoh i kamo idem» (Iv 8, 14).

Za čovjeka je kobno ne upoznati Svjetlo i odbaciti ga. To je stavarnje njegovo zlo.

Drugi to ne znamo; baš nitko.

Isus nam otkriva naše dubine i omogući da najdublja čežnja postane zbiljom. Tko to dopusti da ga on poučava taj hodi u svjetlosti. On u nama odgaja već prisutni zarodak svijeta Božjega. Bez njega stranputice su neizbježne.

Slušati i čuvati Riječ... “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći, i kod njega se nastaniti”(Iv 14, 23).

Imao zajedništvo ...  Vrh zajedništva jest: “Tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom, i vi u meni i ja u vama” (Iv 14, 20-21).

Samo ona loza koja ostane na trsu može donijeti mnogo roda. «Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.             Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.

Tko korača u svjetlosti taj već ima vječni život. «Ja dođoh da život imaju,         u izobilju da ga imaju" (Iv 10, 10). ... «Mi znamo da smo iz smrti prešli u život... (1 Iv 3, 14).

Novost Evanđelja najdublje objavljuje čovjeka njemu samome. Otkriva mu njegovu nutrinu, njegove najdublje čežnje, njegovu bit i omogućuje da se upravo ta područja razvijaju i dozrijevaju. Isus govori o već poznatom . To je snaga njegove riječi.

U čovjeku postoji neslućena mogućnost jer ga je Bog stvorio «za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti» (Mud 2, 23). Boga može spoznati, priznati i s njim u ljubavi postojati. Tu se duša sjedinjuje sa Svjetlom koje prosvjetljuje svakoga čovjeka.

Utjelovljenje Sina Božjega za konkretna čovjeka dobiva puno značenje tek onda kada čovjekovo srce postane  mjesto njegova boravka. On nije došao biti u betlehemskim jaslama nego u mom srcu.

«Vi ste svjetlost svijeta… neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.» (Mt 5,14-16)

«Svjetlo svijetli u tami...» (Iv 1, 5). To svjetlo jest Spasitelj. On nas je izvukao iz ropstva u slobodu, iz tame u svjetlo, iz smrti u život, iz potlačenosti u vječno kraljevanje; a od nas je učinio i novo svećeništvo i izabrani narod dovijeka... «Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima.» Svjetlo osvjetljava čovjeka.  Snagom Svjetla kršćanin upoznaje Boga u sebi i sebe u Bogu. Obasjan Svjetlom drugima postaje svjelo.   

 

  

Čisti nas od svakoga grijeha...

 

Mudri Božji naum - izvor pouzdanja kroz povijest

Hvalospjev (Kol 1,12-20). Krist je prvorođenac,
S radošću zahvaljujemo Ocu / koji nas osposobi / za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti. / On nas izbavi iz vlasti tame / i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, / u kome imamo otkupljenje, / otpuštenje grijeha.
Krist Isus slika je Boga nevidljivoga, / Prvorođenac, prije svakog stvorenja. / Ta u njemu je sve stvoreno / na nebesima i na zemlji, / vidljivo i nevidljivo, / bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, / bilo Vrhovništva, bilo Vlasti:
sve je po njemu i za njega stvoreno: / on je prije svega, / i sve stoji u njemu. / On je Glava Tijela, Crkve; / on je Početak, / Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak.
Jer, svidjelo se Bogu / u njemu nastaniti svu Puninu / i po njemu / uspostavivši mir krvlju križa njegova - / izmiriti sa sobom sve, / bilo na zemlji, bilo na nebesima
.

1. Čuli smo čudesnu kristološku pjesan iz Poslanice Kološanima. Bogoslužje Večernje donosi je u sva četiri tjedna prema liturgijskoj razdiobi, te je nudi vjernicima kao Hvalospjev, dajući mu tako onaj značaj koji je ovaj tekst možda imao i u svojim počecima. Mnogi znanstvenici zapravo smatraju da je tu pjesan Pavao mogao preuzeti iz neke pjesme Crkava Male Azije te je uključiti u Poslanicu naslovljenu na kršćansku zajednicu u Kolosima, gradu koji je tada bio u svome procvatu i gusto naseljen.

 
2. Budući da ćemo se imati prilike više puta vratiti tome Hvalospjevu, sada će biti dovoljno dati njegov općeniti prikaz, te podsjetiti na njegovo duhovno tumačenje što ga je izrekao poznati crkveni otac, sveti Ivan Zlatousti (IV. st.), slavni govornik i carigradski biskup. U ovoj pjesni izranja velebni lik Krista, Gospodara svemira. Poput božanske Mudrosti slavljene u Starom zavjetu (usp. na primjer Izr 8,22-31), on je "Prvorođenac, prije svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno". Još i više, "sve je po njemu i za njega stvoreno" (Kol 1,15 s.).
U svemiru se, dakle, očituje transcendentni naum što ga Bog ostvaruje djelovanjem svoga Sina. To izriče i Proslov Ivanova evanđelja kada kaže da "sve postade po njoj (Riječi) i bez nje ne postade ništa" (Iv 1,3). I materija sa svojom energijom, i život i svjetlo nose u sebi otisak Božje Riječi, "Sina, ljubavi njegove" (Kol 1,13). Novozavjetna objava baca novo svjetlo na riječi starozavjetnoga mudraca, koji je govorio da "prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu" (Mudr 13,5).

3. Hvalospjev iz Poslanice Kološanima predstavlja i jednu drugu Kristovu ulogu: On je i Gospodar povijesti spasenja, koja se očituje u Crkvi (usp. Kol 1,18), a ispunjava "krvlju križa njegova" (r. 20), koja je izvor mira i sloge čitave ljudske stvarnosti.
Nije, dakle, samo nama izvanjsko obzorje označeno djelotvornom Kristovom prisutnošću, nego i najodređenija stvarnost ljudskoga bića, to jest povijest. Ona nije prepuštena slijepim i nerazumnim silama nego je, premda pod grijehom i zlom, Kristovim djelovanjem vođena i usmjerena prema svojoj punini. Na taj je način sva stvarnost Kristovim križem pomirena s Ocem (usp. r. 20).
Ova pjesan ocrtava, tako, krasnu sliku svemira i povijesti, pozivajući nas da imamo pouzdanja. Nismo samo zrno nekorisna praha, bez ikakva smisla raspršeno u prostoru i vremenu, nego smo dio mudra nauma proizašla iz Očeve ljubavi.

4. Kako smo najavili, dajemo sada riječ svetom Ivanu Zlatoustome da on okruni ovo razmišljanje. U svome Tumačenju Poslanice Kološanima on se nadugo zaustavlja nad ovim Hvalospjevom. Na početku podcrtava koliko je milostan dar Boga "koji nas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti" (r. 12). Zašto to naziva "baštinom"?, pita se Zlatousti, pa odgovara: Kako bi pokazao da nitko ne može zadobiti Kraljevstvo svojim djelima. I ovdje, kao i na drugim mjestima, "baština" ima značenje "sudbine". Nitko ne pokazuje takvo ponašanje kojim bi mogao zaslužiti Kraljevstvo, nego sve je Gospodinov dar. Zato on kaže: "kad izvršite sve, recite: Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti" (PG 62,312).
Ta dobrohotna i moćna milost ponovno izranja dalje u tekstu, kada čitamo da je po Kristu sve stvoreno (usp. Kol 1,16). "O njemu ovisi bit svega, pojašnjava carigradski biskup, jer ne samo da je sve prenio iz nebitka u bitak, nego je on i taj koji sve uzdržava, tako da bi, ako bi se izuzelo iz njegove providnosti, sve propalo i raspalo se... O njemu ovise sva stvorenja: doista, samo njihovo nagnuće prema njemu dovoljno je da ih uzdrži i ojači" (PG 62,319).
Još je više znak milosnoga dara ono što je Krist učinio za Crkvu čija je Glava. Uz to (usp. r. 18), Zlatousti razlaže: nakon što je govorio o Kristovu dostojanstvu, Apostol govori i o njegovoj ljubavi prema ljudima: "On je Glava Tijela, Crkve", želeći pokazati svoje usko jedinstvo s nama. Ustvari, On koji je toliko uzvišen i nadmoćniji od svih, sjedinio se s onima koji su dolje (PG 62,320).

U zoru - uskrsnuće... O sumraku je svijeta ubijen, dok svjetlo već umire, jer ovaj je svijet sav ležao u tami i bio bi uronjen u grozotu još crnjih tmina, da nije s neba došao Krist, svjetlo vječnosti, da donese doba nevinosti ljudskome rodu. Trpio je, dakle, Gospodin Isus i svojom je krvlju uzeo naše grijehe, zasjalo je svjetlo jasnije savjesti i zabljesnuo dan duhovne milosti" (Commento a dodici Salmi: Saemo, VIII, Milano - Rim 1980, str. 213).

 

 

 

MOLITVA KAO ŽIVLJENI ODNOS

 

Ako si ti Mesija, reci nam otvoreno! (Iv 10,24). Pitanje iz Ivanova evanđelja što su ga uputili onodobni Židovi Isusu krajnje je suvremeno i danas. Glede Isusove osobe svi smo mi u stanovitu traženju, i odrasli, i oni koji tek stasavaju.  Stalno se pitamo tko je Isus i što je on, što stvarno znači njegova osoba za cijeli svijet.

On odgovara tako što odgovor skreće prema svojim djelima. Djela koja čini u Očevo ime, upravo ta djela svjedoče za njega. Ako ne njemu, neka vjeruju njegovim djelima.

Za prve kršćane Isus je kralj, prorok, svećenik, Mesija, Gospodin, Sin Božji, Pomazanik-Krist. Sin je općeprihvaćeni, jedini i sveobuhvatni atribut koji se pridijeva Isusovoj osobi i koji posvema pristaje njegovu liku. Isus Krist je Sin Božji.

 

Dogovor s Ocem kao središnjica Isusove osobe

U predočivanju Isusa kao Božjega Sina imamo pred sobom najintimniju srčiku Isusova života i djelovanja, koja se sastoji u dubokoj dijaloškoj povezanosti s Ocem. Svi su evanđelisti u jednomu suglasni, naime, Isusove riječi i djela proizlaze i njegova zajedništva s Ocem i zato je Isus uvijek iznova tražio samoću molitve.

Molitva je ona zlatna nit koja se provlači kroz cijeli njegov život. Istaknuto mjesto zauzima evanđelist Luka koji naglašava Isusa kao molitelja. Središnjicu Isusova života i djelovanja tvori njegov molitveni odnos, razgovori s Ocem, napose na prijelomnim i čvornim točkama njegova života. U svim čvornim točkama svoga života Isus se povlačio na dugu, cjelonoćnu molitvu. Molitva je putokaz za spoznaju Isusove osobe i danas.

 

Cjelonoćna molitva prije izbora apostola

“U to vrijeme ode Isus na bližnju goru da se pomoli. I provede cijelu noć moleći se Bogu. Kad osvanu dan, dozva svoje učenike te od njih izabra Dvanaestoricu, koje i prozva Apostolima” (Lk 6,12-13). Pozivu dvanaestorice apostola prethodi cijela noć provedena u molitvi. Noćna molitva na brdu jest nutarnje mjesto poziva. Već u noći izvršava Isus unaprijed ono što će se dogoditi sljedećega dana. Moli nasamo Ocu. Taj dogovor s Ocem u strogomu smislu riječi jest teološko mjesto poziva i apostolata. Nad tim se i mi današnji moramo zamisliti. Jer pozivom Dvanaestorice koji predstavljaju dvanaest Izraelovih plemena (Jakovljevih sinova) stvara i predstavlja svijetu Isus znakovitom i posve realnom gestom Crkvu kao novi Božji narod. Kao što se onodobni poziv apostola dogodio nakon molitve i u molitvi, isto bi se moralo događati i danas u Crkvi. I danas se Crkva rađa u molitvi i iz molitve. I kao što poziv Dvanaestorice proizlazi iz molitve, iz razgovora Oca i Sina, Sina s Ocem, u kojoj Sin usklađuje svoju volju s voljom svoga Oca i danas se treba događati skrb za nova zvanja za svećeničku i crkvenu službu prvenstveno kroz molitvu. Molitva i jest i ostaje nutarnja srčika pastorala zvanja, s onu stranu bilo kakve druge promidžbe.

 

Petrova vjeroispovijed nakon Isusove molitve

Jednom se Isus molio na samotnu mjestu, a učenici su bili s njime. Isus ih upita za koga ga ljudi drže(usp. Lk 9,18)? Potom im je uputio i osobno pitanje: A vi, što velite vi, tko sam ja (9,29a)? Na taj upit, kao što znamo, odgovara Petar priznanjem: Ti si Mesija, Sin Boga živoga. To je izvorište svih kršćanskih vjerovanja, svih vjeroispovijedi. To je ona razlučnica koja dijeli prije i kasnije. Međutim, i ovdje imamo molitvu kao prethodnicu. Petrovu priznanju, vjeroispovijedi prethodi Isusova molitva. Luka paradoksalno formulira: Dok je Isus bio sam da bi se molio, učenici su bili s njime. Samo učenici - koji su započeli dijeliti s Isusom dane i noći, njegov javni nastup i privatnu povučenost, njegovu molitvu; samo učenici koji dijele Isusovu skrovitost, Isusovu uronjenost u molitvu, znaju pravi odgovor, ili mogu naslućivati da je Isus daleko više od proroka, daleko više od svih poznatih likova. Oni stupaju u ozračje i prostor Isusove osobe, povučenosti, molitve, kontemplacije te tako prodiru i u bit Isusove osobe, Isusova identiteta, tko je i što je Isus Krist. Oni ulaze u njegovu tajnu, prodiru u tajnu Božjega Sina.

Tko stvarno želi vidjeti Isusa, tko ga stvarno želi spoznati, dokučiti tko je i što je, može to učiniti samo ako promatra Isusa u njegovoj molitvi, u njegovu jedinstvu s Ocem. Kako onda tako i danas! Nema nikakve razlike.

Kao što Petar ispovijeda Isusa Kristom - Sinom...na osnovi Isusove molitve, isto se zbiva i danas u Crkvi. Ni danas Crkva ne može priznati Kristovo božanstvo ni na koji drugi način osim kroz molitvu i u molitvi. Priznati da je Isus Bog - nije to nikakva neutralna izjava ili objektivna teološka istina - nego to i danas izrasta iz udjela u Isusovoj povučenosti, samoći, molitvi, u onome biti-s-Isusom, gdje je on jedno s Ocem. Tako i sav nauk o Isusu, sva teologija postaje vjeroispovijed i priznanje samo ako se rađa iz molitve,.

 

Isusovo preobraženje nakon duboke molitve

Otprilike osam dana nakon tih govora Isus je uzeo sa sobom Petra, Ivana i Jakova, nastranu i s njima se uspeo na osamljeno brdo na molitvu. I za vrijeme molitve, za uronjenosti u duboku molitvu, promijenio se izgled njegova lica i njegove su haljine postale sjajnobijele (Lk 9,28-29). Tim riječima počinje izvještaj Isusova preobraženja. Znakovito je da se i taj događaj odvija na brdu. Jer brdo je u evanđeoskoj ali i inače svetopisamskoj predaji redovito prostor za molitvu, ovdje konkretno, za Isusovo druženje s Ocem. Na to brdo uzima Isus sa sobom probranu trojicu koji će činiti srčiku dvanaestorice učenika. I dok se molio - uz društvo učenika za vrijeme molitve - događa se preobraženje. Ponovno imamo molitvu i u molitvi srž Isusove tajne.

U preobraženju se ionako vidi značajka Isusove molitve, naime, uronjenost u dogovor s Ocem, uronjenost u Božju tajnu, ali i sudioništvo u Božjoj slavi. Na njemu se blista Božja slava. Isusovo je preobraženje samo predznak onoga što će se dogoditi na Uskrs i tu možemo sagledati bit Isusove tajne uopće, zašto naime Isus nije mogao ostati u smrti. Razlog tomu je njegovo jedinstvo s Ocem, intimna komunikacija u svakom trenutku svoga života, što je vidljivo u molitvi za preobraženja. Isusa je moguće zbiljski spoznati i danas samo ako imamo udjela u njegovu preobraženju. Iz toga se može zaključiti da je cijela Isusova egzistencija zapravo velika, snažna i duga molitva. Stalna molitva. Prema tomu ni naša vjera u Isusa Krista ne može biti ništa drugo nego tumač, egzegeza Isusove molitve.

 

Promjena nasilja u molitvu

Isusa nije moguće shvatiti bez molitve. Upravo nam to želi Luka posvijestiti u svojim opisima i svomu evanđelju. Molitva otkriva Isusa kao Sina. To je napose razvidno i u prizorima u Getsemaniju i na Maslinskoj gori. Ta je gora ponovno, na početku Isusove muke, postala brdom, gorom njegove posvemašnje osamljenosti i jedinstva s Ocem. Na toj gori njegov dogovor, njegov dijalog s Ocem postaje kušnjom gdje Isus ponovno biva kušan, gdje se ispituje, dokazuje i pobjeđuje. Oče, ako želiš, neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali neka ne bude moja volja, nego neka se dogodi tvoja volja (Lk 22,42). U tome surječju kod Marka imamo izričaj ‘Abba’, ‘Tata’ u Isusovim ustima i time Isus nadilazi uobičajeni način molitve i razgovora s Bogom. Taj familijarni izričaj te Isusov odnos prema Ocu toliko je intiman da se može zaključiti kako je Isusov život, Isusova egzistencija bila sama molitva.

Stoga je razumljivo i ne treba nas čuditi da je Isus živeći molio i moleći živio te s molitvom na usnama, moleći, preminuo, izdahnuo na križu. Da je Isus umro s molitvom na usnama izvješćuju svi evanđelisti. Prema Luki Isus je umro navodeći i moleći psalam 31: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj (Lk 23,46). Ivan povezuje psalme 31. i 68., te Isus završava život riječima: Svršeno je (Iv 19,30). Prema Mateju i Marku Isus je snažnim glasom molio one riječi s kojima započinje veliki 21. psalam, psalam o pravedniku koji trpi i koga Bog spašava: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mt 27,46 i Mk 15,34). Svojim smrtnim vapajem Isus se uključuje u molitvu mesijanskoga patnika kakva nam predočava psalmist - njegovu patnju i nadanje, s perspektivom nasićenja siromaha i obraćenja svih na zemlji. Oba evanđelista primjećuju da oni koji su stajali kraj Isusova križa nisu razumjeli Isusove riječi, nego razumiju Isusove riječi kao da on priziva Iliju. Isus se i u patnji očituje kao pravi molitelj te da ga u njegovu umiranju Otac prihvaća i proslavljuje. Tu ćemo otkriti i teološku dubinu Isusove molitve na križu. Iskustvo ostavljenosti, samoće, iskustvo samoga pakla. Biti svjestan Božje blizine, u Božjoj blizini provesti cijeli život, a onda imati iskustvo ostavljenosti od toga istoga Boga – to  mora biti ravno paklu. To je iskustvo mogao imati samo Isus koji je kao nitko imao iskustvo Oca, koji je Oca zvao nježnim ‘Abba’, i upravo u toj ostavljenosti usmjeruje se posvema na Oca i prepušta se u Očeve ruke. Krik Isusa ostavljena na križu ne odaje samo strah umirućega pravednika, nego prvenstveno molitvu Sina koji prinosi svomu Ocu svoj život u ljubavi da bi donio svima spasenje.

Svi se evanđelisti slažu da Isus svoje posljednje riječi s križa ne upravlja bilo komu ili uprazno, nego su one izričaj njegove prionulosti uz Oca. U svomu umiranju on se posvema izručuje svome Ocu i svoju smrt pretvara u molitveni čin. U tome se vidi i velika preobrazba koja se događa na križu. On svoje umiranje pretvara iznutra u događaj predanja i ljubavi. Jer čisto izvanjski smrt na križu je uobičajena smrt za buntovnike u to doba. To smaknuće pretvara Isus u čin ljubavi. U čin predanja za ljude, iznutra, svojim pristankom. To će napose istaknuti Pavao u svojim spisima, poslanici Rimljanima i Korinćanima pa i Galaćanima. Isusov je križ mjesto pomirenja, pomirilište u vjeri, mjesto gdje je pobijeđena ljudska sila, nasilje činom ljubavi i predanja. Ljubav je snažnija od smrti. Sve smjera prema euharistiji: Neka siromasi jedu i nasite se! Neka hvale Jahvu svi koji ga traže! Neka živi srce vaše zauvijek! Riječi su to iz mesijanskoga psalma (21,27). Sve to Isus ispunja u svojoj žrtvi na križu moleći taj psalam u svojim posljednjim životnim trenutcima na križu.  Ondje se rađa Crkva vjernika, iz židovstva i iz poganstva.

 

Sudioništvo u Isusovoj molitvi

U Isusovoj smrti očituje se konačna dubina Isusove molitve i predanja što ga je ozbiljio u svomu životu kao dogovor sa svojim Ocem. Budući da je molitva ona najintimnija srž Isusova života i djelovanja, te time i Isusove osobe, da bismo shvatili tu osobu, onako istinski, u njezinoj dubini i svim protežnicama, na nama je unići u Isusov molitveni stav, zaputiti se u Isusovu dušu, imati u sebi njegovo raspoloženje kakvo dolazi do izražaja upravo u njegovoj molitvi, u svim Isusovim molitvenim izričajima i stavovima. Njegova molitva zrcali njegovu ljubav, njegovo predanje Ocu do kraja, njegovo izručenje i čovjeku, ljudima bez zadrške.

Moleći učimo moliti. Tako je i s molitvom i vjerom. Vjera se može naučiti samo vjerujući, molitva samo praksom molitve, moleći. A budući da je temeljni čin vjere molitva, vjera u Isusa Krista može se ozbiljiti samo kroz molitvu. Molitva otvara oči kako vele mistici. Tko moli, počinje gledati, jer ljubav je oko, ljubav ima oči.  Zoran je primjer toga u Djelima apostolskim gdje s SEQ CHAPTER \h \r 1âm Gospodin šalje Ananiju Pavlu da ga krsti i primi u Crkvu. Ananija se opire jer je prema Savlu nepovjerljiv, ta mnoga je zla nanio Gospodinu i Crkvi. Međutim, Gospodin uzvraća da je Savao posuda izbrana i da se upravo moli (usp. Dj 9,11). Ananija se zapućuje, polaže na Savla ruke, i veli se da je Savlu u tomu trenutku nešto poput ljuski spalo s očiju te je mogao ponovno vidjeti. Pavao se u molitvi oslobađa svoga sljepila i kroz molitvu je progledao.

 

Očenaš kao izričaj Isusova načina moljenja

I mi ćemo progledati sudjelujemo li u Isusovu dvogovoru s nebeskim Ocem. Imat ćemo isto iskustvo koje su imali i učenici s Isusom, i na Taboru, ali i u svagdanu. Naime, kad je Isus na nekomu mjestu molio, jedan mu se od učenika obratio s molbom: Gospodine, nauči nas moliti (usp. Lk 11,1). Na tu molbu Isus im je darovao Očenaš te ih poveo i uzeo sa sobom u svoj sinovski odnos prema Ocu. Isto se može dogoditi i nama zaputimo li se Gospodinu i molimo li ga kao i apostoli. Oslovljavamo li Boga svojim Ocem, ne može taj Otac biti prema nama neutralan kao neka veličina, nedodirljiva, strašna, koja ulijeva strah, nego je on ljubljena osoba koja nas prihvaća i koja nam se daje. Očenaš je molitva djece Ocu koja se istočila iz Isusova srca, molitva krajnje osobna, predana, i tu ima svoje pravo mjesto. U odnosu prema Ocu. Stoga, moliti u Isusovu duhu znači zaroniti u Božju volju te od Boga moliti ono što je njegova volja. Naša molitva treba biti odraz onoga što Bog hoće, a ne što bismo htjeli mi u svojim  sebičnim željama. Tomu nas uči Gospodnja molitva.

Veliki crkveni pisac Tertulijan je rekao da je Očenaš summa, breviarium totius Evangelii tj. sažetak, skraćenica cijeloga Evanđelja. Očenaš je ne samo to nego je ujedno i istinsko mjesto prave spoznaje Isusa Krista gdje više ne postavljamo pitanje koje su postavili Židovi s početka našega razmišljanja - naime, dokle će nas Isus držati u neizvjesnosti? - jer svojim sudjelovanjem u Isusovoj molitvi i mi smo njegovo stado, njegove ovce za koje je sam rekao: Ovce moje slušaju moj glas. Ja ih poznajem, one poznaju mene i slijede me (usp. Iv 10,27).  Iz toga onda proizlazi da je cijeli naš život služenje Isusu Kristu, udioništvo u Isusovoj molitvi, odnosno da je time cijeli naš život jedna trajna molitva. Suvremeno je društvo samo u dvije stvari ispred prošlih naraštaja: u vulgarnosti i tehnici!  Pravi problemi nemaju rješenja, imaju samo svoju povijest. Problem molitve u našim životima može se riješiti samo na koljenima, moleći, imajući u sebi iste osjećaje koje je imao za svoga života Isus Krist, što neprestano ponavlja Pavao u svim svojim pismima. A ona su samo poticaj kako pretočiti kršćanski nauk u životnu praksu. Vjerujem, Gospodine, pomozi moju nevjeru. Htio bih, Gospodine, moliti, pomozi moju nemoć moliti, manjak riječi, suhoću srca. Zapali ognjem Duha Svetoga osjetila, ulij u srce svoju Ljubav.

 

DOŠLI SMO POKLONITI SE ISUSU -  BOŽANSKA RIJEČ IZ VJEČNOSTI

 

Iduće se godine održava Svjetski dan mladih u njemačkomu Kölnu, u komu se časte zemni ostatci trojice kraljeva što dođoše s Istoka pokloniti se Novorođenomu Kralju. Svjetski skup mladih stoji upravo pod tim geslom - došli smo mu se pokloniti - trima bitnim riječima, kojima se izražava sve ono što o Isusu vjerujemo. Došli smo mu se pokloniti! Isus zavrjeđuje naš poklon jer je u njemu nazočan Bog. Majka mu se klanjaše, pjeva starohrvatska pjesma, pastiri su pohitjeli žurno i poklonili mu se. Na Ime Isusovo neka se prigne svako koljeno. Nek padne na koljena sve pred njim i iskaže mu čast. Srce Ti dajem, klanjam Ti se, Kraljiću i tako redom. Pođite, pastiri, kralji, narodi - svi ljudi dobre volje - i tamo - u Betlehemu se Njemu poklonite. U tišini, šutnji, nijemo promatrajući Boga koji je prekoračio granicu svoje nevidljivosti i zaodjenuo se u vidljivi lik Djeteta u Betlehemu. Govori se naširoko o transcendenciji. Raščlanimo li riječ na sastavnice onda se radi upravo o iskoraku, prekoračivanju granica jedne zbilje u drugu zbilju. Bog iskoračuje iz svoje nevidljivosti - Boga nitko nikada nije vidio, reći će Ivan u svomu Proslovu, ali Jedinorođenac iz Očeva krila, on nam ga je egzegetirao, izložio, rekao istinu. Na Kristovu je licu uklesano, utisnuto samo Božje lice, Božji karakter kako neponovljivo naglašava Poslanica Hebrejima. To od nas iziskuje naš is-korak prema Isusu, transcendiranje, prekoračivanje svoga svag-dana prema blag-danu, sretnu i blagoslovljenu danu kad se susrećemo sa samim svojim Bogom.

Veli se da je govor srebro, a šutnja zlato. Ali se u šutnji rađa i iz nje dolazi zlatna riječ. Riječ zlata vrijedna, zlatne težine, draguljna, biserna. Nema li šutnje, riječi postaju brbljarije, a šutnja bez riječi redovito vodi u gluho-nijemost. Božja šutnja bijaše ono krilo iz koje se rodila Riječ. Božja Riječ siđe k nama iz nebeskih prostora, dok je tišina svime vladala. Kako dosegnuti pravu riječ, kako se vinuti, kako doprijeti ili iskoračiti od riječi do Riječi?

Ne manjka nam riječi. Patimo od njihove inflacije. Riječi su postale jeftine, njima se razmećemo. Na sve strane, pa i u Crkvi. Riječi na tekućoj vrpci, informatičko vrijeme je tvornica riječi. Ali, može li se živjeti od uprazno zborenih riječi? Tolikih suvišnih riječi? Koja nam riječ daje život? I najnovija današnja vijest i riječ sutra je već zastarjela. Posvuda oko nas vlada poplava izgovorene i tiskane riječi. Imamo stalno nove instrukcije(poduke), namjesto inspiracije, (nadahnuća). A upravo je Duh,

naduhnuće, ispunjenost Duhom važno. Svojim riječima ubijamo i život, i ljubav, a često i Boga. Govoriti o Bogu, o Isusu, a ne s Bogom, s Isusom, znači prešutjeti bitno u životu. Napose ovih božićnih dana.  Za Boga je šutnja najrječitije svjedočanstvo.

“Dođe. Dođe./ Dođe riječ, /dođe kroz noć, /htjela je svijetliti, htjela je svijetliti...”

Tako je pjevao hermetični pjesnik i tragičar Paul Celan. Njemu kao Židovu koji je doživio holokaust, bezdan zla, mržnje, pakla zastaju riječi u grlu. I mi muku mučimo oko riječi - kad nam manjka prava riječ. Međutim, Riječ dođe u noći. “Dođe. Dođe kroz noć riječ.” Riječ svijetli. Donosi nadu. Riječ koja svijetli! U Riječi je Život, a Život je Svjetlo. Biti svjedok toga Svjetla što zasja u Božićnoj noći - eto nam poslanja.

“Reci samo jednu riječ - i ozdravit ću ja..., moje biće”, tako molimo u svakoj misi. Bitnu riječ ne moramo sami sebi izgovarati. Dopustimo da nam se rekne bitna riječ. Ta nam je bitna riječ već kazana. Bog nam je tu Riječ izrekao: “U početku bijaše Riječ...”  Bog ne priča puno. Ne govori mnogo riječi, pa ni u pramazorju stvaranja. Bog samo izriče, i sve nastaje. Izriče riječ i nastaje život. Izriče samo jednu Riječ, Isusa! I time nam je kazano sve.

“U njemu bijaše život, i Život bijaše svjetlo ljudima!  Svjetlost svijetli u tami...” U Isusu nam se rađa svjetlost . Život kao svjetlost! Svjetlost kao život.

Bog ne govori svoje riječi svisoka, iznad ili mimo naših ušiju i glava. Nego prema našoj pravoj mjeri. Od osobe do osobe. “I Riječ je postala tijelom...” Drugim riječima: Bog je u našemu tijelu, našoj koži. U našemu tijelu i krvi. Nije Bog stupio u nekakav virtualni internetski svijet, svijet fikcije, mašte ili snova. Stupio je u moj i tvoj zbiljni svijet. Ondje gdje smo mi. U štalu, u jasle, našu ljudsku bijedu. Ne kao princ ili kraljević, nego kao zadnji ubogar. Dolazi i stupa ondje gdje su ljudi gladni i žedni svega, doslovce. Bitnoga, života. Ondje gdje su grješnici i grješnice, gdje su gubavci i izgubljeni sinovi. Stupa u svijet gdje se pravednici razapinju. Stupa u naš svijet.

Dokaz svoje moći i premoći, svoga božanstva, ostavio je u tome što ništa ne rješava odozgor, s nebesa, s visina, nego se spušta u ljudsku dubinu. Postaje bratom i onomu najmanjemu, zadnjemu, postaje manji od najmanjega u Betlehemu.

To se ne može shvatiti. Tu nedostaju riječi. Tko nad tim razmišlja, pada na koljena i klanja se. “Venite, adoremus... Dođite, poklonimo se!” To jest i ostaje mysterium fidei - tajna vjere. Misterij i mistika, ne samo isti korijen (myo=zatvoriti oči i osjetila), nego ista zbilja. Naša mistika ima svoj korijen upravo u misteriju, u Tajni o kojoj Sabor veli, a današnji je Papa neumorno ponavlja: “Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu” (GS, 22). Božji dolazak - čovjekovo oslobođenje, Božja drukčijost - naša sreća, Božje božanstvo naše očovječenje. Prijatelji smo Božji, Isusova braća i sestre.

Tajna vjere. Ne zagonetka, ne križaljka, ne enigma, ne skrivačica. Mistika, ne mistifikacija. Zagonetke se daju riješiti, odgonetnuti, tajne pak i otajstva ne. U tajnu se može samo stupiti, iskoračiti iz vidljivoga i stupiti u nevidljivo, tijelom i dušom, razumom, voljom i vjerom.

Bog nije došao na svijet da bismo u Njegovu dolasku razbijali svoje glave, a da bi nam srce ostalo hladno. On želi zagrijati naše srce. To je kao kad nam netko pristupi i rekne: Možeš računati sa mnom. Neću te ostaviti sama. ‘Tvoj sam. Moj si.’

Trebamo nešto, odnosno mnogo toga naučiti od pastira s betlehemskih poljana. Nisu oklijevali, nisu odgađali, nisu zasjedali, nisu vijećali, nisu prebacivali na druge, one gore odgovornost, nisu se smatrali nepozvanima, nisu prespali. Pozvani su, izazvani su. Što su čuli i na svoje oči vidjeli, pripovijedaju drugima. Postaju vjesnicima Radosne vijesti, prvi nositelji Evanđelja mira. Oni, posve jednostavni, neuki, laici, prezreni od ostalih. Bog treba svjedoke, zanesenjake, malene, koji se daju pogoditi novinom i novim. Pastiri su ostali pastiri, ali su bili dionici (pričesnici) neponovljiva iskustva. Svjedoci samoga početka naše vjere. I nama Bog nudi svakoga Božića iznova taj početak u Kristu. Započnimo, braćo, bijahu zadnje Franjine riječi na smrtnoj postelji. Upravo je na Franjinim rukama u Grecciu zaživjelo Dijete Isus one neponovljive Svete noći. Božić nam donosi i izgovara samo jednu riječ, zlatnu riječ, Isusa! Prihvatimo je, prihvatimo ga. I bit ćemo ljudi sreće i početka.

 

Međugorje, 19. studenoga 2004.

 

Fra Tomislav Pervan

RELIGIJE SU JEDNOSTAVNO ZGROŽENE

“APSOLUTNIM SEKULARIZMOM” U EUROPI

Kardinal Ratzinger zauzima se da država ‘omogući prostor za religije’

 

U razgovoru s Vatikanskim radijem upozorava Josef kard. Ratzinger, pročelnik Svetoga  zbora za nauk vjere, na europski laicizam koji “počinje prelaziti u dogmatizam te ugrožava slobodu vjere”. Stoga treba iznova premisliti odnos i zajedništvo između vjere  i države. Da se ne bi, kako se sada događa, potiskivalo vjeru “samo u privatnost”, a isto tako da se ne upadne u “cezaropapizam”, njemački kardinal je mišljenja da bismo trebali naučiti nešto iz američkoga modela. Prema tomu modelu država stvara za religiju nužni prostor, a da se sama ne nameće niti miješa.

 

Pitanje: Pokazuje li slučaj Buttiglione da nema više volje ni spremnosti za suradnju kršćana u Europskoj uniji te da takva  suradnja nije više dobrodošla?

Ratzinger: To je zapravo samo jedan pokazatelj i znak da laicizam... nije više nikakvo jamstvo za pluralizam uvjerenja u slobodi, nego laicizam sama sebe uspostavlja kao ideologiju koja propisuje što se smije misliti i reći te da, primjerice, više nema nikakva jamstva za javnu nazočnost kršćanstva i kršćanskih elemenata u društvu. To je, kako ja mislim, već fenomen nad kojim bismo se morali zamisliti, da se naime ono, što se u početcima činilo kao jamstvo zajedničke slobode pretvara u ideologiju koja prerasta u dogmatizam te ugrožava slobodu vjere.

Ne urušava li se u ovomu trenutku u Nizozemskoj multikulturna kula od karata?

Ratzinger: Čini mi se da je već sada jedno bjelodano: S multikulturalnošću ne stoje stvari tako lagano ni jednostavno kako se to misli ili predočava. Stvarno iskustvo tuđine i tuđega uvijek će iznova stvarati sukobe. Multikulturalnost može izrasti samo na temelju pozitivnih vrijednosti i vrednovanja, a ne na temeljima ravnodušnosti i nezainteresiranosti.

Je li bilo ispravno sa strane Crkve da se onoliko ‘zakapricirala’ spram europskoga zajedničkoga ustava u pitanjima kršćanstva i spomena Boga? Ili nije li sve to, imajući u vidu dugu tradiciju ustava u Europi koji su izrasli bez izričitoga spominjanja Boga, bilo zapravo kriva pozornica za temu kako kršćanstvo i u budućnosti treba igrati svoju ulogu u izgradnji Europe? Kako Vi na sve to gledate retrospektivno?

Ratzinger: Dvije su stvari važne. Najprije djelomično je polučen uspjeh da se u velikim sadržajnim točkama toga ustava  jamči nazočnost naše pravne i moralne svijesti. U tomu smislu je naravno i sadržaj, dakle, pojedini elementi europskoga ustava, posve odlučujući. Kad bi u preambuli stajalo nešto čemu ne bi bilo nikakva odgovarajućega korelata u bitnim pravnim poimanjima, onda bi ta preambula bila prazna formula koja ništa ne bi koristila.

Mislim da se već izborilo i to da se u konkretnim elementima europskoga ustava i njegova pravnoga oblika uvažila kršćanska pravna baština - s različnim uspjehom. Unatoč tomu ne bi bilo beskorisno ili promašeno da se i u preambuli definira identitet te da se odredi jednostavno Europa: što je ona, odakle dolazi, gdje je uzela svoje mjere i kriterije.

Rekao bih da je spominjanje Boga nazočno u njemačkom ustavu, imamo ga u američkoj tradiciji, u anglosaksonskoj tradiciji... Također bih dometnuo: Pogrješno je navoditi argument kako bi se time šokiralo druge religije. Naprotiv, one su zgrožene našim apsolutnim sekularizmom, posvjetovnjačenjem.

Stoga mislim da jedno drugomu mora odgovarati: Naime, da se u preambuli jasno imenuju duhovni temelji - a ti su dati u biblijskoj baštini - te da s druge strane naravno potanko izloži ono što se u pravnomu dijelu donosi, što mora odgovarati onomu što je kazano u preambuli.

Ne obećaje li američki model - religija naime kao temelj djelovanja - uspjeh spram europskomu trendu koji želi sve veće razdvajanje i diferenciranje sfera što prijeti da se utrne posve kršćanska protežnica Europe?

Ratzinger: Da, mislim da je u mnogočemu američki model daleko bolji od europskoga. Europa je kroz stoljeća bila zaglibila u cezaropapizmu. Ljudi koji se nisu htjeli pokoravati niti pripadati sustavu “čija zemlja, onoga i vjera”, iselili su se u Ameriku te su svjesno stvorili državu, gdje država kao država ništa ne propisuje Crkvi, ali nije ni jednostavno vjerski neutralna, nego je prostor u komu se vjere mogu kretati, javno oblikovati svoju slobodu, ne gurajući  je u privatnu sferu. Utoliko se može naučiti nešto i od Amerike. Jasno mi je da se to ne može tako jednostavno prenijeti u Europu. Zacijelo je pozitivni oblik odnosa države i religije da u tomu međuodnosu država stvara prostor za religiju, ali ga ne propisuje, te da s druge strane i sama od toga živi i crpe korist; da je vjera tu te da ima moć oblikovati društvo.

Svjetskim je kulturama apsolutna profanost kakva se iznjedrila na Zapadu krajnje strana. Svjetske su kulture uvjerenja da svijet bez Boga nema jednostavno budućnosti. Utoliko nas upravo multikulturalnost vraća k nama samima... Ne znamo kako će stvari teći s Europom. Europski ustav može biti samo prvi korak da se ponovno svjesno traži duša Europe. Toynbee je u pravu kad kaže da sudbina nekoga društva uvijek zavisi od stvarateljskih manjina. Vjerni kršćani trebali bi sebe shvaćati takvom stvarateljskom manjinom te pridonositi da Europa ponovno dobije najbolje od svoje baštine te time služi cijelomu čovječanstvu.

 

(Intervju što ga je dao Josef kard. Ratzinger njemačkoj sekciji Vatikanskoga radija ovih dana)

 


 

 “DRUŠTVO U KOMU JE BOG APSOLUTNO ODSUTAN, RAZARA SAMO SEBE”

Ekskluzivni intervju s Josefom kard. Ratzingerom o otklonu Europljana od Crkve, o islamu, homoseksualnim ‘brakovima’

 

Josef kard. Ratzinger - drugi čovjek Katoličke Crkve - odmah iza Pape, u Rimu je zauzeo otvoreno stajalište spram staroga i novoga europskoga identiteta, ali i spram pitanja kao što su tzv.homoseksualni brakovi u Španjolskoj ili novoj agresivnosti laicističkoga svjetonazora koji danas prevladava u Europi.

Nakon afere s Buttiglioneom u Bruxellesu skreće on usred globalnoga sraza civilizacija još jednom iznovice pogled na ‘kulturkampf’, kulturnu borbu unutar same Europe. Raspela u školama dolaze na tapet kao i gradnja crkava u Saudijskoj Arabiji, europska dekadencija, opasnosti i mogućnosti Zapada u dijalogu Istok-Zapad s islamom, globalna revolucionarna previranja koja su nastupila padom nataliteta zbog kontracepcijskih sredstava u posljednjih trideset godina te očekivanja od sljedećega Pape.

U središtu svoga pledoajea ne brani kard. Ratzinger s punim žarom samo javni položaj i prostor Crkve u svijetu. On, štaviše, u svojoj poodmakloj dobi uz sami Papin bok snubi gotovo na nježan način za onaj ‘ljubavni odnos Boga s ljudima’, komu je on sam predao svoje srce, naime ‘Bogu koji je pokazao svoje lice: u Kristu’.

Dvanaest je dugih godina Marco Politi čekao na prigodu da može voditi ovaj razgovor s Josefom kard. Ratzingerom. I onda je napokon vatikanski dopisnik rimskih novina “La Repubblica” pozvan na razgovor s njemačkim pročelnikom Zbora za nauk vjere u njegovu renesansnu palaču uz Petrov trg. Objavljujemo najvažnije izvadke toga razgovora koji je izazvao snažno zanimanje.

 

Europa gubi svoju kršćansku značajku i karakter. Već danas neprakticirajući, ravnodušni i agnostici tvore većinu u Europi. Kakav je to izazov za rimsku Crkvu?

Ratzinger: Živimo u povijesnom razdoblju prepunu promjena. Pad nataliteta te priliv useljenika mijenjaju etnički sastav Europe. Poglavito smo pak prešli s kršćanske kulture na kulturu agresivnoga sekularizma koji ima gotovo naskroz netolerantne crte. Unatoč tomu, vjera nije mrtva premda se crkve prazne i mnogi više ne mogu vjerovati. Siguran sam i u surječju multikulturalnoga društva i srazu velikih opreka kršćanska vjera ostaje važan čimbenik koji podaruje našemu kontinentu njegovu veliku moralnu i kulturnu snagu.

Vi, dakle, niste pesimistični?

Ratzinger: Optimizam i pesimizam su emocionalne kategorije. Sebe radije smatram realistom. Stoga i nadalje ostajem osvjedočen o nutarnjoj snazi vjere. Premda Europa nema više u katolicizmu, koji je uvijek bio katoličkiji, tj. uvijek univerzalniji, u procesu u komu su i drugi kontinenti otkrivali svoj način kako biti katolički, onaj dominantni glas što ga je imala u prošlosti, europska Crkva ima i nadalje golemo značenje, međutim sada sve više i više u surječju međunarodnoga koncerta i orkestra.

Nakon afere s Buttiglioneom te prihvaćanja europskoga ustava stanovite skupine laika i katolika opisuju situaciju za katolike u Europi kao opsadno stanje

Ratzinger: Zbilja postoji stanovita ideološka sekularna agresivnost koja daje povoda zabrinutosti. U Švedskoj je nedavno strpan u zatvor jedan protestantski pastor koji je na temelju nekih biblijskih tekstova propovijedao o homoseksualnosti. Laicizam nije više onaj element neutralnosti koji otvara prostore slobode za sve. On se počinje pretvarati u jednu ideologiju koja se uz pomoć politike gura u prednji plan i javni prostor te više ne ostavlja nimalo prostora za kršćansku i katoličku viziju – te ih na agresivan način gura na rub kao čisto privatnu i u biti osakaćenu stvar. U tomu smislu je zbilja započela borba i mi moramo braniti religijsku slobodu spram posizanja jedne ideologije koja sebi umišlja da je ona jedini glas razuma - premda je ona u biti samo jedna inačica stanovitoga racionalizma.

Što je laicizam?

Ratzinger: Pravi laicizam zapravo jamči slobodu vjere. Država nikomu ne propisuje neku vjeru, ali ostavlja slobodan i otvoren prostor za one religije koje se odgovorno brinu za opće dobro - te time dopušta svim tim religijama da budu sudionici u stvaranju društvenoga života.

Ne postoje li tu, međutim, opasane granice? Uzmimo primjerice raspelo u školama. Postoji stanovita tendencija koja veli da je Raspeti simbol univerzalne ljubavi koja nikoga ne smije smetati. U stvarnosti je to ipak prvenstveno znamen jednoga određenoga Boga i jedne posve određene religije. Nije li razumljivo kad se tvrdi da se ne smije davati prednost samo jednomu znamenu?

Ratzinger: Sve to zavisi od povijesne situacije. Dopustimo da ima država koje nemaju ni kršćansku povijest ni kršćansku sadašnjost te odbacuju taj znak jer se u njemu ne izriče ni vlastita baština ni opća moralna orijentacija. Ja sam pak uvjeren da su i Italija - a i dijelovi Njemačke, hvala Bogu, još uvijek opečaćeni kršćanskom prošlošću i kršćanskom sadašnjošću, te da Raspeti jest i ostaje i za njih još uvijek zajednička odnosna točka. Križ govori o Bogu koji je postao čovjekom i umro za čovjeka, Bogu koji čovjeka ljubi i čovjeku prašta. U njemu još uvijek svijetli i prosijava ona vizija Boga koja isključuje bilo kakav terorizam, i bilo kakve ratove u Božje ime. Možda u budućnosti i bude primjera gdje će se posvema izgubiti kršćanska supstancija u nekomu narodu. Bila bi to žalosna mijena i pretvorba. Stoga i sav svoj osobni život zalažem  za to da se ne izgubi ta kršćanska bit, supstancija.

Ne vjerujete li da je Crkvi teško da je današnji čovjek još uvijek razumije?

Ratzinger: Ne govorimo ni o kakvoj mitskoj slici. Današnji je čovjek veoma raznolik. Drukčiji je on u Latinskoj Americi, drukčiji pak u Africi ili Aziji. I među nama postoje mnogi različiti socijalni slojevi s različitim svjetonazorima. Međutim, istina je da je kršćanstvu teško učiniti se razumljivim u suvremenom svijetu, napose u zapadnomu, u Americi i Europi. Na intelektualnoj razini čini se da je kršćanski projekt veoma udaljen od suvremenoga govora i pogleda na svijet. Uzmite primjerice samo riječ priroda: Kako se samo promijenilo značenje te riječi! Nema dvojbe, moramo činiti sve što možemo da se kršćanski projekt prevede na takav jezik iz koga će zasjati istinska bit kršćanstva u našemu sudobu.

Kako biste opisali tu bit?

Ratzinger: Kao ljubavnu priču između Boga i ljudi. Ako se to razumije u suvremenom jeziku, moći će se razumjeti i ostatak.

I to je dovoljno?

Ratzinger: Naravno da postoji i poteškoća prihvatiti kršćanstvo i s jedne egzistencijalne točke. Sudobni životni modeli su krajnje različiti i stoga nije dostatan samo intelektualni napor. Samo je kroz konkretno iskustvo i egzistencijalni primjer moguće vjerodostojno ovjeroviti prihvatljivost i zbiljnost kršćanske poruke.

Ne pojavljuje li se tu ponovno napast bijega u neki san o kršćanstvu, o nekakvu organskomu kršćanskomu svijetu? Plodi li to smislom?

Ratzinger: Zacijelo ne. Postojala je nekoć određena povijesna epoha sa svojim svijetlim i tamnim stranama o kojoj  veoma zorno svjedoči i povijest Crkve. Bilo bi besmisleno i apsurdno bježati u nekakvu situaciju koja se ne može povratiti, koja je neponovljiva. Spram poteškoće vjerovanja u pluralističkomu kontekstu moramo prihvatiti činjenicu da povijest ide naprijed, da se sve giba - sa sviješću da ta povijest iziskuje prije svega i nove mogućnosti slobodne i zrele vjere. Vjera nije samo rezultat jedne tradicije ni neke specifične društvene situacije, ona je prije svega plod slobodna pristanka čovjekova srca uz Isusa Krista.

Gdje je Bog u našemu današnjemu društvu?

Ratzinger: On je veoma potisnut na rub. U političkomu životu čini se da je čak i nepristojno govoriti o Bogu - do te mjere, kao da bi govor o Bogu bio napadaj na slobodu nevjernika. Politički svijet slijedi svoje vlastite norme i putove, taj svijet isključuje Boga kao nešto što ne spada u taj svijet. Isto se zbiva i u svijetu biznisa, gospodarstva te privatnoga života. Bog ostaje na rubu. Čini mi se stoga nužnim iznova otkriti da i politička i ekonomska sfera trebaju moralnu odgovornost koja proizlazi iz čovjekova srca te se u konačnoj instanci suočava, konfrontira s činjenicom, kako to izgleda i što to znači nazočnost ili odsutnost Boga u svijetu. Društvo u komu je Bog apsolutno odsutan, razara samo sebe. Vidjeli smo to na velikim totalitarnim eksperimentima protekloga stoljeća.

Srčiku prijepora između Crkve i svijeta tvori zacijelo seksualni moral. Papina enciklika Humanae Vitae već je god. 1968. stvorila jaz između crkvenoga učiteljstva i praktičnoga ponašanja vjernika s katastrofalnim učincima. Nije li kucnuo čas da se ta enciklika nanovo  premisli?

Ratzinger: Za mene je bjelodano jasno da ne smijemo prestajati sve te stvari i nadalje promišljati.  Već je od prvih godina svoga pontifikata Ivan Pavao II. ponudio novi način antropološkoga i personalnoga približavanja te pristupa tomu problemu u komu je Papa razvio jedan posve novi različiti pogled na odnos između ja i ti kod muškarca i žene. Činjenica je da je pilula otvorila put prema istinski antropološkoj revoluciji najvećih razmjera. Očito je da pilula nije samo - kako se možda na početku još i mislilo - pomoć u teškim situacijama. Pilula je naprotiv promijenila pogled na seksualnost kao cjelinu, tj. pogled na čovjeka i njegovo ljudsko tijelo. Pilula je odvojila seksualnost od plodnosti, i na taj način je općenito iz temelja promijenila poimanje ljudskoga života. Spolni je čin izgubio svoju izvornu nakanu i svoj cilj koji su prije toga bili uvijek očiti i jednoznačni. I kao posljedica toga otada su svi načini i oblici spolnosti postali jednakovrijedni. Nakon te revolucije uslijedilo je i stavljanje na istu razinu homoseksualnosti s heteroseksualnošću. Upravo stoga naglašavam da je papa Pavao VI. sa svojom enciklikom već tada veoma vidovito upozorio na jedan problem od krajnje važnosti.

Već ste dotaknuli pitanje homoseksualnosti. To je pak tema koja se odnosi na ljubav između dviju osoba, a ne samo na golu seksualnost. Što može Crkva učiniti da bi razumjela taj fenomen?

Ratzinger: Dopustite mi da reknem dvije stvari. Prije svega moramo imati veliki respekt spram tih osoba koje također pate te pokušavaju živjeti život koji bi im odgovarao. Na drugoj strani tim se osobama stvarno ne pomaže stvorimo li pravnu formu neke vrsti homoseksualnoga braka.

Prema tomu, Vaša je prosudba negativna spram izbora i odluke kakva je stvorena u Španjolskoj?

Ratzinger: Da, jer je taj izbor razoran za obitelj i društvo. Pravo stvara moral ili neki oblik morala. Jer ljudi općenito drže da je ono što dopušta pravo dopušteno i moralno.  I ako bismo  sada smatrali tu vezu kao manje-više jednakopravnu bračnoj zajednici, imali bismo društvo koje ne spoznaje ni posebitost ni bitnu značajku ni poslanje obitelji, a to će reći, pravu bit muškarca i žene. Jer cilj i svrha bračne veze jest ipak - ne samo u biološkomu smislu - podariti i osigurati čovječanstvu trajnost, budućnost. Stoga španjolska odluka ne donosi tim osobama stvarno nikakvu stvarnu prednost. Time samo razaramo temeljne elemente pravnoga poretka.

Uzoritosti, Crkva je već počesto trpjela poraze kad bi svemu govorila svoje ‘ne’. Ne bi li bio moguć i zakonski priznat barem nekakav pakt solidarnosti između dviju osoba premda su homoseksualne?

Ratzinger: Institucionaliziranje jedne takve veze nužno bi javno mišljenje shvatilo kao neku inačicu braka, htio to zakonodavac ili ne. Time bi uslijedila i neizbježna relativizacija braka. K tomu, ne bismo smjeli zaboraviti da se Europa tom odlukom - prema kojoj je Europa u međuvremenu sklona u stanovitoj dekadenciji, da se tako izrazimo - izolira od svih drugih velikih kultura u čovječanstvu koje su uvijek i posvuda priznavale i priznaju nutarnji smisao seksualnosti, naime, da su muškarac i žena stvoreni da svojom vezom jamče budućnost čovječanstva.  

Konflikti između oprečnih i sukobljenih vizija morala zrcale u konačnici i stanovitu revoluciju subjekta koju je Zapad proživio tijekom posljednjih dvaju stoljeća. Je li novi subjektivitet nesreća ili je to izazov za Crkvu?

Ratzinger: Po sebi može mogućnost samoodređenja biti i posve dobra stvar. Međutim, dvojim da su mnogi subjekti stvarno i samoodređeni - kako bi se danas htjelo vjerovati i kako nas se želi uvjeriti - te da ne žive zapravo u jednomu stanovitu unaprijed fabriciranu uniformizmu u komu si oni istodobno utvaraju kao se sami ostvaruju. Današnjim čovjekom manipulira tržište, manipuliraju mediji, manipuliraju mode. Činjenica je da je sfera subjekta postala uvelike šira. Međutim, pravi je problem što se danas religiji i moralu jamči nekakvo zadnje utočište i pravo na zavičaj samo još u rezervatu privatne sfere. Postalo je gotovo opće mjesto i općenito uvjerenje da se objektivnost može pronaći još samo u znanostima, dok je sve ostalo naskroz subjektivno.

A sada?

Ratzinger: Ostaje kao pozitivna stečevina da je subjekt sve više svjestan svoje slobode i odgovornosti. Međutim, sad je došao trenutak priznati da ljudska sloboda može preživjeti samo kao sloboda podijeljena s drugima. Prije svega se mora shvatiti da čovjek ne stvara samoga sebe: on je stvorenje sa svim svojim granicama - ali  i s mogućnošću izgubiti svoj put.

U takav naskroz zapadni scenarij prodire sada i islam. Kako bi trebao reagirati na to katolicizam?

Ratzinger: Sam islam je veoma mnogovrstan i ne može se svesti samo na područje terorizma ili umjerenjaka. Postoje velike razlike između Indonezije, Afrike, Arapskoga poluotoka. A možda se već oblikuje i specifično europski islam koji prihvaća elemente naše kulture. Čvrsta muslimanska vjera u Boga jest svakako pozitivan izazov svima nama. Naime, njihova svijest da svi stojimo pod konačnim Božjim sudom, zajedno s njihovim moralnim pokladom i održavanjem propisa koji očituju, koliko treba vjera za život opće izražajne stilove i načine. To smo mi uvelike izgubili.

A što je s kritičkom stranom?

Ratzinger: Naravno da bi morale biti obuhvaćene i sve one kulturne slabosti jedne religije koja je do te mjere vezana uz knjigu koju smatra u svakomu slovu nadahnutom, Bogom-danom, sa svim opasnostima koje iz toga proizlaze. Moramo religiji u kojoj je nerazdvojivost državne vlasti i religije dominantna i odlučujuća ponuditi i koncept religijske slobode. Mogli bismo im pokazati da Bog koji daje čovjeku više slobode tomu čovjeku nudi također i nove prostore za njegov vlastiti kulturni razvitak.

Stanoviti zastrašeni kršćani postaju sve agresivniji u ophođenju s islamom ili pak javno govore: ne dopuštamo gradnju džamija kod nas kad mi već kod vas ne smijemo graditi crkve.

Ratzinger: Agresivnost je uvijek pogrešna i loša. Čini mi se pak opravdanim ustrajavati na mogućnosti da se grade crkve i u arapskim državama, ponajprije u Saudijskoj Arabiji. Tradicija islama to dopušta. U Iranu i Iraku imamo te mogućnosti.

Što je najplodonosnije i sjetvi pontifikata Ivana Pavla II.?

Ratzinger: Ponajprije njegova silna ljubav prema Isusu Kristu. To je nosivi stup njegova nauka. Zatim i njegova ljubav prema Kristu u euharistiji kao i njegova velika ljubav prema Gospi. Na kraju njegov smisao za socijalnu odgovornost koji je kod njega imao uvijek istaknuto vrijednosno mjesto kao što je to cijeli svijet mogao sagledati i vidjeti u njegovu odgovoru izazovima marksizma. Tim putem svi možemo nastaviti dalje. To bih htio reći, a isto tako iznovice dati novoga prostora pitanju Boga u njegovu središnjemu značenju. Sljedeću činjenicu moramo stavljati svojim suvremenicima pred oči: Bog opstoji i taj Bog ima veze sa životom. Nije to nikakav nepoznati Bog, nego Bog koji ima lice, a to je Isus Krist. Bog koji za nas trpi i koji nam zbilja pokazuje svoje lice. Euharistija ostaje njegova konkretna i zbiljska nazočnost: Bog među nama. Fiksna točka kršćanstva mora ostati i društvena odgovornost. Bogate su zemlje odgovorne glede drugih zemalja. Te imaju pravo otkriti kod nas naša otvorena srca. S druge pak strane njihovo je pravo i obveza podariti nam svoju religijsku radost i nešto od svoga nepotrošena vjerskoga zanosa.

Kakav uzorak papinstva treba 21. stoljeće?

Ratzinger: Na to pitanje ne usuđujem se dati nikakvo proroštvo jer su pape uvijek bile u stanovitu smislu iznenađenja. Svatko je od njih na svoj način original te odgovara na izazov vremena koji mi ne možemo predvidjeti.

(Pitanja Josefu kard. Ratzingeru postavljao je Marco Politi iz talijanskih dnevnih novina “La Repubblica”, a razgovor je objavljen 24. studenoga 2004.)

 

 

 

 

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

 

 

 

 

Milosrdnost i pravednost

 

 

  

            U molitvi ne molim Gospodina da mi iskaže pravednost, nego milosrdnost. I radije bih u zboru pobožnika naviještao milosrđe Njegovo nego li pravdu Njegovu.

 

Ana i Marko, učenici trećeg razreda, imali su na prvom polugodištu iz psihologije zaključenu ocjenu nedovoljan. Kada je započelo drugo polugodište, više su mi se puta javljali za ispravak ovih negativnih ocjena, a ja bih ih ispitivao. No, nikad nisam bio zadovoljan iskazanim znanjem.

 

A onda sam jednom prilikom ispričao učenicima ovu zgodu iz života Sv. Franje Saleškog. On je bio biskup ženevski, rodom iz nekog dvorca imenom Sales¸ pa ga stoga zovemo Saleški; a Don Ivan Bosco, kad je osnivao svoj red, uzeo ga je, napose zbog njegove blagosti, za nebeskog zaštitnika reda. Stoga se red zove salezijanskim, i naša škola salezijanskom. Zgoda je, dakle, bila ova:

 

Poznata je duhovna veza Sv. Franje Saleškog sa Sv. Ivanom Chantal, kojoj je sveti biskup bio duhovni vođa i ispovjednik. Jednom mu se prilikom svetica potužila da je vrlo oštro postupila s jednom osobom da bi zaštitila cjelinu pravde. Svetac se nasmiješio i upozorio: “Vi ste, dakle, moja kćeri, bila više pravedna nego li milosrdna. Trebali ste ipak paziti da budete više milosrdna nego li pravedna.”

 

Ana i Marko, lukavci jedni, sljedeći su me sat dočekali pred vratima razreda i upitali: “Profesore, da li ste danas raspoloženi da budete više milosrdni nego li pravedni?”

 

I tako su me razoružali oružjem koje sam im dao.

 

A ja molim Tebe, Gospodine, kada budeš na Dan Suda ocjenjivao svoga najnevrijednijeg učenika, da budeš sa mnom više milosrdan nego li pravedan. Amen.

 

 

 

 

 

                                                                                                                                                                                  Dario Miletić

 

 

 DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

 

 

 

Otac šiba sina kojeg ljubi

 

 

 

            U Svetom pismu čitamo: “Šiba i ukor podaruju mudrost” (Izr 29,15),

            i “šiba i ukor uvijek su mudrost.” (Sir 22,6)

 

            Sveti Pavao piše u poslanici Hebrejima: “Sine moj, ne preziri ukora Gospodnjega, niti kloni kad te kori, jer Gospodin kori onoga koga ljubi i šiba svakoga koga usvaja za svoga sina.” (Heb 12,6)

 

            I nastavlja: “Bog postupa s vama kao sa sinovima. Jer koji je sin, ako je zbilja sin, koga otac ne kori?” (Heb 12,7)

 

Premda su batine koje smo kao djeca dobivali od naših roditelja bile bolne, možemo za njih biti zahvalni jer smo ih dobivali iz ljubavi za naše dobro. Sada shvaćamo njihovu trajnu vrijednost, a također znamo da su one kratkotrajne boli doprinijele stvaranju doživotnih vrlina. Isto tako, kao djeca nebeskoga Oca, moramo mu biti zahvalni što nas u ljubavi ponekad kori nama nerazumljivim mjerama. Moramo biti svjesni da svaka patnja koju Bog dopušta da nas snađe “za naše je dobro, da bismo postali dionicima njegove svetosti” (Heb 12,10).

 

            I stoga s nadom kličemo: “Obraduj nas za dane kad si nas šibao!” (Ps 90,15)

 

  

 

                                                                                                                                                                                Dario Miletić

 

  

 

 

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

 

 

 

Ruke Gospodinove

 

 

 

            Neki je učitelj putovao sa svojim učenikom, kojega je zadužio da se brine o devi. Jedne večeri stigoše oni tako u svratište. Učenik je bio veoma umoran te je zaboravio svezati devu. Kad je već legao na počinak, uputi Gospodinu ovu žarku molitvu: “Bože moj, pobrini se za devu. Tebi je povjeravam.”

            Sljedećeg jutra deve nije bilo.

            “Gdje je deva?” upita učitelj.

“Ne znam”, odgovori učenik. “Pitaj Boga! Sinoć sam je njemu povjerio na brigu. Zar me nisi ti učio da uvijek gajim neizmjerno povjerenje u Boga?”

            “U Boga se uzdaj još i više, ali prije sveži devu”, odgovori učitelj. “Jer Bog nema drugih ruku osim tvojih.”

 

            A psalmist veli: “U Tvoje ću ime ruke dizati“ (Ps 63,5), i

“Prema zapovijedima Tvojim ja podižem ruke” (Ps 119,48).

 

Ruski pisac Turgenjev u jednoj svojoj pripovijetki opisuje djevojčicu koja sjedi pokraj ceste i prolaznike prosi za pomoć. Zima je, ruke joj podrhtavaju. Traži malo kruha da utaži glad. “Moj Bože”, pomisli pisac nastavljajući priču, “zašto ne poduzmeš bar Ti nešto?” Nije čuo nikakav odgovor, pa se cijeli dan mučio da bi za vrijeme noćnog počinka u snu čuo riječi: “Tko ti je rekao da stvarno nisam učinio ništa? Zar nisam tamo poslao tebe?”

 

 

 

 

                                                                                                                                                                            Dario Miletić

 

 

 

 

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

 

 

 

Isusove majke

 

 

            "Tko je moja majka i tko su moja braća?" I pruži ruku prema svojim učenicima te reče: "Evo moje majke i moje braće! Tko god, naime,

              vrši volju moga nebeskog oca, on je moj brat, moja sestra i majka."

             Citat je to iz Evanđelja po Mateju, glava 12, redak 48-50. Također usporedi kod Luke 8,19-21 i Marka 3,31-35.

             Bio sam gimnazijalac kad je, po čitanju svetog evanđelja, na Košljunu propovijedao otac Gabrijel.

             Pa je kazao otprilike ovako: "Još nam je nekako i jasno kako možemo biti Isusova sestra i Isusov brat. Ali kako možemo biti Isusova majka?

            Ja sam u doba svoje mladosti slušao propovijedati jednog našeg starog fratra koji je govorio da onaj čovjek koji naviješta Isusa te uspije

            u srcu drugog čovjeka pobuditi ljubav za Isusa, tj. tako roditi Isusa, postaje Isusovom majkom."

             Budimo Isusove majke!

 

 

Neka ti duša bude kao more

 

 

 

            Volim svojim učenicima ispričati ovu priču:

 

            "Neki se čovjek stalno osjećao pritisnut tegobama svagdašnjeg života, pa se potužio duhovnom učitelju:

            "Ne mogu više! Život mi je postao nepodnošljiv!"

            Učitelj je uzeo malo pepela među prste i usuo ga u čašu vode. Dok se je pepeo miješao sa vodom, reče:

            "Ovo su tvoje tegobe. Voda je upila pepeo i potamnjela."

            Učitelj je ponovno uzeo istu mjeru pepela i sasuo ga u more. More nije potamnjelo, dapače pepeo gotovo da nije ostavio nikakvog traga.

            "Vidiš li?" - upitao je učitelj svog začuđenog učenika - "Svakog dana moraš odlučiti hoćeš li biti kao čaša vode ili kao more."

            Da li se vama sviđa ova priča? Kad god je kome ispričam, u srce mi dođu ovi stihovi iz "Pjesme stvorova" Svetog Franje Asiškog, koji nam

            govore o dvostrukom dobitku onih ljudi kojima je duša kao more - i ovozemnom i vječnom:

             "Hvaljen budi, Gospodine moj,

            po onima koji praštaju iz ljubavi Tvoje i podnose rado bijede života.

            Blaženi koji sve podnose s mirom, jer ćeš ih vječnom okruniti krunom."

 

 

 

                                                                                   Dario Miletić

 

 

 

ISUSOVIH SEDAM RIJEČI

OPORUKA

 

Uvodna napomena

Svatko ima svoj životni križ. Njegovo uzemljenje jest naša dubina opterećena negativnim iskustvima, a njegovu visinu čini naše klanjanje idolima (lažnim vrednotama) kojima izručujemo svoje postojanje. Jedan horizontalni krak a našega životnoga križa na koji smo razapeti čini istina da smo na ovaj svijet došli bez svoje volje, a drugi da odlazimo iz njega jest također bez svoje volje. Čovjek bi htio biti svoj gospodar i slobodno raspolagati sa svojim životom. Upravo mu to nije moguće.

Izlaz iz te neodržive muke jest obraćenje na koje nas poziva Evanđelje. Isus zna otkuda dolazi i kamo ide. On časti Oca i slobodan je od svega zla koje mu je naneseno. Svome vjerniku i sljedbeniku Isus daje mogućnost da okovi njegova životnoga križa budu raskinuti tako što ga poziva da uđe s njim u njegov čas. Uvjet za to jest obraćenje; tj. prihvaćanje puta sa Sinom Božjim. On raskida okove našega životnoga križa. Naime, samo Sin Božji zna otkud dolazi i kamo ide. On časti svoga Oca. Nikada ne dopušta da njegovim postupcima ravnaju negativna iskustva koja je i sam duboko iskusio.

Nama, Kristovim vjernicima, veoma su značajne oporučne riječi našega Učitelja. Kao što često mislimo i prepričavamo riječi koje nam je uputila draga osoba prije svoje smrti, tako se kršćanin rado zaustavlja i osluškuje SEDAM UČITELJEVIH RIJEČI NA KRIŽU. One imaju posebnu težinu i poruku. One imaju moć obeskrijepiti naš životni križ na koji je razapet svaki. ama baš svaki čovjek.

 

Pristupna molitva

         Isus, ti si moj Učitelj i Spasitelj. Tvoj Križ je najsnažnija katedra. Želim ući s tobom  u tvoj čas. Otkri mi sve tko sam i što sam u tvom času; ono što u mom životu nije u skladu s tvojim naukom; sve ono što me udaljava od tebe i sve ono što me čini tebi sličnim.

Poniženi i Mučeni, ti blagoslivljaš a ne proklinješ. Kao sto se val razbija o hrid, tako se zlosilje razbija o snagu tvoje praštajuće ljubavi. Kidaš lance osvete. Neka me obuzme moć tvoje oporučne riječi.

Spasitelju moj, svoje obraćanje Ocu, Majci, Učeniku, svom supatniku; tvoja molitva za one koji te muče, sada su okrepa mome životu. U snazi tvoje riječi moj životni križ gubi svoju gorčinu i reskost.

Najveće čudo, Sine Oca vječnoga, koje si učinio nije ozdravljenje bolesnika, zapovijed moru i vjeru, niti uskrsnuće mrtvih. Najveće tvoje čudo jest spremnost da trpiš do kraja s onima koje ljubiš. U svome času Ti, Isuse, nisi dozvao žurnu pomoć. Unatoč svoj drami patnje izgovaraš riječ: «Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!» (Iv 12, 27). Ohrabri me da budem i pođem s tobom.

 

 

 

 

 

 

 

                      1.     «Bože moj, Bože moj,!» (Mt 27, 36)

 

Isuse, Postao si nam u svemu sličan, osim u grijeh. Sličan si nam nadasve u patnji. Kušao si nemoć do kraja. Posve si bliz ljudskoj nemoći. Bože moj, vapio si: «Eloi Eloi (Elahi, Elahi) lama sabahtani». Ljubljeni Očev Sine, što li znači ovaj tvoj vapaj? Stojim pred nedokušivom tajnom. Isuse, ti ne kriješ niti potiskuješ  svoju bol. Unatoč svega, ostaješ Sin punoga povjerenja prema Ocu. U najdramatičnijem trenutku, u časa kada dotičeš dno zla, imaš snage reći: «Bože moj, Bože moj»!

Pitam se: Zašto toliko trpljenje? ... nesreće? .... bolesti? ... tjeskobe? Zašto iskustvo tolike nemoći? Stojeći u sjeni tvoga križa, ovoga trenutka s tobom smijem izreći svoju tužaljku:

 

«Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio»!

 

2Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

            Daleko si od ridanja moga.

3Bože moj, vičem danju, al'ne odvraćaš;

            noću vapijem i nema mi počinka.

4

A ipak, ti u Svetištu prebivaš,

            Nado Izraelova!

5U tebe se očevi naši uzdaše,

            uzdaše se, i ti ih izbavi;

6k tebi su vikali i spasavali se,

            u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu.

 

U sjeni tvoje Pashe nalazimo smisao svojoj boli i nemoći. Moj gospodar nisu slijepe sile patnje, nemoći i smrti. Kad sam s tobom, što mi tko može? Prihvaćam put obraćenja, put s Tobom, Učitelju. Uz tebe i noć postaje sjajna poput dana. Po križu i napuštenosti svojoj – sada i na času smrti moje – oslobodi me, Gospodine.

 

 

 

 

 

2. «Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!» (Lk 23, 34)

 

Prikovan na drvo križa, viseći na čavlima kojima su ti probodene ruke i noge, ti, Bože moj moliš: «Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!» Tko si ti, Gospodine moj? Tko si ti Bože Evanđelja? Bog si nepoznati; posve drugačiji. Svet si!

Bože moj, ti moliš za one koji te ponižavahu, zlostavljaljahu, na smrt osudiše i na križ pribiše. Uz tvoj vapaj: «Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine», spoznajem da su tvoje najzahtjevinje zapovijedi objava Ljubavi. Postojiš ti koji blagoslivljaš i svoje progonitelje. Postojiš ti koji uvijek na zlo odgovaraš dobrom. Ti se, Bože moj, ne daš zagaditi tuđim zlom. Ne dopuštaš da ono zaposjedne tvoje dubine i da ravna tvojim postupcima.

Tvoji najuzvišenije zahtjevi: «Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!» (Mt 5, 48) i «Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan» (Lk 6, 28), nisu ništa drugo doli tvoja želja da uđem u zbilju Trojstvene ljubavi. To je moguće samo po snazi tvoga Duha. Ti mi, Bože moj otvaraš vrata u beskrajne prostore slobode djeteta Božjega. Ti izričeš najdublje otkucaje beskrajno milosrdnog Božjeg Srca.

Gospodine Isuse, dira me tvoja ljubav i dobrota. Zoveš me na obraćene. Ti hoćeš da moje srce bude svetište; hram Boga živoga u kojemu boravi Tvoja i Očeva Ljubav. Kako li je teško kada, od tebe stvoreno svetište postaje smetište. Kako li je teško biti opterećen zlom koje sam zadao. Kako li je nesnosno biti uznik zla koje sam pretrpio. Bože moj, ne dopusti da mojim postupcima ravna zlo. Ne dopusti da moje srce postaje podstanara čiji je izvor Zli. Očisti, Gospodine, moj spomen na zlo. Osposobi me da nad svakim koji me je uvrijedio s tobom molim: «Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine»!

Nastani u moje srce riječ: dječice,  grijesi su vam oprošteni (1 Iv 2, 12). Samo tako mogu biti slobodan od prikovanosti na svoj životni križ. To je put d mojim postupcima ne ravna zlo nepovjerenja koje je pohranjeno i mojoj podsvijesti. Praštam... Ti, Bože moj, iscijedi svu gorčeni iz moga srce. Pred tebe donosim sve uvrede koje sam pretrpio ili zadao. Ti si Bog, a ne čovjek. «Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta  i prelazi preko prekršaja Ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilovanju?» (Mih 7, 18)

Slušam tvoju zapovijed: «blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju» (Mt 6, 28).

Bože moj, snagom tvoje praštajuće ljubavi želim poći do onih koji su me povrijedi. Na svakim kažem: «Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!» Ljudi, braćo moja, blagoslivljam vas....

 

Blagoslivljat ću ime tvoje dovijeka

Bože kralju moj

 

Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,

            i sve što je u meni, sveto ime njegovo!

2Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,

            i ne zaboravi dobročinstva njegova:

3

On ti otpušta sve grijehe tvoje,

            on iscjeljuje sve slabosti tvoje;

4on ti od propasti čuva život,

            kruni te dobrotom i ljubavlju;

5život ti ispunja dobrima,

            k'o orlu ti se mladost obnavlja.

 

8Milosrdan i milostiv je Jahve,

            spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.

9Jarostan nije za vječna vremena

            niti dovijeka plamti srdžba njegova.

10Ne postupa s nama po grijesima našim

            niti nam plaća po našim krivnjama.

 

11Jer kako je nebo visoko nad zemljom,

            dobrota je njegova s onima koji ga se boje.

12Kako je istok daleko od zapada,

            tako udaljuje od nas bezakonja naša.

13Kako se otac smiluje dječici,

            tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.

           

 

           3.   «Zaista, kažem ti: još danas bit ćeš sa mnom u raju!» (Mt, 23, 43)

 

Koje li moći Križa?! Razbojnik staje na tvoju stranu, jedinstveni Pravedniče. Suraspetom zločincu koji te pogrđivao kaže: «Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini» (Lk 23, 42). U njemu si probudio, Bože moj, onu iskru dobra koja je duboko bila zapretana. Na njegovu riječ: «Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje»,  ti odgovaraš: «Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!». Tvoja nastupna riječ: «Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje», za razbojnika danas postaje stvarnost. U susretu s Tobom, Bože moj, u jednom času zločinac postaje svetac. kakav li je dar primio?!

Ti bože moj znadeš odakle dolaziš i kamo ideš. Samo uz tebe moj životni križ gubi svoju trpkost. Dopusti mi biti blizu tebe  sada i uvijeke. Uči me poniznosti i čistoći srca. «Čisto srce stvori mi, Bože».

Riječ upućena razbojniku jest riječ nade svakom grešniku. I meni je silno ohrabrenje. Razbojnik je prvi svetac Crkve, prvi čovjek kojega si Ti, Spasitelju moj, predao u zagrljaj milosrdnom Ocu; Ocu, rasipnom dobrotom i ljubavlju; svome i našemu Ocu.

S razbojnikom koji pred tobom postaje svetac molim: Gospodine, sjeti me se.

Gospodin je pastir moj

zla se ne bojim

 

Gospodin je pastir moj:

            ni u čem ja ne oskudijevam;

2na poljanama zelenim

            on mi daje odmora.

             Na vrutke me tihane vodi

3            i krijepi dušu moju.

             Stazama pravim on me upravlja

            radi imena svojega.

 

4Pa da mi je i dolinom smrti proći,

            zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.

             Tvoj štap i palica tvoja

            utjeha su meni.

 

5Trpezu preda mnom prostireš

            na oči dušmanima mojim.

             Uljem mi glavu mažeš,

            čaša se moja prelijeva.

6Dobrota i milost pratit će mene

            sve dane života moga.

             U Jahvinu ću domu prebivati

            kroz dane mnoge.

 

 

 

 

                           4. «Ženo, evo ti sina...Evo ti majke!» (Iv 19, 26)  

 

Tako govoriš ti Isus: «Ženo, evo ti sina...Evo ti majke!». Ivan je zastupnik svih tvojih sljedbenika. Predajući svoju majku njemu, predaješ je i meni. Zaželio si, Spasitelju moj, da živimo sinovski odnos s tvojom i našom majkom Marijom. Nas si priznao svojom braćom i sestrama; duhovnom djecom svoje Majke. Tu su temelji našega sklada i međusobnog poštovanja.   .

Gospodine Isuse, sebe predaješ za moj spas. Predao si mi dioništvo u otajstvenoj zbilji svoga Oca. Govorio si za uvijek jednoga i istoga: Otac moj i Otac vaš. Sada nam daruješ svoju Majku – tvoja i naša Majka jest jedna. Tako nam daruješ ono što ti je najbliskije. To je tvoj oporučni dar. Isuse, ljubiš me i predaješ samoga sebe za mene. Vjeroispovjedam s Apostolom: «Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene» (Gal 2, 20).  Oče, ti: ni svojega Sina nisi poštedio, nego si ga  za sve nas predao! Kako nam onda s njime nećeš sve darovati? (Rim 8, 32). Marijo, ti si nam predana za majku. Daj mi da ljubim Sina tvoga, njegovo veličanstvo, našega brata, tvojim srcem. Isuse, pridruži me svome spasiteljskom djelu. Pridruži me djelu svoje i naše Majke. 

 

Kao Marija...

        

5.     «Žedan sam!» (Iv 19, 28)

 

Što li je, Bože moj, sve nazočno u toj tvojoj riječi: «Žedan sam!».  

Žedan si Samarijankina i moga povjerenje. Žedan si moga spasenja. Isuse, žedan si raskinuti okove moga životnoga križa. Žedan si moga oslobođenja i života s tobom u kući svoga i našega Oca. Opsjednut svojom zloćom, čovjek se tvojoj žeđi ruga. Mjesto otvorena srca da primi tvoju spasiteljsku ljubav, on tebi nudi gorki napitak okorjelosti svoga srca. Na ljubav ti uzvraća octom i žući. Bože moj, tvoju ljubav  prema meni ne može ugasiti nikakva gorčina mojih zlodjela niti, pa čak niti patnja i smrt na križu koju podnosiš.

Kako li sam bijedan. Ti mu nudiš Izvor žive vode, a ja vodu tražim u suhim i ispucanim kladencima ovoga svijeta. Htio bih sam iskopati izvor na kojemu ću utažiti svoju žeđ. Htio bih biti sam svoj gospodar; sam raspolagati svojim životom, a nisam kadar niti jedne vlasi na svojoj glavi učiniti bijelom ili crnom. Tko je pokrenuo moj život? Tko je tako čudesno i predivno uskladio moju tjelesnost. Mislim! Osjećam! Čujem! Vidim! Govorim! Hodam! Volim! Rađam! Odgajam! ...  Od koga mi sve to? Samo obraćenje tebi, Bože moj može utažiti moju žeđ za mirom i srećom. Tek kada se napijem sa izvora Žive vode, tek kada me preplavi rosa tvoga Duha, tek tada mogu biti slobodan za tebe i za sebe. Dokle god vodu tražim u pustinji vlastitih užitaka i lažnih uspjeha ostajem prikovan na svoj križ.

Probudi u meni žeđ za tobom - izvorom Žive vode.

 

Kao što košuta žudi za izvor-vodom,

         tako duša moja čezne, Bože, za tobom.

 

Žedna mi je duša Boga, Boga živoga:

         o, kada ću doći i lice Božje gledati?

Suze su kruh moj danju i noću,

         dok me svednevice pitaju: "Gdje ti je Bog tvoj?"

 

Što si mi, dušo, klonula

         i što jecaš u meni?

          U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti,

         spasenje svoje, Boga svog! (Ps 42).

 

 

 

6. «Dovršeno je!» (Iv 19, 30)

 

Ljubljeni učenik koji stoje pod Križem jednostavno bilježi: «Čim Isus uze ocat, reče: 'Dovršeno je!' I prignuvši glavu, preda duh». Izgovaraš smirujuću riječ: «Dovršeno je!». Vrh ljubavi je pokazan. Od sada će biti trajno dokazivan. Sin je predao sve svoje; cijeloga sebe. Drevna proročanstva postadoše čin.  Izvršio je Očevu volju. Moć grijeha je uništena, a praštajuća ljubav i pravednost čovjeku  ponuđena.

Isuse, tvoje predanje Duha jest novo stvaranje. U prvom susretu sa svojim učenicima, na dan Uskrsa, slavodobitno kažeš: «Primite Duha Svetoga»! To je novi stvaralački čin. Udahnuo si svojoj Crkvi Duha oživlajvatelja. Tvoj Duh sada prodahnjuje moje ljudsko i daje mi neslućene mogućnosti – s tobom mogu licati: «Abba – Oče!»  Sine Oca vječnoga, Tvoj izdah jest moj novi udah života Boga živoga. Bože moj, u meni obnavljaš svoju sliku. U meni dovrši djelo koje si započeo. Posveti – pobožanstveni nas u svojoj Istini, Sveti Oče. Neka tvoj Duh u Crkvi i svakom kršćaninu izvrši djelo posvećenja i pobožanstvenjenja. «Nauči me da vršim volju tvoju jer ti si Bog moj. Duh tvoj dobri nek' me po ravnu putu vodi!» (Ps 143, 10).

 

Tvoj duh me ovija kao plašt....

 

 

 

 

 7. «Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj»

 

Spasitelju moj, u Očeve ruku predaješ duh svoj. U najdubljem svom poniženju častiš Oca. Osovina tvoga poslanja jest Istina koja glasi: Od Oca dolazim i idem Ocu. «Ja i Otac jedno smo» (Iv 10, 30). Ti znadeš od kuda dolaziš i kamo ideš. Od Oca si izišao i k nama sam, a sada u Očev dom vodiš nas, svoju braću i sestre. Tvoje povjerenje nije mogla pomutiti niti muka i smrt na križu. Umrli, ti postaješ Živi. Odbačeni, to posta Gospodar gospodara i Kralj kraljeva. Slavodobitno zboriš: «Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti, i Podzemlja» (Otk 1, 18).

Isuse, dolazi i vrijeme mojega odlaska. Već sada s tobom smijem reći: «Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj». Neka tvoja muka, smrt i Uskrs za mene ne budu uzaludni. Pokaži mi svjetlo svojega lica, puninu svoje radosti. Dovrši u meni što si započeo već stvaranjem u majčinoj utrobi i, nadasve, novoporodom  krsta. Daj da moj čas nađe svoj utok i svoju puninu u tvom času.

 

Gospodin je moja snaga, Gospodin je moja pjesma...

 

"U čast Jahvi zapjevat ću,

                  jer se slavom proslavio!

         Konja s konjanikom

                  u more je survao.

 

Moja je snaga, moja pjesma - Jahve

         jer je mojim postao izbaviteljem.

          On je Bog moj, njega ja ću slaviti,

         on je Bog oca moga,

                  njega ću veličati....

        

11Tko je kao ti, Jahve među

                  bogovima,

         tko kao ti sija u svetosti,

         u djelima strašan, divan u čudima?

 

 
 
 
                      Završna molitva

 

Otkupitelju moj, svojim Križem ti si obeskrijepio moj životni križ. Sada znam od kuda dolazim. Otac me u tebi  izabra  za sebe prije postanka svijeta.

Sada znam kamo idem: mene blagoslovi da budem svet i bez mane; u ljubavi me predodredi za posinstvo, za sebe, po tebi Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje.

Više ne moram častiti slijepe sile i klanjati se kojekakvim ispraznostima. Tebi u tvojoj Crkvi kličem: «Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u tebi,  Kriste.

Bože moj, divna je sloboda u koju me uvodiš. Sada smijem biti slobodan od svega zla koje sam pretrpio ili nanio. Ti si meni oprostio i osposobljavaš me za praštanje. Ti, Bože moj, svojim blagoslovom i milošću mene i moje

zamilova u Ljubljenome u kome, njegovom krvlju,

imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupa

po bogatstvu tvoje milosti, Spasitelju naš.

Nju preobilno u nas uli

         zajedno sa svom mudrošću

         i razumijevanjem

obznanivši nam otajstvo svoje volje

         po dobrohotnom naumu svojem

         što ga prije u njemu zasnova

         da se provede punina vremena:

         uglaviti u Kristu

         sve - na nebesima i na zemlji.

da budemo na hvalu Slave njegove –

opečaćeni Duhom obećanim, Svetim. Amen!

 

 

Meditacija

 

 

 

KP – U ZNAKU KRIŽA

 

Pokušajmo prići Isusu u njegovoj patnji. Cilj ove pobožnosti nije puko suosjećanje, a još manje osuda onih koji su neposredno izvršili nasilje nad Sinom Božjim. Jedini način ublažavanja njegove boli jest prihvaćanje poruke i spasenja kojega nudi.

Molimo za ljubav koja plače sa zaplakanima i raduje se s radosnima. Unesimo svu svoju svakodnevicu u ovu pobožnost.

 

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

 

Pristupna molitva

Isuse, upućujem se za tobom snagom otajstva misli, riječi, molitve. Slijedim te sa tvojom majkom Blaženom djevicom Marijom. U meni je i Pilat, i Petar, i svjetina koja se tebe odriče. U meni je i Šimun Cirenac, i Veronika i ono koji su na tvojoj strani. Ukrijepi moj korak i rasvijetli moj put, Ti koji živiš i kraljuješ... Amen.

Stala plačuć tužna Mati

 

1. Osuda na smrt - Klanjamo ti se, Kriste,

 

Čovjek, opsjednut demonom moći, posjeda i užitka, odbacuje svoga Stvoritelja. Bože moj, tvoja je krivnja samo to što si dobar i što svoje stvorenje pozivaš k punini života. Čovjekovu sljepilu to se čini ugrozom. Radije se oslanjamo na svoj privid nego li na Tebe koji darivaš postojanje i sigurnost svemu što jest.

Ti si, Isuse, lijek mojoj savjesti i putokaz mome dobru. Ne dopusti da sebe  podlažem mrvi vlasti, da me sputava moj trenutni užitak, da prijateljstvo i svoju dušu prodajem za posjed. Daj mi mudrost da razlučim dobro od zla, da se izdvojim iz masovnih razmišljanja i vrednovanja; da budem svoj i tvoj.

Gospodine, smiluj se.... Kriste smiluj se.....

Slava Ocu... 

Dušom njenom razboljenom

 

2. Isus nosi križ  -  Klanjamo ti se, Kriste,

 

«I među zlikovce je bio ubrojen» (Iz 53,12).

Uporno hoću život bez patnje i boli; bez križa. Često maštam kako mi se mora dogoditi nešto posve iznimno; nekakvo čudo. Tako mi malo željenoga polazi za rukom. Otkrivam da me do kraja ne usrećuje ono što sam mislio da je moja sreća. Postoji zlo u meni i oko mene. Upadam u napast da se zla riješim nasiljem – tj. drugim zlom.

Bože moj, vidim kao to ne ide. Ti, Isuse, uzimaš križ i na zlo odgovaraš nježnom ljubavlju. Pomozi mi učiti od sunca koje grije zle i dobre; od kiše koja pada pravednima i nepravednim. 

Gospodine, smiluj se.... Kriste smiluj se.....

Slava Ocu... 

O koliko ucviljena

 

 

3. Prvi pad -   Klanjamo ti se, Kriste

 

«Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. (Iz 53,6).

Svaka ljudska moć ima svoje granice. Upoznao sam svoju nemoć, ali ne do kraja.  I Ti si, Bože moj, kušao krhkost i lomnost ljudskosti. No, ti u padu niti zdvajaš niti očajavaš. Odlazak Ocu tebi je cilj i poticaj za novi korak. Pad je dio tvoga i moga prolaska ovom zemljom.

Pomozi mi, Gospodine moj, otkriti cilj. Udijeli mi snagu da uvijek ponovo ustanem i pođem naprijed.

Gospodine, smiluj se.... Kriste smiluj se.....

Slava Ocu... 

Bol bolova sve je ljući

 

4. Isus sreće svoju Majku  Klanjamo ti se, Kriste,

 

«I tebi će samoj mač probosti dušu» (Lk 2,35).

Postoje oni koji su uvijek sa mnom; koji mi ostaju vjerni u zgodama i nezgodama života. Oni su često nezapaženi i nevidljivi, ali su uvijek snažna potpora. Isuse, tebi je to tvoja Majka. Što u času boli znači susret tvoga i njezina pogleda. Tvoje i njezino lice ižaruju bol i ljubav, a srce biva obogaćeno neslućenim bogatstvom. Koju ste moć i snagu ljubavi predali jedno drugom u tako neznatnom činu?!

Bože moj, hvala ti za sve one koji me hrane i potiču svojom dobrotom. To je tvoj dar.

Gospodine, smiluj se.... Kriste smiluj se.....

Zdravo Marijo...

Koji čovjek ne bi plako

 

5. Šimun Cirenac   Klanjamo ti se, Kriste,

 

I prisile nekog prolaznika, Šimuna Cirenca, da ponese križ (Mk 15, 21).

Svojim mislima i riječima često optužujem druge. Sličan sam Adamu i Evi koji ne priznaju svoju dogovornost. Ti, jedini Pravedniče, kažeš: «Ja nisam došao suditi svijetu,          nego svijet spasiti (Iv, 12, 47). Uvijek, i u najtežoj muci ostaješ pribran. Ti ne osuđuješ nikoga, pa niti svoje mučitelje. Svojim trpljenjem ne želiš opteretiti nikoga. Objava Očeve ljubavi i volja za našim spasenjem daje smisao tvojoj muci.

Može moj, ne dopusti da svojim trpljenjem ne opterećujem niti okrivljujem druge. Pomozi mi da budem olakšanje onima koje susrećem. Osposobi me da budem drugima radost, a ne muka.

Gospodine, smiluj se.... Kriste smiluj se.....

Slava Ocu... 

Tko protužit neće s čistom

 

6. Veronika pruža Isusu rubac  Klanjamo ti se, Kriste...

 

Prezeren biješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja (Iz 53, 3).

Veronika ne odvraća svoje lice od tebe. Ona bol pretvara u čin ljubavi. Tvoja patnja kod nje ne izaziva strah i bijeg. Ona hoće posve slobodno pripadati tebi, pa i onda kada te napuštaju i tvoji odabranici. U njeno srce i rubac utiskuješ lice Boga kojemu je strana svaka osveta i nasilje.

Dopusti mi, Gospodine moj, spoznati da iz bolne i sužutne ljubavi nastaje novi život. Daj da postanem rubac utjehe, onako kako mi je moguće.

 

Gospodine, smiluj se.... Kriste smiluj se.....

Slava Ocu... 

Zarad grijeha svoga puka,

 

 

7. Drugi pad      Klanjamo ti se, Kriste

 

«A ja crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudima i naroda prezir» (Ps 22,7).

Ponižavajuće je biti nemoćan i iznovice pasti. Ti, Bože moj, padaš, ustaješ i nastavljaš put bez srdžbe. Na najokrutnije nasilje odgovaraš najnježnijom ljubavlju. Ti mi svjedočiš da nemoć nije najveća čovjekova sramota. Stvarna sramota jest grijeh i okorjelost srca.

Neka moć ljubavi kojom odgovaraš na nasilje otopi led moga srca. Dopusti mi da po pokajanju usvojim život za koji si Ti, Bože moj, spreman trpjeti i umrijeti. Neka patnja u meni pokrene dobrotu.

 Gospodine, smiluj se.... Kriste smiluj se.....

Slava Ocu... 

Gleda svoga milog sina,

 

 

8. Isus tješi jeruzalemske žene   Klanjamo ti se, Kriste, ...

 

«Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom» (Lk, 23, 28).

Tebi, Gospodine, ne trebaju sažaljenja koja su tek nekakav iscjedak osjećaja. Ti uvijek odgajaš i pokrećeš dobro. Želiš da uočim jad svoga grijeha i grijeha mojih najbližih. Žene upućuješ na pokajanje i na čin ljubavi prema njihovoj djeci.

Oslobodi me, Spasitelju moj, površne samilost. Osposobi me za zdravo pokajanje i za kršćansko djelovanje.

Gospodine, smiluj se.... Kriste smiluj se.....

Slava Ocu... 

Vrelo milja, slatka mati,

 

 

9. Treći pad    Klanjamo ti se, Kriste...

 

 «Gospodin je svalio na njega bezakonje nas sviju» (Iz 53,6).

Čini se da je dobrota sve nemoćnija; da poznaje samo padove – gubitke. Ti, gospodine Isuse, svjedočiš drugačije. Poznaješ i otkrivaš vrednote za koje si spreman sve izgubiti. Zar je moguće da je ta vrednota ljudski – upravo moj život vječni. Zar je to ono što Te naprijed pokreće?

Bože moj, kada ću sebe otkriti u tvom pogledu. Kada ću otkriti Oca koji me ljubi i tebe, svoga ljubljenoga Sina, predaje za mene? Kada ću u tom svjetlu vidjeti i spoznat svoje bližnje.

Gospodine, smiluj se.... Kriste smiluj se.....

Slava Ocu... 

Neka ljubav srca moga

 

 

10. Isusa svlače    Klanjamo ti se, Kriste,

 

«Razdijeliše među se haljine moje,          za odjeću moju baciše kocku (Iv 19, 24).

Ljudska zloća ide do bezumlja. Drugoga poniziti i, po mogućnosti, njime se okoristiti. I to podnosiš, Bože moj. Ipak, svoje opredjeljenje ne mijenjaš. Spreman si biti prijatelj carinika i grešnika. Tvoj odgovor na stravično zlo jest praštajuća ljubav.

Osposobi me, Učitelju moj, da ne osiromašujem drugoga. Oslobodi me da ga u svakoj prilici blagoslivljam i obogaćujem.

Gospodine, smiluj se.... Kriste smiluj se.....

Slava Ocu... 

Neka dođu i na mene

 

 

11. Raspinjanje  Klanjamo ti se, Kriste,

 

«A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi» (Iv 12,32)

Zašto odbacujem svoje dobro?! Zašto se priklanjam zlu. Zašto te, Bože moj, pribijamo na križ svojim grijehom. Ljubav te dovede k nama. Da nju pokažeš i dokažeš, ne priječi te nit križ. Bože Isusa iz Nazareta, Kriste gospodine, Bože moj.

Nisi došao skončati svoje postojanje na golgotskom križu. Ti su došao ljubiti ljubavlju koja nikada ne prestaje. To si ti, Bože moj.

Gospodine, smiluj se.... Kriste smiluj se.....

Slava Ocu... 

Daj mi s tobom suze livat

 

 

12. Smrt     Klanjamo ti se, Kriste...

 

«Isus zavapi jakim glasom i izdahnu» (Mk 15,37).

Samo dobro, jedini Dobri, svoj prolazak sovom zemljom skončava na Križu. Među posljednjim riječima koje izgovaraš nalazi se i molitva: «"Oče, oprosti im, ne znaju što čine!» (Lk 23, 34).

Bože moj, do posljednjeg daha ostaješ slobodan za ljubav koja sve prašta. Nikada se ne daš zagaditi ljudskim zlom. Ti si hrid o koju se razbija sve valovlje zla, osvete i smrti. Ti si isti «jučer i danas je - i uvijeke» (Heb 13, 9).

osposobi  me za koračanje s tobom. 

Gospodine, smiluj se.... Kriste smiluj se.....

Slava Ocu... 

U tvom društvu suze livat

 

13. Isusa skidaju s križa    Klanjamo ti se, Kriste,

 

«Da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu» (Iv 19, 31).

Dokle li sve može ići ljudska bijeda? Čovjekova zloća masakrira tvoje mrtvo tijelo, Sine Boga živoga. To je odgovor ljudske zloće na tvoj nečuvene iskaz dobrote. Uz tebe su tvoja Majka, Ivan i nekoliko žena. To je uspjeh tvoje ljubavi, Bože moj. Sveti Oče, ipak posljednju riječ imaš Ti. T ne dopuštaš  «Svetac tvoj ugleda truleži» (Dj 13, 35).  

Gospodine, oslobodi me za ljubav onda kada gubim snagu, i onda kada mi se čini da je sve uzaludno.

Gospodine, smiluj se.... Kriste smiluj se.....

Slava Ocu... 

Kada dođu smrtni časi

 

14. Isusa polažu u grob    Klanjamo ti se, Kriste,

 

«Na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob. Ondje polože Isusa» (Iv 19, 38).

Božji Sin, s nama kuša i tamu groba. Patnja, križ i grob ne mogu imati posljednju riječ. Najmračnije mjesto – grob, pasta mjesto neslućene novosti. Obećanje: «I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu. "Evo, sve činim novo!», (Otk 21, 4-5), posta novom zbiljom. Sad i grob postaje mjesto dragog spomena i nade.

Tvojoj dobroti, Uskrsli, izručujemo sve svoje drage pokojnike.

Gospodine, smiluj se.... Kriste smiluj se.....

Slava Ocu... 

Kad mi zemlja tijelo primi

 

Završna molitva

Bože moj hvala ti za tebe. Hvala ti za sve što si učinio, što činiš i što ćeš učiniti. Pomozi mi da slijedim tvoje stope. Obilježi me svojim prolaskom, pa i snagom svoga križa. Slavim te što si nas otkupio i samoga sebe predao za nas.

Tebi Oče... Sine... Duše naša vječna hvala.

 

 

Monica Bellucci, poznata po ulogama u seriji filmova The Matrix dobila je ulogu Marije Magdalene, o čemu kaže: "Ona je pravi ljudski lik. Isus ju je, time što ju je spasio, učinio svjesnom vlastite vrijednosti kao ljudskog bića. Istovremeno, on je prvi muškarac koji ju je gledao drugačijim očima. Radi se o ženi koja upoznaje samu sebe i shvaća da je boljom osobom no što je mogla i pomisliti. Osim toga, svidjelo mi se što je na snimanju filma, bez obzira što se radi o filmu o Isusu, sudjelovalo mnogo ljudi koji su stigli s raznih strana svijeta, pripadali različitim vjerama, a svi su zajednički stvarali ovaj film. Mel Gibson postupa po instinktu, a ima i vrlo izražajan govor tijela. Iznimno je inteligentan, ali i nevjerojatno osjećajan i vjerujem da je to od ključne važnosti za redatelja."

 

Još jedna talijanska glumica, Rosalinda Celentano, dobila je ulogu jedne od ikona - glumi filmskog Sotonu, androgeno biće koje može mijenjati oblik šireći strah i sumnju. Da bi djelovala što neprirodnije, obrijali su joj obrve, čime je postignut hipnotički pogled, a snimana je usporeno. Umjesto njezina glasa, u filmu se čuje sinkroniziran muški glas, čime se pojačava smutnja unutar koje Sotona egzistira. Mel Gibson objašnjava: "Zlo je privlačno, izgleda dobro - gotovo prirodno, a ipak nešto ne štima. Upravo sam to pokušao pokazati - da je zlo kad uzmete nešto dobro i to malo promijenite."