1 . FRANJEVAČKA ZAJEDNICA

                 2 . FRAMA

                   3 . MINISTRANTI

                      4 . ŽUPNO PASTORALNO VIJEĆE

                                              5 . BILTEN  2003  ( Arhiva )

                                                          6. BILTEN  2004  ( Arhiva )

                                                                      7.   BILTEN 2005 (Arhiva)            

     
 

Bilten Župe sv. Nikola Tavelić

 

FRANJEVAČKI SAMOSTAN i Župni ured sv. Nikole Tavelića,

Ivekovićeva 8   51000 RIJEKA Tel. 051/  641-449 Fax: 051/  648-697

E-mail adresa:   frs-sv.nikola@ri.htnet.hr

 

 

BILTEN 1(74)2009.

 

 

Rijeka, 6. I. 2009.

 

IZVJEŠTAJ O RADU I ŽIVOTU ŽUPE SV. NIKOLE TAVELIĆA U RIJECI

 

 

                                                           2006.            2007.              2008.               2005.

Prema Maticama je      kršteno:               58                 40                   33                    55

                                   Vjenčano:           21                 19                    12                    17

                                   Umrlih:                47                 41                    45                    36

                                   Krizmano:           68                 51                    46                    49

                                   Pričešćeno          36                 42                    30                    58

 

Ukupno obitelji ima u našoj župi 1518.

Ukupno u blagoslovu ima vjernika oko 3.967

Prema popisu 2001 ima katolika 6232; stanovnika 8.208; kućanstava 3.301 i radnja 220

 

Bolesnika ima više od 60

Pohod bolesnicima sv. Ulje je lijepo primljen. Mnogi tako lijepo zahvale na primljenim sakramentima.

Ovdje lijepo djeluju mladi, FRAMA; FSR, novi kandidati za FSR, ZBOROVI, ministranti, molitvena zajednica, biblijska grupa i bolesnička skupina. Caritasova zajednica – zahvaljujući vašim prilozima pomogla je za Uskrs i Božić našim najpotrebnijima župljanima. Naši mladi su bili vrlo aktivni u pomoći i dijeljenju paketa.  Pomažu nam vjeroučiteljice  - dvije u školi drže vjeronauk. Župno past. vijeće je izabrano u svibnju 2008. Odobreno je od Nadbiskupa i nastavlja započeti rad održavanjem svojih sastanaka. Svi su članovi uključeni u navedene skupine i u njima aktivno sudjeluju. Pokrenuta je obiteljska zajednica. Predavanja ima g. Tomislav Tomasić. Župnu katehezu imamo dobro s prvopričesnicima, krizmanicima i odraslima.

 

Tijekom ove godine imali smo u župi razne aktivnosti. Navodimo neke:

 

U korizmi naši mladi su imali  živi Put križa na Cvjetnicu i Veliki Petak.

U studenom i prosincu smo imali susret mladih obitelji. Voditelj je bio gosp, Tomislav Tomasić iz Ureda za obitelj naše Nadbiskupije. Imali smo roditeljske sastanke za roditelje pričesnika i krizmanika više puta tijekom godine.

 

13.  travnja DAN BOLESNIKA naše župe u organizaciji FSR i prijatelja. Misno slavlje je predvodio fra Drago Ljevar a pričešćivati i sveto ulje dijeliti  pomogao je fra Anselmo Stulić. Nazočnih preko 100-njak.

Molitvena zajednica je organizirala hodočašća u više navrata.

 

17. svibnja krizma naših 46 krizmani. Krizmu je imao gen. vikar mons. Emil Svažić

25. svibnja Prva Pričest 30. prvopričesnika.

31. svibnja u povodu obljetnice 20-te Posvete naše crkve propovijedao je fra Jozo Sopta, naš provincijal iz Zadra

15. lipnja misa zahvalnica za završetak školske godine .imali smo u nedjelju u 9 sati.

 

5. do 7. rujna duhovna obnova zbora na Košljunu.

14. rujna zaziv Duha Svetoga i početak vjeronaučno- školske godine.

 

FSR sudjeluje na trodnevnici i obnovi i slavi sv. Franju 4. listopada. Ove godine je primljeno 12 kandidata pripravnika za FSR. Pet je ušlo u FSR:

Susret zborova u Splitu 25. i 26. listopada. Naše framaše predstavljaju «Pax» trećI SASTAV naših FRAMAŠA.

FRAMA ima nakon duhovne obnove u Košljunu  obećanja 9. studenoga. Duhovnu obnovu je predvodio fra Anselmo Stulić. Misno slavlje je predvodio fra Anselmo uz asistenciju fra Tomislava područnog asistenta za framu.

 

Proslava župnog blagdana sv. Nikole Tavelića. Trodnevnicu je predvodio fra Zoran Bibić magistar novaka s Trsata.. Misno slavlje na sam blagdan predvodio je Dr. Marjan Jurčević, dominikanac – profesor na našoj Riječkoj Teologiji.

 

23. studenoga naš zbor sudjeluje na susretu zborova Prvostolnog dekanata u katedrali.

14 prosinca «Mići Tavelići» nastupaju u povodu susreta dječjih zborova. 

 

PASTIRSKI POHOD NAŠOJ ŽUPI  NADBISKUP Ivan Devčić imao je 4. i  5. prosinca 2008. Sastao se tijekom dva sa svim skupinama koje djeluju u našoj župi.

 

28. prosinca Božićni koncert. Nastupaju 

Iz naše župe aktivno je više ekipa u KMNL sv. Jeronim.

 

Radovi: opiturana su drvena vrata dvorane, sakristije i hodnika.. Nabavljen je razglas za crkvu i mnogo drugih sitnih stvari uz redovno održavanje.

 

 

BILTEN   7(68)/2008.

 

U nedjelju, 19 listopada slavi Crkva svjetski Misijski dan. Papa i biskupi nas pozivaju na molitvu i darežljivost za misije u svijetu. U svjetskoj ekonomskoj krizi najviše trpe najsiromašniji. Budimo im blagonakloni i darežljivi!

Na misi u 19 sati propovijeda ravnatelj Papinskih misijskih djela

dr. Milan Špehar

 

 

NOVO ŽUPNO PASTORALNO VIJEĆE održalo je svoj sastanak 9. rujna 2008. Ustanovljeni su: Odbor za evangelizaciju i katehizaciju: - Ana Anić, Marko Mihajić i Nataša Sveticki.  Odbor za liturgiju: Boris Vukelić, Šime Jurić, Martina Šimičević i  Milan Brkić.  Odbor za obitelj:  Slaven Kulić,  Ester Gržetić, Radojka Sušanj, Marija Petrlić i Ankica Babić.

Odbor za mlade: Tomislav Molnar, Požo Pašalić, Martina Šimičević i Nataša Sveticki. Odbor za karitativni rad: Stanko Tonković, Ester Gržetić, Radojka Sušanj i Ante Badurina.

Svaki odbor je potrebno nadopuniti angažiranim vjernicima i onima koji su već prije surađivali u radu župne zajednice.

25. listopada 2008.  u  9,30 sati  biti će sastank Župnih pastoralnih vijeća Prvostolnog dekanata. Do tada molimo članove odbora da se sastanu. Zahvaljujemo i čestitamo.

 

 

 

Franjevac fra Ilija Barišić

djeluje već 35 godina u misijama u Kongu. Odnedavno vodi novoosnovanu misiju Kimbulu. Samostan Male braće pokrenuo je 2006. godine humanitarni projekt „Kimbulu Afrika“, kojim pomaže fra Ilijinu misiju u Kongu. Do sada je u toj akciji prikupljeno oko 25.000 USA $.

Dana 02.09.2008. u crkvi Male braće fra Ilija Barišić predvodio je misno slavlje, te je na koncu sv. mise predstavio svoj misionarski rad, zahvalio svima koji su svojim prilogom pomogli njegovu misiju, te zamolio za novu pomoć. Naglasio je posebno potrebu izgradnje škole i školovanja djece. Budući da ima mnogo siročadi moli pomoć za tu djecu.

Pomoći školovati jedno siroto dijete može se preko akcije „kumstvo“ koja bi za jedno dijete trebala trajati tokom šest godina, godišnje u iznosu od 50 €ura.

(U akciju „Kumstvo“ može se uključiti i preko našeg kunskog žiro računa: Franjevačkoi samostan Male braće, kod Societe Generale - Splitska banka, broj: 2330003-1100212780 s naznakom „Kumstvo“).

 

 

POČETAK VJERONAUČNE GODINE  

Ponovno smo zajedno, u novoj školskoj i vjeronaučnoj godini. I opet.. nova godina. Uz onu kalendarsku (1. siječnja), te onu crkvenu (1. nedjelje Došašća), za đake i vjeroučenike, početkom rujna nastupa posebna „nova školska i vjeronaučna godina“. I ne samo za njih, nego i za roditelje, učitelje, vjeroučitelje... za cijelu zajednicu.

U snazi Duha Svetoga, želimo svima sretan početak nove

  VJERONAUČNE GODINE

 

 

 

 

KLANJANJE PRED PRESVETIM OLTARSKIM SAKRAMENTOM

Svakog četvrtka, poslije svete mise ostajemo u molitvi pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom. Nakon Blagoslova s Presvetim slijedi «Getsemanska ura». Pozivamo sve koji mogu ostati na blagoslovu i «Getsemanskoj uri» da nam se pridruže.

Pridružimo se u molitvi za sve naše životne nakane, obitelj i prijatelje a posebno za svećenička i redovnička zvanja. 

 

 

 

MOLITVA ZA DUHOVNA ZVANJA

Svaku večer, prije večernje svete mise molimo molitve za duhovna zvanja.

"Molimo Gospodara da nam pošalje radnika u žetvu svoju!"

 

 

 

 

Bilten 1 (62) 2008

 

IZVJEŠTAJ O RADU I ŽIVOTU ŽUPE SV. NIKOLE TAVELIĆA U RIJECI

 

 

                                                           2006.            2007.              2004.               2005.

Prema Maticama je      kršteno:              58                 40                   36                    55

                                   Vjenčano:           21                 19                    15                    17

                                   Umrlih:                47                 41                    36                    36

                                   Krizmano:           68                 51                    66                    49

                                   Pričešćeno          36                 42                    58                    58

 

Ukupno obitelji ima u našoj župi 1518.

Ukupno u blagoslovu ima vjernika oko 3.967

Prema popisu 2001 ima katolika 6232; stanovnika 8.208; kućanstava 3.301 i radnja 220

 

Bolesnika ima više od 60

Pohod bolesnicima sv. Ulje je lijepo primljen. Mnogi tako lijepo zahvale na primljenim sakramentima.

Ovdje lijepo djeluju mladi, FRAMA; FZ, ZBOROVI, ministranti, molitvena zajednica, bolesnička skupina (jako lijepo djeluje). Osnovana je Caritasova zajednica – zahvaljujući vašim prilozima pomogla je za Uskrs i Božić našim najpotrebnijima župljanima. Naši mladi su bili vrlo aktivni u pomoći i dijeljenju paketa.  Pomažu nam vjeroučiteljice  - dvije u školi drže vjeronauk. Župno past. vijeće nastavlja započeti rad održavanjem svojih sastanaka. Župnu katehezu imamo dobro s prvopričesnicima, krizmanicima i odraslima.

 

Tijekom ove godine imali smo u župi razne aktivnosti. Navodimo neke:

 

U korizmi naši mladi su imali  živi Put križa na Cvjetnicu i Veliki Petak.

U ožujku smo imali susret mladih obitelji. Voditelj je bio gosp, Tomislav Tomasić iz Ureda za obitelj naše Nadbiskupije. Imali smo roditeljske sastanke za roditelje pričesnika i krizmanika više puta tijekom godine.

 

Ove godine 6 članova je prošlo seminar za čitače.

22.  travnja DAN BOLESNIKA naše župe u organizaciji FZ i prijatelja. Misno slavlje je predvodio fra Drago Ljevar a pričešćivati i sveto ulje dijeliti  pomogao je fra Anselmo Stulić. Nazočnih preko 100-njak.

Fra Anselmo je organizirao dva hodočašća: dekanatsko Solin i Sinj i u ime samostana i župe  cjelodnevno u Vukovar.

Molitvena zajednica je također organizirala hodočašća u više navrata.

 

13 svibnja krizma naših 51 krizmani

27 svibnja Prva Pričest 42. prvopriöesnika.

20. svibnja naš zbor gostuje u Zaprešiću a oni kod nas u uzvratnom posjetu 7. listopada.

31. svibnja u povodu obljetnice 19-te Posvete naše crkve propovjeda fra Nedjeljko Jerkan a Riječki tamburaški orkestar «Željezničar» zajedno s malim tamburaškim sastavom «Gold Timeri» priređuje koncert.

13. lipnja misa zahvalnica za završetak školske godine.

27. srpnja do 5. kolovoza franjevački hod naših mladih  Imotskoj krajini i hodočašće u Asiz.

 

1. do 3. rujna duhovna obnova zbora na Košljunu.

12. rujna zaziv Duha Svetoga i početak vjeronaučno- školske godine.

FZ sudjeluje na obnovi u Košljunu i slavi sv. Franju 4. listopada.

Susret zborova u Zadru 27. i 28. listopada. Naše framaše predstavljaju ženska skupina «Anima» i «Rum 2» uz sudjelovanje i ostalih dvadesetak framaša.

FRAMA ima nakon duhovne obnove u Glavotoku  obećanja 11. studenoga. Duhovnu obnovu je predvodio fra Nikola iz Glavotoka. Misno slavlje je predvodio fra Anselmo uz asistenciju fra Tomislava područnog asistenta za framu.

 

Proslava župnog blagdana sv. Nikole Tavelića. Trodnevnicu su predvodili fra Anselmo Stulić i vel. dr. Božidar Mrakovčić. Treću večer je imao svoje svjedočanstvo gosp. Nikola Babić u riječi i slici o svom djelovanju u misijama u Africi.  Misno slavlje na sam blagdan predvodio je naš Nadbiskup.

 

22. studenoga naš zbor sudjeluje na susretu zborova Prvostolnog dekanata.

16 prosinca «Mići Tavelići» nastupaju u povodu susreta dječjih zborova. 

26. prosinca Božićni koncert. Nastupaju 

Iz naše župe aktivno je više ekipa u KMNL sv. Jeronim.

 

Radovi: opiturane su prostorije oštećene od vlage (dvorana).. Nabavljen je LCD projektor i mnogo drugih sitnih stvari uz redovno održavanje.

 

 

Bilten 1 (49) 2007

Rijeka, 7. I. 2007.

 

IZVJEŠTAJ O RADU I ŽIVOTU ŽUPE SV. NIKOLE TAVELIĆA U RIJECI

 

 

                                                           2006.            2003.              2004.               2005.

Prema Maticama je      kršteno:               58                 58                   36                    55

                                   Vjenčano:            21                 24                    15                    17

                                   Umrlih:                 47                 42                    36                    36

                                   Krizmano:            68                 60                    66                    49

                                   Pričešćeno           36                 48                    58                    58

 

Ukupno obitelji ima u našoj župi 1468.

Ukupno u blagoslovu ima vjernika oko 3.967

Prema popisu 2001 ima katolika 6232; stanovnika 8.208; kućanstava 3.301 i radnja 220

 

Bolesnika ima više od 60

Pohod bolesnicima sv. Ulje je lijepo primljen. Mnogi tako lijepo zahvale na primljenim sakramentima.

Ovdje lijepo djeluju mladi, FRAMA; FZ, ZBOROVI, ministranti, molitvena zajednica, bolesnička skupina (jako lijepo djeluje), u tijeku je osnivanje Caritasove zajednice, pomažu nam vjeroučiteljice  - dvije u školi drže vjeronauk, Župno past. vijeće nastavlja započeti rad održavanjem svojih sastanaka. Župnu katehezu imamo dobro s prvopričesnicima i krizmanicima. Predškolski vjeronauk ima Martina Šimičević.

 

 

Tijekom ove godine imali smo u župi razne aktivnosti. Navodimo neke:

 

U korizmi naši mladi su imali  živi Put križa na Cvjetnicu i Veliki Petak.

U ožujku smo imali susret mladih obitelji. Voditelji su bile 4 suradnice iz obiteljskog centra. Nazočni su bili roditelji pričesnika i krizmanika preko četrdeset sudionika.

 

23.  travnja DAN BOLESNIKA naše župe u organizaciji FZ i prijatelja. Misno slavlje je predvodio fra Stanko Dodig. Nazočnih preko 100-njak. Tom prigodom smo podijelili i bolesničko pomazanje.

Molitvena zajednica je organizirala hodočašće u više navrata.

 

14. svibnja Majčin  dan (uz naše pjevače gosti su Riječki tamburaški orkestar zajedno s klapom Grobnik, Predškolska djeca s Marijanom Šimičević i treći razred s Anom Anić). 21. svibnja «Mići Tavelići» sudjeluju na susretu dječjih zborova u Dramlju.

28 svibnja Prva Pričest. 10. lipnja krizma. 18. lipnja dodjela diploma za predškolsku djecu. 18. lipnja izlet pjevača na Učku u Pilarnu. 28. srpnja do 6. kolovoza franjevački hod naših mladih iz Zadra do Šibenika i susret s mladima u Međugorju. 13. kolovoza oproštaj od Fra Tomislava Hrstić sužupnika koji odlazi u Pulu za župnika. !9. kolovoza dolazi fra Anselmo Stulić za predstojnika i župnog vikara. 1. do 3. rujna duhovna obnova zbora na Košljunu. 13. rujna zaziv Duha Svetoga i početak vjeronaučno- školske godine. FZ sudjeluje na obnovi u Košljunu i slavi sv. Franju 4. listopada. Hodočašće molitvene zajednice i župljana u Međugorje od 6. do 8. listopada. 16. listopada susret obitelji u Omišlju. Našu župu je predstavljala 1 obitelj. Susret zborova u Zadru 21. i 22. listopada. Naše framaše predstavlja ženska skupina «Anima» uz sudjelovanje i ostalih dvadesetak framaša. FRAMA ima nakon duhovne obnove u Pazinu  obećanja 29. listopada. Duhovnu obnovu je predvodio fra Alfon Orlić. Misno slavlje je predvodio fra Anselmo uz asistenciju fra Tomislava područnog asistenta za framu.

 

Proslava župnog blagdana sv. Nikole Tavelića. Trodnevnicu su predvodili fra Marko Vrgoč, župnik s Pehlina, Don Niko Cvitkušić, župnik Marije Pomoćnice i fra Anselmo Stulić.  Misno slavlje na sam blagdan predvodio je naš Nadbiskup.

 

22. studenoga naš zbor sudjeluje na susretu zborova Prvostolnog dekanata. 17. studenoga iz naše crkve Hrvatski radio prenosi misu. Isti dan u katedrali sv. Vida «Mići Tavelići» nastupaju u povodu susreta dječjih zborova. 

Iz naše župe aktivno je više ekipa u KMNL sv. Jeronim.

 

Radovi: opiturane su prostorije oštećene od vlage (dvorana). Uređen je sanitarni čvor u garaži i  dodana nadstrešnica. Nabavljena je nova veš mašina. Instalirane dvije tuš kabine u  wc-ima do dvorane za susrete razni grupa koje nam dolaze tijekom ljeta u goste (ministranti, mladi Francuzi prošle godine itd.). Popravljen fotokopirni stroj.Gitara za Framu i mnogo drugih sitnih stvari uz redovno održavanje.

 

Hodočašće povjerenja na zemlji u Zagrebu

 

40 000 mladih iz cijele Europe i predstavnicima drugih kontinenata, glavni grad Hrvatske, Zagreb, bio je domaćin od 28.prosinca 2006. do 1.siječnja 2007. godine, na 29. europskom susretu kojeg je organizirala Zajednica iz Taizea.

Taj susret bio je još jedna postaja «Hodočašća povjerenja na zemlji», nakon višemjesečnog pripremanja, kako za hodočasnike koji će doći u Zagreb, tako i za domaćine u župama grada i okolice gdje su bili primljeni.

Tijekom četiri dana, mladi različitih vjeroispovijesti bili su smješteni u obiteljima u Zagrebu i okolnim područjima. Jutra su provodili u jednoj od 160 župa domaćina te su se sastajali u podne i navečer na Zagrebačkom velesajmu koji je, za tu priliku, bio preuređen u veliki prostor za molitvu i razmatranje. Reprodukcije hrvatskih umjetničkih djela od jedanaestog do četrnaestog stoljeća ukrašavala su nekoliko dvorana na Velesajmu. Brat Alois svakog se dana tijekom večernje molitve obraćao sudionicima.

Tijekom popodneva održavale su se radionice za razmatranje na Velesajmu, kao i u crkvama, muzejima, džamiji i drugdje.

Svaki je sudionik po dolasku primio pismo brata Aloisa, novog priora Zajednice. U tom tekstu, koji je naslovljen «Pismo iz Kalkute» (napisan je nakon Taizéovog susreta održanog u Kalkuti u listopadu 2006.) nasljednik brata Rogera piše:

«Svako je ljudsko biće Bogu sveto. Krist je na križu raširio svoje ruke kako bi cijelo čovječanstvo sabrao u Bogu. I kad nas šalje da Božju ljubav pronosimo sve do kraja zemlje, to se, prije svega, događa dijalogom života. Bog nas nikada ne navodi na odmjeravanje snaga s onima koji ga ne poznaju.

Brojni su mladi diljem svijeta spremni jedinstvo ljudske obitelji učiniti očitijim. Muči ih jedno pitanje: kako se oduprijeti nasilju, diskriminaciji, kako nadići zidove mržnje ili ravnodušnosti? Ti zidovi postoje među narodima, kontinentima, ali i posve blizu svakoga od nas, pa čak i u ljudskom srcu. Na nama je, dakle, izbor: odabrati da ljubimo, odabrati nadu. Ogromni problemi naših društava mogu pothranjivati malodušje. Odabravši da ljubimo otkrivamo prostor slobode u kojem možemo stvarati budućnost za nas same i za one koji su nam povjereni.

Bog nas, s vrlo malo, pa i u nepovoljnim uvjetima, čini svojim sustvarateljima. Krenuti prema drugome, nekad i praznih ruku, slušati, pokušati razumjeti… i nerješiva situacija se može početi mijenjati.

Svi se mi moramo zapitati kako živimo. Pojednostavimo svoj život. Tada ćemo pronaći uslužnost i otvorenost srca za druge.

Što se više približavamo Kristu i njegovom Evanđelju, to se više približavamo jedni drugima.

Više no ikad danas nam se pružaju mogućnosti živjeti zajedništvo koje nadilazi granice među narodima. Bog nam daje svoj dah, svoga Duha. I mi molimo: «Upravi noge naše na put mira.»

Papa Benedikt XVI, patrijarsi Bartolomej iz Konstantinopola i Aleksej II iz Moskve, canterburyjski nadbiskup, dr. Rowan Williams, kao i glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Kofi Annan poslali su poruke sudionicima. Ja ću izdvojiti  poruku Pape Benedikta XVI.:  

«Dragi mladi, Papa želi da svi vi okupljeni na susretu u Zagrebu, nastavljajući hodočašće povjerenja na zemlji, koje je započeo dragi brat Roger, postanete sve svjesniji važnosti bratstva među ljudima, kao i neophodne otvorenosti prema onima koji vas okružuju. Na taj ćete način, u obnovljenoj pozornosti prema drugima, dati svoj doprinos stvaranju bratskijih odnosa među ljudima, kako bi se na cijelom planetu zaista ostvarila ljudska obitelj u kojoj je svatko dobrodošao i voljen zbog sebe samog, priznat i poštovan kao dijete Božje. U ovoj zemlji, Hrvatskoj, koja je tijekom posljednjih godina bila obilježena sukobima, vi ste uvjerljiv znak nade i pokazujete da vi, mladi, želite novo čovječanstvo utemeljeno na priznavanju svake osobe, bez obzira na njezinu nacionalnost ili vjeru.

Kao kršćani, obilježeni jedinstvenim krštenjem po kojem smo svi zajedno postali sinovima i kćerima jednog istog Oca, pozvani ste pokazati da je evanđeoska poruka sveobuhvatna i da dotiče svakog čovjeka na njegovom životnom putu. Neka se vašim pogledom na drugoga, vašom pažnjom prema svakome, ostvari prisutnost Krista, koji vas poziva da ljubite i djelujete poput njega. Tako ćete biti istinski slobodni i živjeti po vašoj ljudskoj i kršćanskoj odgovornosti.

Povjeravajući vas zagovoru Djevice Marije, majke vjernika, njegova Svetost Benedikt XVI. od sveg vam srca podjeljuje srdačni apostolski blagoslov, kao i braći iz Taizéa, svima onima koji su organizirali ovo hodočašće, svim Pastirima i vjernicima koji su vas primili, te vašim obiteljima.»

Brat Alois, Zagreb, nedjelja navečer,31. prosinca 2006. «Pripravili smo više otisaka ikone prijateljstva, po jednu za svaku ovdje prisutnu europsku zemlju. Tijekom cijele iduće godine ova će vam ikona pomoći da u ostvarivanju malih hodočašća povjerenja tamo gdje se okupljaju mladi, od jednog do drugog grada, od jedne do druge župe, u bolnici ili u domu za napuštenu djecu, kao i na drugim mjestima gdje se nalaze ljudi koji trpe. Tim jednostavnim putem možete pronositi radosnu vijest Evanđelja.»

Dragi moji, mogu samo za kraj napisati, da sam neizmjerno sretna što sam, po ne znam koji put, sudjelovala na susretu Taizea. Posebno me raduje što je naša zemlja primila toliko mladih, što niti jedna osoba nije spavala u nekoj hladnoj dvorani, nego smo se potrudili da svih 40 000 mladih bude smješteno po domovima naših obitelji. Neka nas takva otvorena srca potaknu na velikodušno djelovanje u društvu, a ja bih rekla, prvenstveno u našim obiteljima…

P.S. Slijedeće godine susret je u Ženevi! MIR I DOBRO..

 Sanda Vrljić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bilten 48 (2006)

Vjera, um i sveučilište

sjećanja i refleksije

 

(Predavanje pape Benedikta XVI. na sveučilištu u Regensburgu, 12. rujna 2006.)

 

            Eminencije i magnificencije,

            poštovane dame i gospodo!

 

            Ovo je za mene ganutljiv trenutak što još jednom mogu biti na sveučilištu i još jednom smjeti održati predavanje. Moje se misli vraćaju u godine u kojima sam na sveučilištu u Bonnu, nakon lijepog razdoblja na visokoj školi u Freisingu, preuzeo svoju djelatnost kao akademski nastavnik. Bilo je to – 1959. – još u vrijeme starog sveučilišta ordinarijâ. Za pojedine katedre nije bilo ni asistenata ni pisara, ali je postojao vrlo neposredan susret sa studentima i posebno također s profesorima među sobom. U docentskim sobama sastajali smo se prije i poslije predavanja. Kontakti s povjesničarima, filozofima, filolozima i, dakako, među oba teološka fakulteta bili su vrlo živi.

 

            Svakog se semestra održavao takozvani «dies academicus» na kojem su se studentima čitavoga sveučilišta predstavljali profesori sviju fakulteta i tako je bio moguć stvaran doživljaj onoga što se zove «universitas»: tu se moglo doživjeti da u svim specijalizacijama, na koje ste Vi, magnifice, upozorili,  i koje nas katkad čine da jedni pred drugima šutimo, ipak tvorimo cjelinu i radimo u cjelovitosti jednoga uma sa svim njegovim dimenzijama i tako stojimo u zajedničkoj odgovornosti za pravilnu uporabu uma. Sveučilište je također bilo jako ponosno na svoja dva teološka fakulteta. Bilo je jasno da i oni, time što traže razumijevanje vjere, vrše posao koji pripada cjelini «universitas scientiarum», premda nisu svi mogli dijeliti vjeru za čije su se slaganje sa zajedničkim umom teolozi trudili. Ta unutrašnja povezanost u kozmosu uma nije bila remećena kad se jednom dočulo da je neki od kolega izrazio mišljenje kako na našem sveučilištu postoji nešto čudnoga: dva fakulteta koja se bave nečim što ne postoji, - Bogom. Da i pred tako radikalnom skepsom ostaje nužno i razumno i s umom tražiti Boga i to činiti u sklopu predaje kršćanske vjere, bilo je u cjelini sveučilišta neprijeporno.

 

            Sve mi se to vratilo u sjećanje kad sam nedavno čitao dio dijaloga, što ga je izdao profesor Theodor Khoury (Münster), a koji je o kršćanstvu i islamu te o istini obiju religija u zimskom logoru u Ankari vodio učeni bizantski car Manuel II. Paleolog oko 1391. g. s jednim učenim Perzijancem.[1] Po svoj je prilici car taj dijalog zapisao za opsjedanja Konstantinopola između 1394. i 1402., pa je razumljivo također da su njegova objašnjenja dana puno opširnije od odgovora njegova perzijskog sugovornika. Dijalog se proteže preko cijelog područja vjerovanja opisanog u  Bibliji i Kuranu, a tiče se osobito slike Boga i čovjeka, ali nužno uvijek nanovo odnosa između «triju zakona», «triju životnih poredaka»: Starog zavjeta – Novog zavjeti – Kurana.

 

         U ovom predavanju sada ne bih htio govoriti o tome, nego obraditi samo jednu točku – koja je u sklopu dijaloga rubna – a koja me je fascinirala u sklopu teme vjera i um i koja mi služi kao polazište za moja razmišljanja o toj temi. U Dijalozima što ih je izdao profesor Khoury, a sve se to zajedno naziva διάλεξις – kontroverza, car u svojem sedmom razgovoru počinje govor o temi «đihad» (sveti rat). Car je sigurno znao da u 2. suri 256 stoji: u stvarima vjere nema prisile – to je jedna od ranih sura iz vremena u kojem je, kako nam poznavaoci kažu, sam Muhamed još bio bez moći i ugrožen. No car je, dakako,  poznavao i u Kuranu sadržane odredbe – nastale kasnije – o svetom ratu. Bez upuštanja u pojedinosti o različitom gledanju na «posjedovatelje pisma» i «nevjernika», on se svojem sugovorniku jednostavno obraća sa središnjim pitanjem o odnosu religije i sile u začuđujuće oštrom govoru i iznenađujuće oštrom obliku. On kaže, citiram: «Pokaži mi što je nova donio Muhamed, i naći ćeš, tako je rekao, samo loše i nehumano, kao što je to da je on propisao da se vjera, koju je on propovijedao, proširi mačem».

 

         Onda car, nakon što je tako udario, opširno opravdava misao zašto je širenje vjere silom nesmisleno. To protuslovi Božjoj biti i biti duše. Citiram još jednom doslovno: «Bogu se ne sviđa krv i kad se ne djeluje prema umu (su<n lo>gw|), to je protivno Božjoj biti. Vjera je plod duše, a ne tijela. Kad netko nekoga želi privesti vjeri, potrebna mu je sposobnost dobrog govora i pravilnog mišljenja, a ne sile i prijetnje. Da se umna duša uvjeri, nije potrebna ruka, ubojito oruđe niti inače neko sredstvo kojim se nekome može prijetiti smrću». Toliko Manuel.

 

         Odlučujuća rečenica u toj argumentaciji protiv obraćenja silom glasi: ne djelovati prema umu protivi se Božjem biću. Izdavač, Theodore Khoury, komentira uz to: za cara, koji je bio Bizantinac, odrastao u grčkoj filozofiji, ta je rečenica evidentna. A za muslimanski nauk, kaže nam Khoury, Bog je potpuno transcendentan. Njegova volja nije vezana ni na koju našu kategoriju, pa ni na razumnost.

 

         Khoury pri tom citira rad poznatom francuskog islamologa R. Arnaldeza koji upućuje na to da Ibn Hazn ide tako daleko te izjavljuje kako se Bog ne mora držati ni vlastite riječi i da ga ništa ne obvezuje na to da nam objavi istinu. Ako on to želi, čovjek mora vršiti idolopoklonstvo. Na tom se mjestu dolazi na raskršće u razumijevanju Boga i onda u konkretnom ostvarivanju religije, što nam danas neposredno postavlja izazov. Je li vjerovati da djelovanje protiv uma protuslovi Božjem biću, samo grčki način, ili to vrijedi uvijek i po samom sebi? Mislim da je na tom mjestu vidljiv duboki sklad između onoga što u najboljem smislu nazivamo grčkim i vjere u Boga utemeljene na Bibliji.

 

            Prvim stihom iz knjige Postanka, prvi stih Svetoga pisma uopće, mijenjajući ga, Ivan je otvorio prolog svoga evanđelja riječju: u početku bijaše Logos. Upravo je to riječ koju upotrebljava car: Bog djeluje po Logosu. Logos je um i riječ zajedno – um koji je stvarateljski i koji se može priopćiti, ali upravo kao um. Ivan nam je time darovao završnu riječ biblijskog pojma o Bogu u kojem svi često mučni i zamršeni putovi biblijske vjere dolaze do svoga cilja i nalaze sintezu. U početku bijaše Logos, i Logos je Bog, tako nam kaže Evanđelist.

 

            Susret biblijske poruke i grčkog mišljenja nije bio slučajan. Vizija svetoga Pavla kojemu se zatvaraju putovi u Aziju i koji zatim u viđenju vidi jednog Makedonca i čuje kako mu vapi: dođi ovamo i pomozi nam (Dj 16, 6-10) – ta se vizija smije tumačiti kao učvršćenje u svojoj nutrini nužnog približavanja između biblijske vjere i grčkih pitanja. Pritom je to približavanje već bilo davno u tijeku. Već tajanstveno Božje ime iz gorućeg grma, koje toga Boga izdiže između bogova s mnogim imenima i o njemu jednostavno izriče: ja sam tu-bitak (prisutnost), jest poricanje mita prema kojem sokratovski pokušaj, da nadvlada i nadiđe mit, stoji u unutarnjoj analogiji. Proces, koji je počeo kod gorućeg grma u nutrini Starog zavjeta, stiže do svojega dozrijevanja u vremenu egzila, kad se Izraelov Bog, sada bez zemlje i bez kulta, otkriva kao Bog neba i zemlje i predstavlja se jednostavnom formulom koja se nastavlja na riječ iz grma: «Ja sam». S tim novim spoznavanjem Boga ide ruku pod ruku neka vrsta rasvjetljenja koje se drastično izriče u ruganju bogovima koji su samo ljudskih ruku djelo (usp. ps. 115). I tako biblijska vjera u helenističkoj epohi, unatoč sve oštrine suprotstavljanja helenističkim gospodarima koji su htjeli silom postići izjednačavanje s grčkim načinom života i njegovim kultom bogova, unatoč sve oštrine sukoba, ide iznutra ususret onome najboljem u grčkom mišljenju prema zajedničkom dodiru koji se onda posebno izvršio u kasnijoj mudrosnoj literaturi.

 

            Danas znamo da je grčki prijevod Starog zavjeta koji je nastao u Aleksandriji – Septuaginta – više od čistog prijevoda (koji možda treba prosuđivati manje pozitivno) hebrejskog teksta, naime, samostalni svjedok teksta i vlastiti važni korak povijesti objave u kojem se taj susret ostvario na način koji je za nastanak kršćanstva i njegovo širenje postigao odlučujuće značenje. Tu je ponajdublje riječ o susretu između vjere i uma, o pravilnom rasvjetljavanju religije. Manuel II je doista iz unutrašnje biti kršćanske vjere i ujedno iz biti helenističkog duha, koji se stopio s vjerom, mogao reći: ne djelovati «s Logosom» protivi se Božjem biću.

 

            Zbog poštenja treba ovdje primijetiti da su se u kasnom srednjem vijeku razvile teološke tendencije koje razbijaju tu sintezu grčkoga i kršćanskoga. Nasuprot takozvanom augustinskom i tomističkom intelektualizmu počinje kod Duns Scota stajalište voluntarizma, koje je konačno u daljnjem razvitku vodilo prema izjavi da o Bogu znamo samo njegovu «voluntas ordinata». Iznad toga postoji Božja sloboda pomoću koje bi on mogao učiniti i ostvariti i protivno od onoga što je učinio. Tu se očituju pozicije koje dolaze sasvim blizu onima Ibn Hazna, i koje bi se mogle približavati slici nekog samovoljnog Boga koji nije vezan ni za istinu niti za dobro.

 

            Božja transcendencija i njegova drugačijost toliko se izdižu da ni naš um, naš smisao za istinito i dobro nije više pravo ogledalo Boga čije neizmjerljive mogućnosti zaostaju za njegovim činjeničnim odlukama i za nas ostaju vječno nedohvatljive i skrivene. Tome nasuprot crkvena je vjera uvijek držala da između nas i Boga, između njegova vječnog stvarateljskog duha i našega stvorenog uma postoji stvarna analogija, u kojoj, kako kaže lateranski koncil, postoje doduše neizmjerno veće nesličnosti nego sličnosti, ali ipak analogija i njezin jezik nisu dokinuti (usp. Lat IV).

 

            Bog neće biti više Bog ako ga protjeramo u neki čisti i neprozirni voluntarizam, nego pravi božanski Bog je Bog koji se pokazao kao Logos i koji je kao Logos u ljubavi djelovao i djeluje za nas. Sigurno, ljubav, kako kaže Pavao, «nadvisuje» spoznaju i zato može više toga opažati nego puko mišljenje (usp. Ef 3, 19), no ona je ipak ljubav Boga – Logosa, zbog čega je kršćansko bogoslužje, kako to opet Pavao kaže, logikh< latrei>a – bogoštovlje koje stoji u skladu s vječnom Riječju i s našim umom (usp. Rim 12, 1). To unutrašnje ovdje spomenuto međusobno susretanje, koje se je izvršilo između biblijskog vjerovanja i grčkih filozofskih pitanja, nije samo religijsko-povijesni neko i svjetsko-povijesni odlučujući proces koji nas još i danas obvezuje.

 

            Uviđamo li na taj susret, onda nije čudno da je kršćanstvo, unatoč svoga podrijetla i važnog razvitka na Orijentu, konačno svoje povijesno odlučujuće obilježje pronašlo u Europi. Možemo reći i obrnuto: taj susret, kojemu onda još pridolazi rimska baština, stvorio je Europu i on ostaje osnovica za ono što se s pravom može nazvati Europa. Tezi da kritički pročišćena grčka baština bitno spada na kršćansku vjeru stoji nasuprot zahtjev za dehelenizacijom  kršćanstva, koja od početka novoga vijeka sve više obvladava teološkim hrvanjem. Pogledamo li to još bliže, možemo primijetiti tri vala programa dehelenizacije, koji su doduše međusobno povezani, ali se u svojim opravdavanjima i ciljevima jasno međusobno razlikuju. Dehelenizacija je najprije povezana sa zahtjevima reformacije 16. stoljeća. Reformatori su se, zbog skolastičke teološke tradicije, suočavali sa sistematizacijom vjere sasvim određene filozofijom, takoreći vjeri tuđeg određenja na temelju mišljenja koje ne dolazi iz nje. Vjera se pri tome više ne pokazuje kao živa povijesna riječ, nego ukalupljena u jedan filozofski sustav.

 

            »Sola scriptura», nasuprot tome, traži čisti pralik vjere, kako se on izvorno nalazi u biblijskoj riječi. Metafizika se pokazuje kao propis od drugud, od kojega treba vjeru osloboditi kako bi ona opet mogla biti upravo vjera. Jednom i za reformatore nepredvidivom radikalnošću prema tome je programu djelovao Kant u svojoj izreci, da je morao ukloniti mišljenje kako bi dao mjesta vjeri. Pri tom je on vjeru isključivo usidrio u praktični um i zanijekao mu pristup cjelini stvarnosti.

 

            Liberalna teologija 19.i 20. stoljeća donijela je sa sobom drugi val u programu dehelenizacije, za koju se kao istaknuti predstavnik ističe Adolf von Harnack. U vrijeme kad sam ja studirao kao i u prvim godinama moga akademskog djelovanja bio je taj program i u katoličkoj teologiji snažno na djelu. Pascalovo razlikovanje između Boga filozofa i Boga Abrahama, Izaka i Jakova služilo je tu kao polazište.

 

            U svom bonnskom inauguralnom predavanju g. 1959. pokušao sam se suočiti s time i sve to ne bih sada želio ovdje ponavljati. Ipak bih barem sasvim kratko pokušao istaknuti ono što je u ovom drugom valu dehelenizacije, nasuprot onom prvom, bilo novo. Središnju misao kod Harnacka čini povratak na jednostavnog čovjeka Isusa i na njegovu jednostavnu poruku koja stoji ispred svakog teologiziranja pa i heleniziranja. Ta jednostavna poruka predstavlja pravu veličinu religioznog razvitka čovječanstva. Isus je napustio kult u korist morala. Njega se konačno prikazuje kao oca jedne čovjekoljubne moralne poruke. Kod toga je Harnacku u osnovi stalo opet kršćanstvo uskladiti s modernim umom, ukoliko ga oslobodimo od filozofskih i teoloških elemenata, npr. vjere u Kristovo božanstvo i u Trojstvenog Boga. Utoliko historijsko-kritičko tumačenje Novoga zavjeta, kako ga je on vidio, opet uključuje teologiju u svijet sveučilišta: teologija je za Harnacka u biti historijska i tako strogo znanstvena. Ono što ona na putu kritike otkriva o Isusu jest, takoreći, izraz praktičnoga uma i zato se može zastupati u cjelini sveučilišta. U pozadini stoji novovjekovno samo-ograničenje uma, koje je u Kantovim kritikama našlo klasični oblik, a u međuvremenu dalje radikalizirano u prirodno-znanstvenom mišljenju.

 

            To moderno shvaćanje uma, da to ukratko kažemo, počiva na sintezi između platonizma (kartezijanizma) i empirizma, potvrđenoj tehničkim uspjehom,. Na jednoj se strani pretpostavlja matematska struktura materije, takoreći njezina unutarnja racionalnost, koja omogućuje da je shvaćamo i upotrebljavamo u njezinu djelatnom obliku: ta osnovna pretpostavka je, takoreći, platonski element u modernom razumijevanju prirode. Na drugoj strani riječ je o podatnosti prirode za naše svrhe, pri čemu mogućnost verificiranja ili falsificiranja u eksperimentu pruža odlučujuću izvjesnost.

 

            Nadmoć između tih dvaju polova može, već prema tome, ležati sad na jednoj sad opet na drugoj strani. Jedan vrlo strogi pozitivistički mislilac, kao što je bio Monod, predstavljao se kao uvjereni platoničar. To sa sobom vodi dvije za naše pitanje odlučujuće temeljne orijentacije. Samo onaj oblik očitosti koji rezultira iz spoja matematike i empirije dopušta da se govori o znanstvenosti. Tome se mjerilu mora prilagoditi ono što želi biti znanost. Tako se onda također pokušava i one znanosti koje se odnose na ljudske stvari kao što su povijest, psihologija, sociologija i filozofija približiti tome kanonu znanstvenosti.

 

            Za naše je razmišljanje još važno da metoda kao takva isključuje pitanje o Bogu i prikazuje ga kao neznanstveno ili predznanstveno. No tu onda stojimo pred skraćivanjem radijusa znanosti i uma koje valja staviti u pitanje. Na to ćemo se još vratiti. Sad međutim ostaje utvrditi da kod jednog tim stajalištem određenog pokušaja, da se teologija zadrži kao «znanstvena», od kršćanstva ostaje samo jadan fragment. No moramo reći, ako je to sve znanost, onda i sam čovjek biva kod toga osakaćen. Jer onda ona prava ljudska pitanja, pitanja o našem odakle i kamo, pitanja religije i etosa, ne mogu naći mjesta u području zajedničkog, od «znanosti» opisanog uma i moraju se prebaciti u subjektivnu sferu.

 

            Subjekt sa svojim iskustvom odlučuje što je za njega religiozno podnošljivo, i subjektivna «savjest» postaje posljednjom i jedinom etičkom instancom. A tako etos i religija gube svoju snagu koja tvori zajedništvo i padaju u samovoljnost. To je stanje za čovjeka pogibeljno: vidimo to na patologijama religije i uma koje nas ugrožavaju i koje nužno moraju nastati tamo gdje je um tako sužen da mu više ne pripadaju pitanja religije i etosa. Ono što još od etičkih pokušaja ostaje od pravila evolucije ili psihologije i sociologije, jednostavno nije dovoljno. Prije nego što dođem do zaključaka do kojih sa svim tim želi stići, moram još kratko spomenuti treći val dehelenizacije, koja sada vlada. Sučelice susreta s mnoštvom kultura rado se danas govori da je sinteza s grčkim duhom, koja se ostvarila u Crkvi, bila prva inkulturacija kršćanstva, na koju se ne smiju vezati druge kulture. Njihovo pravo mora biti, iza te inkulturacije vratiti se na jednostavnu poruku Novoga zavjeta da bi je se u njezinim prostorima uvijek nanovo inkulturiralo.

 

            Ta teza nije jednostavno kriva, ali ipak previše jednostavna i netočna. Novi je zavjet, naime, napisan grčkim jezikom i u samom sebi nosi kontakt s grčkim duhom koji je sazrijevao u prethodnom razvitku Staroga zavjeta. Sigurno, u procesu nastajanja stare Crkve postoje slojevi koji ne moraju ulaziti u sve kulture. Ali temeljne odluke, koje se upravo tiču povezanosti vjere i traženja ljudskoga uma, spadaju u samu tu vjeru i predstavljaju njezin njoj primjereni razvitak.

 

            Time dolazim na svršetak. U sasvim grubim crtama okušana samokritika modernoga uma nipošto ne uključuje stajalište da bismo se sada morali opet vraćati iza prosvjetiteljstva i odbaciti uvide moderne. Veličina modernog razvitka duha prihvaća se bez umanjivanja. Svi smo mi zahvalni za velike mogućnosti koje je on otvorio čovjeku i za napredak u čovještvu koji nam je darovan.

 

            Etos znanstvenosti, to ste vi, Magnifice, spomenuli, uostalom znači volju za poslušnost istini i utoliko izraz temeljnog stava koji pripada temeljnim odlukama kršćanstva.

 

            Nije riječ o povlačenju, o negativnoj kritici, nego o proširenju našega pojma i naše uporabe uma.

 

            No uza svu radost zbog novih mogućnosti čovjeka vidimo i ugrožavanja koje se dižu iz tih mogućnosti i moramo se pitati, kako bismo njima zagospodarili. To možemo samo ako se na novi način susretnu um i vjera; ako nadvladamo samo-nametnuto ograničenje uma na ono se može falsificirati u eksperimentu i ako umu opet otvorimo njegovu cijelu širinu. U tome smislu teologija, ne samo kao historijska i humano-znanstvena disciplina, nego i kao prava teologija, kao pitanje o razumijevanju vjere, spada u sveučilište i u njegovu široku dijalogu znanosti.

 

            Jedino tako postat ćemo sposobni za istinski dijalog kultura i religija, što nam je tako jako potrebno. U zapadnom svijetu vlada uvelike mišljenje da su samo pozitivistički um i njemu pripadajući oblici filozofije univerzalni. Ali u duboko religioznim kulturama svijeta upravo se to isključivanje božanskoga iz univerzalnosti uma smatra prekršajem protiv unutrašnjih uvjerenja. Um koji je gluh za božansko i koji je religiju gurnuo u područje supkulture nije sposoban za dijalog kultura. Pri tome, kako sam pokušao pokazati, moderni prirodoznanstveni um, s platonskim elementom koji u njemu boravi, nosi u sebi pitanje koje upućuje preko njega i njegovih metodičkih mogućnosti.

 

            On sam mora racionalnu strukturu materije i sukladnost između našeg duha i racionalnih struktura koje vladaju u prirodi jednostavno prihvatiti kao datost na kojoj počiva njegov metodički put. No pitanje, zašto je to tako, ipak dalje postoji, i prirodna ga znanost mora prenijeti dalje na druge razine i načine mišljenja – na filozofiju i teologiju.

 

 

            Za filozofiju, i na drugi način za teologiju, osluškivanje velikih doživljaja i uvida religioznih tradicija čovječanstva, posebno kršćanske vjere, jest izvor spoznaje čije bi odbacivanje bilo nedopustivo umanjivanje našega slušanja i odgovaranja.

 

            Ovdje mi u sjećanje dolazi jedna Sokratova riječ u Fedonu. U prethodnim se razgovorima dotaklo mnogih krivih filozofskih mišljenja, i onda Sokrat kaže: bilo bi razumljivo kad bi netko iz nevoljkosti zbog toliko toga krivoga čitav svoj daljnji život mrzio i omalovažavao govor o bitku. No na taj bi način on izgubio istinu o biću i trpio veliku štetu.

 

            Zapad je već odavna ugrožen od te nesklonosti prema temeljnim pitanja svoga uma i zbog toga može samo trpjeti veliku štetu. Hrabrost za širinu uma, a ne odbijanje njegove veličine – to je program s kojim u raspravama sadašnjosti ulazi teologija koja se temelji na biblijskoj vjeri. «Ne djelovati u skladu s umom i s Logosom, protivi se Božjoj biti», rekao je svome perzijskom sugovorniku Manuel II. na temelju svoje kršćanske slike o Bogu.

 

            Svoje sugovornike u dijalogu s kulturama pozivamo u taj veliki Logos, u tu širinu uma. Uvijek nanovo pronalaziti tu širinu, to je veliki zadatak sveučilišta.


 

[1] [Adel-Théodore Khoury, Manuel Paléologue, Entretiens avec un Musulman. 7e Controverse, SC 115, 1966: - Kanon auf die Gottesmutter: Lettres de l'empereur Manuel Paléologue publiées d'après trois manuscrits par Emile Legrand, Paris 1893 (Reprint Amsterdam 1962), 94-102; Anm. d. Red.].

 

 

 

 

Oproštaj s fra Tomislavom, 13.08.2006. 19 sati; u ime ŽPV-a,FSR-a, Zborova i Župne zajednice

 

Dragi fra Tomislave!

 

    Sjećam se, prvi put sam vas vidio i upoznao na Košljunu kad se već znalo da ćete doći kod nas u ovu Župu. Mislio sam tada, kako ćete se vi snaći; mlad svećenik koji dolazi među ljude s drugačijim mentalitetom; i nešto sam vam o tome natuknuo…Vi ste sjedili i bez imalo neke bojažljivosti, sasvim miran, slušali što to ja govorim.

    Danas, nakon šest godina, drago mi je da se pokazalo da su moje male strepnje bile neosnovane. Drago nam je da ste s nama boravili, radili, živjeli kroz to vrijeme koje je, eto, proteklo kao šapat…

    Nemoguće je reći što se sve događalo kroz to vrijeme, to zna samo Bog, ali mi zahvaljujemo njegovoj providnosti da ste jedan dio svoga života živjeli s nama.

Ipak ćemo reći barem nešto. Kao franjevac, kapelan a kasnije sužupnik bili ste s nama i svjedočili kršćanske vrijednosti. U našu sredinu, u ovu župu ali i šire, unijeli ste mladenačku svježinu i polet. Posebno bih istaknuo vašu karizmu i rad s mladima: osobito s Franjevačkom mladeži. S njima ste radili ali i živjeli, proživljavali skupa s njima, mnoge njihove lijepe, ali i teške trenutke…, učili ih, vodili stazama sv. Franje na mnoga lijepa drugovanja, hodočašća, izlete, susrete…; Nalazili ste vremena za ministrante i za organiziranje ostale mladeži u nogometne lige. Također bih istaknuo nedjeljne  mise s Framom ali i s djecom. Vaše propovijedi su bile žive, pomno pripremljene i prilagođene njihovom uzrastu i dobi.

Također kroz ŽPV-e, vodstvo molitvene zajednice, vjeronauk, ostala predavanja, razna euharistijska slavlja…, i razne druge susrete, nastojali ste nas voditi ka Isusu Kristu; nalazili ste vremena i za ostale u župi: za obitelji, za stare i nemoćne…

Tko bi nabrojao sve ostale susrete: u crkvi, van crkve, u obiteljima, na domjencima, zakuskama. Lijepa riječ, šala, osmjeh, svaki najmanji susret i iskazana ljubav ima pred Bogom vrijednost, ali i pred čovjekom. Zato vam za sve to, iskazano i neiskazano, od srca zahvaljujemo.

    Istodobno, znamo da u svakoj obitelji, pa tako i u ovoj našoj Župnoj zajednici, velikoj obitelji, kroz svo to vrijeme, bude i nerazumijevanja, pogrešaka, kušnji…, pa vas molimo da nam pojedinačno i kao zajednici oprostite sve te naše slabosti i nespretnosti…

    Na kraju, u ime ŽPV-a, naše FSZ-e, Velikog i Malog zbora, i cijele Župne zajednice, zahvaljujemo vam za vaš cjelokupni pastoralni rad, za vašu prisutnost, svjedočenje i suživot s nama, za vašu strpljivost, vedrinu i optimizam, za mir i dobro koje ste širili oko sebe.

    Mi se rastajemo ali vidljivi i nevidljivi tragovi ostaju u našoj sredini i našim srcima. Neka Bog blagoslovi sjeme koje ste sijali da donese rod. Vi ste mlad i darovit svećenik, tko zna možda vas providnost Božja jednom i vrati. Bilo bi nam drago!

    Neka vas i dalje prati Božji blagoslov, te da i u novoj sredini, u Puli, nastavite voditi i usmjeravati ljude ka Isusu Kristu; nastavite razvijati svoje karizme; nastavite rasti u vjeri, nadi i ljubavi i sa strpljivošću i radošću, i dalje širiti mir i dobro!

 

Hvala Vama i Hvala Bogu!

Milan Brkić

 

 

Dobrodošlica fra Anselmu; sv misa 10,30 - 20. kolovoza, 2006.

 

Poštovani fra Anselmo!

 

Vi ste kod nas već bili, živjeli i radili u ovoj župi i uglavnom svi vas poznamo i nije potrebno posebno vas predstavljati. Sjećamo vas se kao predanog svećenika, dobrog propovjednika i iskusnog pastoralnog radnika.

U ime ŽPV-a, i naše cijele Župne zajednice, željeli smo samo da vam kažemo par riječi u znak dobrodošlice. Radujemo se što ste ponovno s nama; zahvaljujemo Gospodinu za vaš dolazak. Naka vas On blagoslovi i da svoga Duha da i dalje ustrajno s ljubavlju i radošću navješćujete i svjedočite Radosnu vijest u našoj sredini, u našoj i vašoj župi. Koliko budemo mogli, svaki prema svom daru i službi, nastojati ćemo vam biti na pomoć.

Dobro nam došli i neka vas i dalje prati mir i dobro!

 

 

 

 

 

Milan Brkić

 

Župni bilten 2(37)/2006.

 

 

Pepelnica - Čista srijeda

Pepelnica označava početak korizmenog vremena. To je vrijeme pokore, razmišljanja i posta, koje nas priprema za Kristovo uskrsnuće u Uskrsnu nedjelju, preko kojeg smo otkupljeni.

 

Zašto se pepeljamo

 

Pepeo je simbol pokore i pomaže nam razviti duh poniznosti i žrtve. Dok se naša čela pepeljaju prisjećamo se riječi: Sjeti se, čovječe, prah si i u prah ćeš se vratiti. Pepeljamo se kako bismo obuzdali oholost svojih srdaca i podsjetili se da je život na zemlji prolazan.

 

Pepeljenje se koristi od davnine. Kršćani koji su počinili teške grijehe, javno su izvršavali svoju pokoru. Na Čistu srijedu (Pepelnicu), biskup bi blagoslovio marame za kosu, te ih posuo pepelom načinjenim od grana palmi od prethodne godine. Te marame su pokornici trebali nositi tijekom četrdeset dana pokore. Tada, dok su vjernici recitirali sedam pokorničkih psalama, pokornici bi bili istjerani iz crkve zbog svojih grijeha, baš kao što je Adam, prvi čovjek, bio istjeran iz Raja zbog svoje neposlušnosti. Pokornici ne bi ulazili u crkvu sve do Velikog četvrtka kada bi zaslužili pomirenje nakon četrdeset dana pokore i sakramentalnog odrješenja. Kasnije su svi kršćani, bez obzira da li su bili javni ili skriveni pokornici, dolazili primiti pepeo zbog pobožnosti. U stara vremena, nakon pepeljenja slijedila je pokornička procesija.

 

Pepeo

 

Pepeo se pravi od blagoslovljenih grančica palme korištenih na Palmanu nedjelju prethodne godine. Pepeo se blagoslivlja blagoslovljenom vodom i kadi tamjanom. Mada pepeo simbolizira pokoru i kajanje, on nas također podsjeća da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca. Njegovo božansko milosrđe je posebno izraženo tijekom korizmenog vremena, i Crkva nas poziva tražiti to milosrđe tijekom cijele Korizme uz razmišljanje, molitvu i pokoru.

 

 

 

 

Sjeti se čovječe "prah si, u prah ćeš se i vratiti" (Post 3,19b).
Tim riječima započinje priprema kršćana na blagdan Uskrsnuća.
Zar to nije pomalo cinički? Čovjek je bezvrijedan poput prašine po kojoj gazi, koju otresa s nogu.
Pisac koji je zapisao te riječi, živio je vjerojatno na dvoru kralja Salomona, usred vremena velike samosvijesti u povijesti Izraela.
I ti kralju Salomone, i ti obični čovječe, koji živiš danas, svi ste vi prašina. Ja prašina? Zar ništa ne vrijedim?
Želim dokazati suprotno. Bacam se na posao, da nešto stvorim. Trčim cijeli život i dokazujem se, do iscrpljenosti. Vodim borbu, utakmicu protiv prirode, jučer, danas, a sutra ću tu utakmicu sigurno izgubiti.
Silim i drugoga na borbu, jer on mi je konkurencija. I ja njemu. Okrećem kolo do iznemoglosti.
Zar je to smisao života? Zar me je Bog zbog toga stvorio?
Izraelci podsjećaju Boga, da ne bude strog na sudu, jer
Bože, ti znaš od čega si nas stvorio, kakav smo materijal, samo smo prašina, usahla trava, koja danas jest, a sutra nije.
Kako se ponašati pred Bogom? Priznati pred njim kako smo sitni, mali, neznatni. To nas jedino može spasiti.
Kako se ponašati prema drugome i samome sebi? Biti suosjećajan, ljudskiji, jer i drugi je, poput mene, neznatan, sitan, pa onda ni drugi neće biti onaj koji me ugrožava.
Voda, mada nježna, mekana, podatna, jača je od kamena.
Tako i meni valja biti iskren, priznati svoje granice, svoju mjeru i to će mi dopustiti da se umirim, da nestane straha i da se nadam, da se Bog nije prevario jer me je stvorio. Ne moram se bojati što postojim, jer Bog me je htio. Prah sam, valja mi biti ponizan, to shvatiti i zahvaljivati tvorcu prašine.
Znak je da sam blagoslovljen, ako mogu na čelo primiti znak križa pepelom uz riječi: Sjeti se čovječe da si prah…
To znači: Ne trudi se boriti se protiv sebe, ne vjeruj da imaš razloga i dalje se sramiti. Pusti da nestane misao da moraš bit više nego što jesi. Takvim kakvim te je Bog stvorio, si dobar i velik i divan i čudesan. Da je On uzeo prah i da su njegove ruke mijesile u prašini, da bi ti nastao, to je dovoljno dobro, dovoljno veličanstveno, dovoljno lijepo i ljudsko.
Usred prašine, ako ju prihvatiš, imaš razloga, da o sebi, o čovjeku misliš s puno nade.

 

 

PEPELNICA ILI ČISTA SRIJEDA

   Pepelnica je prvi dan korizmenog vremena koje traje 40 dana pred Uskrs, a budući da pada uvijek u srijedu otuda i drugi naziv Čista Srijeda.
   Vjernici ovim danom zakoračuju u pokorničko vrijeme molitve i posta. Unutarnju spremnost na obraćenje i vršenje duhovnih i tjelesnih djela milosrđa potvrđuju i izvanjskim vidljivim znakom pepeljenja. Naime, toga dana za vrijeme Mise blagosljivlje se pepeo dobiven od maslinovih grančica ili grančica drugog drveća koje su bile blagoslovljene prethodne godine na blagdan Cvjetnice. Svećenik uzima pepeo i posipa ga po glavi svakog koji mu prilazi govoreći: ˝Obrati se i vjeruj Evanđelju˝ ili ˝Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti ˝ ili ˝Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš˝.
   Na Pepelnicu, Čistu Srijedu, kao i na Veliki Petak obavezan je post i nemrs. Zakon nemrsa (ne jesti meso) obavezuje sve one koji su navršili 14. godinu života, a zakon posta (ne jesti meso i jesti samo jednom u danu do sita) one koji su navršili 18. godinu života pa do započete 60. godine života.
   Smisao korizmenih činova otkrivaju nam i predslovlja misnih slavlja. Tako u I.predslovlju slušamo: ˝…Jer Ti nam svake godine daješ da radosno čekamo vazmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi, te nas primanjem svetih otajstava obdariš svojim božanskim životom.˝.
   U II. predslovlju: ˝… Ti si nama na spasenje odredio ovo korizmeno vrijeme da se obnovimo u čistoći srca, oslobodimo od sebičnosti, te u ovom prolaznom svijetu postignemo neprolazno spasenje…˝.
   III. korizmeno predslovlje otkriva nam smisao odricanja: ˝…i da te korizmenim odricanjem častimo,… Odricanje kroti našu sebičnu narav, otvara nam srce za potrebne po uzoru na Tvoju dobrotu…˝.
   IV. korizmeno predslovlje tumači plodove posta: ˝…Ti tjelesnim postom suzbijaš naše zle sklonosti, uzdižeš dušu, daješ snagu i pobjedu, po Kristu našem Gospodinu…˝.
   Iz korizmenih predslovlja vidljiv je smisao ovog preduskrsnog vremena prožetog molitvom, postom, dobrim djelima,… Oni nisu sami sebi svrhom, već služe za izgradnju pojedinca, ali imaju i društvenu dimenziju. Post,na primjer, nije uveden iz medicinskih razloga ili kao stanovita dijeta kojom bismo u korizmi smršavili. Isto tako nije nam, kao vjernicima, kroz odricanje cilj uštedjeti, već ono čega se odričemo, dati za potrebe onih koji nemaju. To je pravi smisao naših korizmenih djela.

vlč. Dubravko Lauš

 

 

Obratite se i vjerujte Evanđelju!

 

Korizma, lat. quadragesima -  četrdesetnica, je razdoblje od četrdeset dana prije Uskrsa u kojima se pripremamo za Pashalni misterij. Počinje na Čistu srijedu ili Pepelnicu i traje do Velikog Četvrtka. Liturgijska boja je ljubičasta. U korizmi se ne ukrašavaju oltari i crkva, ne sviraju orgulje i druga glazbala, ako nije nužno. Ispušta se Aleluja i Slava. Negdje se (Gluha nedjelja) zakrivaju oltarne slike, križevi i kipovi.

 

 

KORIZMA

Slijedeći mišljenje sv. Jeronima i sv. Leona neki autori smatraju da korizma počinje već od apostolskih vremena, dakle od prvotne Crkve. Drugi pak misle da nije postojala prije IV. stoljeća. Ustvari, možemo reći, sve do vremena koje je slijedilo nakon prvih progona kršćana u Crkvi nije bio poznat niti zabilježen jedan ovakav asketski preduskrsni period kakav mi danas imamo. No, sigurno je da su kršćani prakticirali već od samih početaka strogi post u jednom dijelu Svetog ili Velikog tjedna.

Nastanak korizme nije isključivo vezan uz post. Iako je post jedna od vježbi kojima se pripremamo da sveto proslavimo rođendan Otkupljenja, on je bio stroga obveza na početku samo u Svetom tjednu. Trajanje korizme kroz četrdeset dana nadahnuto je sjećanjem na četrdeseta dana koje je Isus proveo u pustinji, Mojsije na Sinaju i Ilija na Horebu. To znači: korizma je zajedničko "povlačenje" vjernika u jedan poseban stil vjerničkog života kroz četrdeset neprekinutih dana kojemu je cilj da pripravi vjernike na uskrsno slavlje kroz pročišćavanje srca i savršenije vršenje kršćanskih dužnosti. Kroz to vrijeme svaka kršćanska zajednica je posebno sjedinjena s Isusom u pustinji prema programu koji nastoji što više uskladiti s njegovim: život molitve i ustrajnije pokore koja je prožeta intenzivnijim tjelesnim mrtvljenjem, a post je samo jedan od oblika tog mrtvljenja. Ništa nije bio nevažniji, kako to ističi liturgija, post grijeha od materijalnog posta...

Prema svim svjedočanstvima od početaka jasno je da je korizma ustanovljena da pripravi vjernike na slavljenje tajne smrti i uskrsnuća Isusova. Krist je naš uzor i naš vodič za vrijeme korizme, jer se nakon krštenja povukao u pustinju i tu ostao četrdeset dana. Taj broj četrdeset ima svoju simboliku. Sv. Augustin je najbolje uočio njezino značenje. Podsjetimo se samo da Stari Zavjet ima više epizoda u kojima je broj četrdeset znakovit: potop je trajao 40 dana; hod Izraelaca kroz pustinju 40 godina; broj dana koji su bili potrebni da se Niniva obrati je 40, itd. Ipak dvije su zgode najuočljivije koje korizmena liturgija izravno spaja s boravkom u pustinji. To je Mojsijev boravak 40 dana i 40 noći na brdu Sinaju i hod proroka Ilije 40 dana i 40 nići prije nego je stigao na brdo Horeb. Iz ovih različitih zgoda izlazi, kako veli sv. Augustin, da je broj 40 božanski određen da pripravi ljude na djela koja se ovdje dole ostvaruju u borbi i naporu.

 

 

KORIZMA

 

»ON JE NAŠE BOLI NA SE UZEO...«

LJUBITELJ ČOVJEKA

Korizma je priprema za Uskrs. Korizma ima isti smisao kao i križ koji nosimo svakog dana. Križ nije sam sebi svrhom nego je put do Uskrsa, put do raja. Križ zato nosimo da na njemu umremo sebi, tj. da umre naš »ja«, da bi u nama uskrsnuo Krist. Divno je to doživio i izrekao sv. Pavao kad je rekao: »Ne ži­vim više ja, nego u meni živi Krist.«

Odricanja u korizmi imaju upravo taj smisao da »mi« biva­mo manji, a Krist da u nama raste. Ma koliko postili u korizmi, odrekli se slatkiša, mesa i druge hrane, ako se nismo odrekli mržnje, zlobe, klevete, nećemo doživjeti svu ljepotu i puninu Kristovog uskrsnuća koje je pobjeda Dobra nad Zlom, svjetla nad tamom. Ta pobjeda Dobra nad Zlom, svjetla nad tamom treba se dogoditi u našim srcima. Uskrsli Krist koji je s nama, ali i u nama u sve dane do svršetka svijeta, uvijek nam daje snagu da se u nama do­godi ta pobjeda. Na nama je samo da mu otvorimo vrata svog srca i da ga zamolimo da zauvijek ostane »zaključan« u našem srcu.

* * *

Jedna od najboljih priprema za Uskrs jest svima oprostiti. A oprostiti znači upravo osloboditi srce od mržnje i zlobe, od želje za osvetom. Čovjek je najveći upravo kad prašta, jer je tad najsličniji Bogu koji svoju moć najviše iskazuje u milosrđu i u opraštanju grijeha. Nema tog grijeha koji Bog ne bi mogao oprostiti, koji Isusova krv ne bi mogla oprati. Ne možemo biti toliko uprljani grijehom da nas Isusova krv ne bi mogla oprati i nikad ne možemo biti tako či­sti da ne bismo bili potrebni Isusove ljubavi i »kupelji« u Njegovoj krvi. Pred Božjom moći praštanja ne možemo njišta drugo nego biti zadiv­ljeni.

Samo u kršćanstvu, ni u jednoj drugoj religiji, Bog ide na križ zbog čovjeka. Ni u jednoj drugoj religiji ne ide Bog na križ zbog čovjeka, da bi čovjeku mogao biti oprošten svaki grijeh, i da može doživjeti intimno prijateljstvo s Bogom već ovdje na Zemlji i radost neshvatljivu ljudima zauvijek s Njim u vječnosti. Sve koji propovijedaju nekršćanski nauk trebali bismo upitati bi li umr­li na križu zbog naših grijeha, i tad bismo odmah znali koliko su istinite »istine« koje propovijedaju!

* * *

U korizmi više nego u ostalim dijelovima godine kršćani raz­matraju što je Bog učinio za nas ljude i za naše spasenje. Iz lju­bavi prema ljudima, grešnicima Bog je postao Isus. Iz ljubavi je ostavio blizinu najljubaznije Majke da bi hodao od sela do sela, od grada do grada i naviještao Radosnu vijest.

Iz ljubavi je ozdravljao, iz ljubavi činio čudesa, iz ljubavi je opraštao grijehe, iz ljubavi je trpio izrugivanja i mržnju, blizinu učenika koji je u srcu snovao izdaju. Uvijek i sve je govorio i činio iz ljubavi. Ljubav je Njegova narav. Božja ljubav nema granice. Ona je vječna i sigurna. Isus je najviše objavljuje »one noći kad bijaše predan », a vrhunac Božje ljubavi je Isusova smrt na križu. Izdan i zatajen, popljuvan i odbačen, gol i proklet iz ljubavi umire na križu Onaj po kome i za koga je sve stvore­no. Najsavršenija i najsvetija Osoba koja je živjela i koja će živjeti na Zemlji umrla je na najokrutniji način. Sin Bož­ji na Zemlji bijaše Kralj boli. »On je naše boli na se uzeo..., za opačine naše njega satriješe«, kaže prorok Izaija u čet­vrtoj pjesmi o Sluzi Jahvinu, a to je Isus. Čavli su razmakli tetive na rukama i nogama i presjekli žile. Na rukama koje su samo blagoslivljale i činile dobro, na nogama koje su hodale samo za naše spasenje. Koliku bol je trebao pretrpjeti Gospo­din da bi nama bio oprošten svaki grijeh? Koliku ljubav nam daruje Otac kad nam daruje svog Sina? Sam Isus kaže kako nema veće ljubavi od ove - dati život za svoje prijatelje.

Već Pasha koju su Židovi jeli kad su izlazili iz Egipta, bila je na jedan način navještaj Isusove posljednje večere i Njegove žrtve na križu. Pismo naviješta kako Mu se »nijedna kost neće slomiti«. Ivan Krstitelj kaže da je Isus Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. Grijehe cijelog svijeta. Svih ljudi koji su postojali, koji postoje i koji će posto­jati na Zemlji. Sve grijehe - prošle, sadašnje, buduće - sve je uništio na križu Jaganjac Božji. Bog je tada ljudima pot­puno objavio svoju narav - ljubav i neizmjerno milosrđe koje ima prema svakom stvorenju. Hramski zastor uistinu više nije imao što skrivati pa se razderao po sredini kako su zapisali evanđelisti Marko, Matej i Luka.

* * *

Isusova smrt je najsvetija i najuzvišenija žrtva koja je Bogu Ocu ikad prikazana. Ona je vrhunac Isusove ljubavi i poslušnosti prema Ocu i njegovoj volji. U Isusovoj smrti na križu obistinjuju se Isusove riječi Nikodemu - da je Bog tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, nego da ima život vječni.

HENRIETA ZAJEC

 

 

Korizma je vrijeme priprave za Uskrs. Naziv dolazi od latinske riječi "quadragesima", tj. četrdeset, jer traje 40 dana, od Pepelnice ili Čiste srijede pa do Uskrsa. Stoga se u nekim hrvatskim krajevima uz izraz "korizma" uobičajio i naziv Četrdesetnica. Broj tih dana uskrsne priprave uvjetovan je Isusovim četrdesetodnevnim postom u pustinji prije početka njegova propovijedanja, naviještanja Evanđelja. Stoga je korizma vrijeme posta i nemrsa, odricanja, pokorničkih djela i molitve. Ove vanjske izraze korizme pratilo je osobito crkveno korizmeno događanje, koje potvrđuju osobite korizmene pjesme s ozbiljnim napjevima i porukom koja izražava Isusovu muku, ali i vjerničko suživljavanje s njegovom mukom i smrću.

Isti je sadržaj i pučkih korizmenih pobožnosti, u nekim krajevima pokorničkih procesija, i pučko pjevanje dirljive pjesme Plač Gospin, gdje je pažnja usredotočena na žalost i bol Isusove majke Marije koja prati Isusa sve do križa na kojem je umro poslije razapinjanja. Te događaje Isusove muke i smrti nekoć su naši stari slavili tzv. pasionskim igrama. U naše je vrijeme opća korizmena pobožnost Križni put kao izraz suživljavanja s Kristovom mukom i smrću.

 

 

1. korizmena nedjelja - B

Životna korizma i pustinja

(Mk 1, 12-15)

 

I.    Korizma danas.

Najprije treba reći da korizma nije prvotno obred niti obredna igra. Ona se odnosi na konkretni život i smisao življenja u konfliktnom svijetu. Korizma prožima ljudski život. Život ju ne može preskočiti, htio ili ne htio. Svatko u svojem životnom ostvarenju nužno ulazi u “korizmu” i “pustinju”. Dokle god se događa životni “karneval” dotle će se doživljavati i korizma, pročišćavanje. Čovjeku, kakav jest, potrebno je pročišćenje, potrebno je preporođenje. Cijela religioznost je na toj liniji: roditi novog čovjeka koji će biti plemenitiji od prvog “Adama”.

          Čovjekov je problem što pretendira na Božje mjesto. Želi se vinuti visoko, dođe u stanje da to više ne podnosi i tada pada duboko. Čovjek u svojem izrastanju treba naći svoje mjesto, a da bi ga pronašao potrebno mu je proći kroz faze pročišćenja.

          Čudni su čovjekovi životni putovi. Koji je onaj pravi put kroz koji ili na kojem čovjek dolazi do istinske svijesti o samome sebi? Kroz što postaje svjestan samoga sebe? Nema dvojbe, to nam povijest svjedoči, da je jedan od načina i žrtva. U žrtvi i kroz žrtvu čovjek spoznaje realnost ljudskog bića.

          Zašto je čovjeku potrebna žrtva da bi spoznao samog sebe, da bi iz njega poteklo “ulje ljubavi”? Na to nitko nije znao zadovoljavajuće odgovoriti. Čovjek bi htio bez žrtve - bez križa- ostvariti ljubav, ali to mu ne uspijeva. S čovjekom nešto nije uredu. To je životna konstatacija, bez obzira na uvjerenje i svjetonazor.

          Ako čovjek hoće doći do svojeg preporođenja, do svojeg produhovljenja, do humaniteta, ne može preskočiti niti svoju korizmu, žrtvu... Toga treba postati svjestan i s tom sviješću ići kroz život. Ta nam istina vrlo teško postaje prihvatljiva. Svi hoćemo novog čovjeka, ali nam se ne da umirati. Dok ne umre stari čovjek neće se roditi novi (Augustin). Crkveni oci  govore da se ne razumije “pustinja” - patnja i njezino značenje dok se ne dođe u “obećanu zemlju”. U tom odnosu skriva se tajna žrtve. Razrješenje se nalazi u budućnosti. Tek poslije žrtve. Žrtva i ljubav su dubinski povezani. Nema ljubavi bez žrtve, niti istinske žrtve bez ljubavi.

II. Pustinja

Svaki čovjek i svaki narod mora proći kroz svoju pustinju. Izgleda da kroz nju treba proći pojedinačno i zajedno. Ono što nam je rečeno u Bibliji za cijeli Izrael - put kroz pustinju i dolazak u obećanu zemlju - to vrijedi za svakog pojedinca i sve narode, zajednice. U pustinji Izrael dolazi do svijesti Boga Jahve i do svijesti čovjeka. Pokazuje se Veliki Bog i slabi čovjek. Čovjek - velik u željama i idealima, slab u ostvarenju. U “pustinji” čovjek dobiva objavljenje, prosvjetljenje svoje strukture - Deset zapovijedi. One nisu “zapovijed” nego dubinski zakon njegovoga bića, struktura čovjekova odnosa prema Bogu, sebi i drugome.

          Potrebno nam je proći kušnju - korizma je kušnja -  napastovanje - duha i tijela. Potrebno je profiltrirati našu duševnost u kojoj ima klica oholosti i tjelesnost u kojoj ima klica neuredne požude. Svatko će u svojem životu naići na pustinju u kojoj će biti kušan “kruhom” (tijelom), vlašću (ohološću) i čašću (Cf,. Dostojevski, Braća Karamazovi, Veliki Inkvizitor). Svaki čovjek, svaka zajednica, svaka revolucija (preobrazba) proživljava svoju kušnju i pustinju. Obećana zemlja je daleko, ideali su uzvišeni. Kušnja je u pustinji, a i razočaranje kad se stigne u “obećanu zemlju”. Treba dugo putovati i umirati, a kada se dođe vidi se da jedan grozd ne nose dvojica, nego da dvojica trebaju raditi za jedan grozd.

          “Adam” je prošao kušnju (i pao), Mojsije je prošao kušnju i doživio veliko razočaranje (nije došao u Obećanu zemlju), Isus je prošao kušnju (ljudi nisu razumjeli niti prihvatili Božju ljubav) i na putu spasenja umro (poslije se dogodilo uskrsnuće). Naši su djedovi prošli iskušenje, pape i sveci prolazili isto. Svi...

          U pustinji se događa “obraćenje” (metanoia), preobražaj. Mojsije se preobrazio, Ilija, Ivan Kristelj, Pavao - svi veliki duhovi. U pustinji ili bolje prije pustinje potrebno je imati “viziju” budućnosti. Bez vizije budućnosti nemoguće je prihvatiti žrtvu koja nam se nameće na putu. Da bi se odrekli “zlatnog teleta” (bogatstva), vlasti i časti, potrebna je vizija onoga što slijedi iza tog odricanja ili iza neposredne ponude.

Svako vrijeme ima svoju pustinji i svoju kušnju. Današnji čovjek želi apsolutni mir i vječni raj, ali ne prihvaća kušnju, pa se događa razočaranje. Radije će prihvatiti bilo kakva “čudesa” samo da preskoči kušnju. Isuse, daj nam svojeg duha da iziđemo preobraženi  iz pustinje.

Fr. Marijan Jurčević, o.p.

 

 

KAKO JE NASTALA KORIZMA

U davnini je u Crkvi postojao običaj da se 2 ili tri dana neposredno prije uskrsnog bdijenja posti. Taj je post uskoro proširen na čitavu sedmicu kako nam svjedoči dokument "Didascalia apostolorum" iz 3. stoljeća: "Nakon ponedjeljka, kroz vazmene dane postite i ne jedite ništa osim kruha, soli i vode, sve do devete ure u četvrtak".
Ovaj preduskrsni post, proširen na 40 dana, proširio se po čitavoj Crkvi vjerojatno još u 4. stoljeću. Neovisno o ovom, pojavio se 40-dnevni post u Egiptu.
U Rimu je u počecima korizma trajala tjedan dana. Negdje između 354. i 384. godine pojavljuje se u Rimu 40-dnevni post koji je započinjao na 1. korizmenu nedjelju, a završavao na Veliki četvrtak. To je bio korizmeni post za razliku od posta na Veliki petak i subotu koji se zvao vazmeni post. U 6. stoljeću su korizmi dodani i dani od srijede do 1. korizmene nedjelje. Zašto? Javni pokornici odrješenje za grijehe dobivali su na Veliki četvrtak. Stoga su tijekom cijele korizme postili. Na početku posta posipali su se pepelom u znak pokore. Budući da na 1. korizmenu nedjelju to nije bilo moguće (jer se nedjeljom ne vrši pokora!), posipali su se pepelom u srijedu. Zašto baš u srijedu? Jer je u davnini misa bila samo srijedom, petkom i nedjeljom. Tako je za javne pokornike korizma počinjala u srijedu prije 1. korizmene nedjelje. Ubrzo su tu praksu prihvatili i ostali vjernici. Kasnije su tu praksu crkveni Oci protumačili na slijedeći način: budući da korizmeni post treba trajati 40 dana, nedostaje onoliko dana koliko je korizmenih nedjelja (jer je nedjeljom zabranjen post!). Dani od Pepelnice do 1. korizmene nedjelje te Veliki petak i Velika subota ponovno daju 40 dana. Papa Grgur II u 8. stoljeću dodaje u korizmi i četvrtak kao dan euharistije tako da je u to vrijeme misa bila srijedom, četvrtkom, petkom i nedjeljom. Svagdanja misa uvedena je puno kasnije. Nedjelja Cvjetnica nastaje u 4. stoljeću po uzoru na svečanu procesiju koja se te nedjelje obavljala u Jeruzalemu. U 5. stoljeću te se nedjelje čitala muka po Mateju, a pobožni puk tijekom 7. i 8. stoljeća uvodi i procesiju sa palminim granama.

 

Pred nama je ozbiljno vrijeme — KORIZMA.

Možda je ova riječ malo tvrda, neugodna, nesuvremena. Ako još nadodamo jednu riječ na ovu Korizmu, a to je POKORA, onda to djeluje pomalo zastrašujuće. Latinska riječ poententia koja se upotrebljava za riječ pokora, znači kazna. To je poravnavanje duga s Bogom.

Ali, da ovo netko krivo ne shvati. Nije to platiti dug pa se opet zaduživati. Nije to primiti plaću i sve isplatiti dugove, a opet ostaviti otvoren kredit. Nije sve ako se ispovijedima za Uskrs.

Grčka riječ koja se upotrebljava za ovu pokoru jest METANOJA. Ona nema veze s poravnavanjem dugova, već znači promjenu mišljenja. Treba promijeniti svoje shvaćanje, svoju ćud, upoznati sebe, pronaći nove životne putove. Treba tražiti izvore za napor i zalet prema KALVARIJI!

Istina da je Korizma i obredi, narodni običaji, pjevanje, post i nemrs... ali Korizma je oblikovanje čovjeka, njegovo oslobađanje od onog što ga sputava, odgajanje za dobro i ljubav, za praštanje, za socijalni mir, za ispravljanje počinjenih nepravdi, za pomaganje siromašnih. Korizma je danas suvremena kao nikada.

Doduše, nema kostrijeti i pepela, nema teških postova, ali ima humano-kršćanskih akcija koje su kudikamo veće i ljepše, bolje i Bogu ugodnije.

Mi ćemo u Korizmi skupljati novčane priloge za naše Misije, zapravo za ljude koji vrše najkršćanskiju misiju u kršćanstvu. To su osobe koje Korizmu pretvaraju u djelo, jer ne treba ljudi koji se penju na propovjedaonicu, već ljudi koji se penju na križ.

S malo žrtve učinit ćemo mnogo, jer svaki dinar velika je svota kad se uzme u obzir da samo naš misionar o. ANTE GABRIĆ dnevno hrani 20.000 djece. Moramo promijeniti mentalitet. To je Korizma.

 Moramo shvatiti da kršćanstvo nije samo govor i propovijedanje, očekivanje — ono je sadašnjost. Ono je čovjek koji trpi, pa.. gladuje, smrzava se .. umire. Sv. Ivan veli: »Ne možemo ljubiti Boga koga ne vidimo ako ne ljubimo bližnjega koga vidimo.«

Evo, braćo prilike da bar u jednoj od najglavnijih stvari promijenimo dosadašnje mišljenje na koja nas je Krist davno upozorio: »Što učinite jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili.«

fra Mario

 

Glas Koncila br 11, 14. ožujka 2004.

Koliko stvarno traje korizma?

Naši su svećenici na prvu korizmenu nedjelju vjernicima uputili poziv da se u četrdesetdnevnom postu, molitvi i djelima milosrđa pripremaju za slavljenje blagdana Uskrsa. To se preduskrsno vrijeme od Pepelnice do Uskrsa zove Korizma ili Četrdesetnica. Ta se Četrdesetnica ne sastoji od 40, nego od 46 dana, osim ako u tom brojenju izuzmemo sve korizmene nedjelje. U ime brojnih čitatelja Glasa Koncila molim ispravno tumačenje i značenje Četrdesetnice.

Željko Matković, Zagreb

U jednoj crkvi, nije bitno kojoj, mladi svećenik na prvu korizmenu nedjelju, nakon pročitanog evanđelja, ušao je među djecu i po prilici rekao: Čuli ste u evanđelju kako je Isus u pustinji postio 40 dana. A znate li vi koliko dana traje korizma? Djeci je u ušima odzvanjala brojka četrdeset, pa su uglas odgovorili - četrdeset dana. Tada svećenik stupi među starije župljane pa i njih upita koliko dana traje korizma. Mi stariji smo odgovorili da sama korizma traje nešto duže od 40 dana. Ako traje po starom shvaćanju do Velike subote, onda je to 46 dana. A ako traje do Vazmenog trodnevlja, kako govore neki modernisti, onda je to 43 dana. Međutim, nije važno koliko dana traje korizma, nego je važno da je korizmeni post trajao 40 dana. Naši stari, dok nije post u vrijeme Drugoga svjetskog rata ukinut, postili su od Čiste srijede do Velike subote točno 40 dana, jednako kao i Isus u pustinji. Postilo se samo u radne dane, a ne i u nedjelje. Pa ako se od 46 dana korizme odbije 6 korizmenih nedjelja, ostane 40 dana korizmenog posta. Svećenik je dao za pravo djeci, a ne nama starijima. On tvrdi da korizma stvarno traje 40 dana, ne osvrćući se na korizmeni post, koji smo mi isticali. Po njemu korizmeni dani samo su radni dani, a u korizmene dane ne ulaze nedjelje. Pa kad se od 46 dana odbije 6 nedjelja, koje nisu korizma, ostane 40 dana korizme. Nedjelje da su zapravo »Uskrsi«, pa se ne mogu ubrojiti u korizmene dane. Sve nas je to zbunilo. Pitamo se zašto se onda nedjelje u korizmi zovu korizmene nedjelje. Zašto se kod nedjeljnih korizmenih misa ne pjeva Slava i Aleluja?

Zbunjeni vjernik

 

Vrlo često o korizmenom vremenu dobivamo slične upite poput gore navedenih, a u kojima se traži pojašnjenje trajanja korizme ili Četrdesetnice. Kako joj sama riječ kaže, korizma je doista četrdesetnica, bez obzira na to željeli mi to prihvaćati kao »konačni odgovor« ili ga pripisivali »nekakvim modernistima«, pozivajući se na neke starije uvriježene pučke i pobožne prakse, u kojima, dakako, ne prepoznajemo ništa pogrešnoga. Baš suprotno: i Drugi vatikanski sabor, u svojoj konstituciji o svetoj liturgiji »Sacrosanctum concilium« (br. 109) potiče: »Neka obilatije dođu do izražaja krsne sastavine svojstvene korizmenoj liturgiji; zgodno će biti opet uvesti neke iz pređašnjih vremena«, i dodaje (br. 110): »Pokora korizmenog vremena treba da bude ne više unutarnja i pojedinačna već također vanjska i socijalna. A pokorničku praksu valja promicati prema mogućnostima našeg vremena i raznih krajeva i prema prilikama vjernika«. Korizma je crkveno liturgijsko razdoblje koje traje 40 dana. Onako kako svećenici na početku toga razdoblja i naviještaju i objašnjavaju, pozivajući pri tome na snažniju pripravu na blagdan uskrsnuća Gospodnjega - Vazam. Naime, u liturgijskoj godini korizmeno razdoblje traje od Pepelnice (Čiste srijede) do Velikoga četvrtka, to jest mise Gospodnje večere. Crkva sa svojim vjernicima to čini po uzoru na četrdesetodogišnje putovanje izabranoga Božjeg naroda iz Egipta po pustinji do domovine, što možemo pročitati u starozavjetnoj knjizi o Jošui (Jš 5, 10-12), ali i o Mojsiju (Izl 24,18) i Iliji (1 Kr 19,8). Na kraju, mora se spomenuti i Isusova četrdesetodnevna kušnja u pustinji, koju navodi i naš »zbunjeni vjernik«, a koju možemo pročitati kod evanđelista Marka (Mk 1,13). Po uzoru na sve te primjere i Crkva se zajedno s kandidatima za krštenje, to jest katekumenima, ali i pokornicima sprema za pravo slavlje vazmenoga trodnevlja. U tome razdoblju ona to čini odricanjem od ugodnih stvari i užitaka, pa se korizmu nekada naziva i »vremenom posta«, te istodobno poziva vjernike da se u odricanju sjete svih potrebnih i da pomažu karitativno najsiromašnije više nego što to čine tijekom ostalih liturgijskih razdoblja. Četrdesetnica je i vrijeme intenzivnije molitve, a vjernički puk osobito rado razmatra muku Gospodnju u pobožnosti križnoga puta te se sakramentom pomirenja priprema na susret s Uskrslim Kristom u euharistijskoj pričesti. Što se tiče misnih nedjeljnih slavlja kroz korizmu, valja reći da je njihova značajka ljubičasta boja liturgijske odjeće. Liturgijska odjeća razvila se iz antičke civilne odjeće. Koju boju uzeti u pojedine dane službeno je odredio papa Inocent III. na početku 13. stoljeća, a od propisa u Misalu Tridentskog sabora to je gotovo nepromijenjeno.

Tako se ljubičasta boja upotrebljava u došašću i korizmi, »kao i u bogoslužju za pokojne (za koje se može uzeti i crna)«, pojašnjava se u »Malom liturgijskom leksikonu« Ruperta Bergera. Jednako tako, u korizmi se preporuča da se ne ukrašuju oltari i crkva, da ne sviraju orgulje, a uvijek se ispuštaju aleluja i Slava. Aleluja je, naime, poklik budućem gradu Jeruzalemu (Tob 13,18), kojim će biti pozdravljen Krist kao pobjednik nad starim Babilonom (Otk 19,1-9). Za vrijeme korizme, na putu kroz pustinju u vazmenu domovinu, Crkva se odriče domovinske pjesme »aleluja« i prije evanđelja pjeva drugi prikladan poklik Kristu: »Slava tebi, Kriste Bože, Kralju slave vječite«.

U vazmenoj noći »aleluja« se opet svečano zaori te se u vazmenom vremenu posebno rado i često pjeva. Isto je i sa »Slavom«, koja nije dio misnog slavlja u adventskom i korizmenom vremenu. Korizma, kako uči tradicionalna liturgika, doista obuhvaća 40 dana, ne računajući kao pokorničke dane nedjelje u tom razdoblju koje su uvijek proslava Kristova uskrsnuća.

Glas Koncila broj: 11 (1551), 14.3.2004.

Miroslava Rožanković

 

 

KORIZMA - Priprema za prijelaz iz smrti u život

Pred nama je još jedno od privilegiranih liturgijskih vremena koje sadrži neke specifične oblike i načine duhovnog života. K tomu ga još karakteriziraju bogati, duboki i dugotrajni tradicijski običaji koji su vezani uz Kristovo vazmeno otajstvo, tj. uz njegovu muku, smrt i uskrsnuće. U našem narodu to najčešće nazivamo pasionska baština.

Prije nego što krenemo u kratko promišljanje o korizmi, podsjetimo se, na vjeronaučan način, na značenje samog termina korizma. Riječ potječe iz latinskog jezika – Quadragesima = Četrdesetnica (četrdeset dana). Zašto četrdeset? Zato što je to tzv. biblijski broj koji u sebi nosi specifičnu poruku i značenje. U Bibliji se spominje u više navrata, kao npr. :

Pljusak koji je izazvao tzv. opći potop trajao je 40 dana i 40 noći (Post 5,17);
Na povratku iz egipatskog ropstva Izraelci su putovali pustinjom 40 godina (Izl 16,35);
Prije sklapanja Sinajskog saveza Mojsije je proboravio na brdu s Jahvom u molitvi 40 dana i 40 noći (Izl 34,28);
Prorok Ilija putuje na Božju goru Horeb 40 dana i 40 noći (I Kr 19,8);
Prorok Jona naviješta pokvarenom gradu: Još 40 dana i Niniva će propasti!(Jon 3,4);
Isus prije svog javnog nastupa boravi u pustinji, posti i moli 40 dana (Mt 4,2; Mk 1,13; Lk 4,1);
Isus se 40 dana ukazivao svojim učenicima poslije uskrsnuća (Dj 1,3).
U tom smislu korizmu definiramo kao četrdesetodnevnu pripremu za proslavu Isusova uskrsnuća.

No sve ovo je samo teorijski okvir kojeg je nužno ispuniti određenim sadržajem. Što bi nam naime koristilo kad bi znali sve o korizmi i imali tih 40 dana na raspolaganju, a u tom vremenu ne bi ništa korisno napravili.

I drugi dio korizmenog programa (sadržaja) teorijski je dobro obrađen i razrađen. Spomenut ću ga u najkraćim crtama jer je svima više-manje poznat.

Dakle, vjernici bi u korizmi trebali pojačati: post (odricanje u širem smislu), molitvu (s posebnim naglaskom na sakramentima), razmatranje riječi Božje, djela ljubavi (darivanje od srca, a ne od viška).

I eto: To je to. To bi bilo sve što se teorijskog dijela tiče.

No, je li baš tako? Je li to sve? Nije. Ostaje nam onaj najteži dio – ostvarenje svega onoga što smo upravo spomenuli. Nismo se mi vjernici valjda toliko svojski potrudili da ovaj teorijski dio dotjeramo do savršenstva, lijepo ga uokvirimo, posadašnjimo tj. osuvremenimo, kako bi na neki način zaobišli ono bitno, onu nutarnju promjenu, promjenu srca.

Misao vodilja ovog kratkog predavanja ističe korizmu kao našu pripremu za prijelaz iz smrti u život. Je li ovo samo simboličan govor koji nas ni na što ne obavezuje? Što bi to konkretno trebalo značiti? Je li ovaj cilj za nas previsok i nedostižan? Bez imalo dvoumljenja, odmah odgovaram: jest. Za nas same – jest. No isto tako, bez imalo dvoumljenja tvrdim da od tog cilja ne smijemo odustati. Ako bi od toga odustali, odustali bi od smisla svoga ljudskog i vjerničkog postojanja koji se ispunja tek u vječnom životu s Bogom. Također, bez imalo dvoumljenja tvrdim da je u zajedništvu s Isusom ovaj cilj itekako dostižan. Zar bi On od nas zatražio ono što je neostvarivo, nemoguće? Zar nam nije jasno poručio preko Ivana evanđeliste:

«Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život» (Iv 5,24)?

Ako korizmu promatramo na ovaj način, uočavamo da je ona nešto drugo, nešto sasvim različito od uobičajenih teorijskih definicija. U onom praktičnom smislu, ona je dakle naša priprema za prijelaz iz smrti u život. Ozbiljnost i veličina cilja traži od nas i ozbiljnost priprema. Može li bilo koji sportaš bez ozbiljnih, svakodnevnih i napornih priprema postići vrhunske rezultate? Naravno da ne može. Može li vjernik bez ozbiljnih i svakodnevnih molitava, odricanja i borbe protiv grijeha izvojevati pobjedu nad smrću? Naravno da ne može.

A što je smrt u ovom kontekstu? Ovdje o smrti ne govorimo kao o jednokratnom činu, odnosno o prestanku rada tjelesnih organa, već kao o procesu umiranja. Svaki grijeh učinjen mišlju, riječju, djelom i propustom, malo pomalo nas udaljava od Života – Isusa, a približava onoj drugoj – vječnoj smrti iz koje nema povratka, nema uskrsnuća. Posvjestimo, prije svega sebi, a onda i drugima ako imamo prigodu, da je po grijehu, a ne po virusima i bakterijama, smrt ušla u svijet. Pobjedom nad grijehom, pobijedit ćemo i onu drugu smrt. Drugi način, niti postoji niti može postojati. Tek pobjednici nad grijehom mogu slaviti Isusovo uskrsnuće i u njemu iščekivati svoje vlastito uskrsnuće. Nažalost toliko smo se navikli na grijeh, toliko ublažili njegovu opasnost, toliko smo smislili ljepših naziva za njega da ga na kraju doživljavamo više kao kućnog ljubimca nego kao zlo.

Negdje sam pročitao kako stručnjaci upozoravaju da se pustinjski pojas na zemlji ubrzano širi. No u duhovnom smislu, za vjernika je cijeli svijet svojevrsna pustinja u kojoj je poput Isusa Krista izložen raznim kušnjama. Preostaje nam ili da se borimo i odupremo poput njega ili da se prepustimo i prihvatimo ponude napasnika i ostanemo u lažnom miru i sigurnosti. Treći put naprosto ne postoji, premda ga mnogi pokušavaju trasirati. Isusova kušnja u pustinji nedvosmisleno nam govori o postojanju zla i o postojanju Zloga koji sebe i svoje kraljevstvo nudi i samom Sinu Božjemu. Ako se usudio njemu prići i iskušavati ga, kako li tek rešeta nas, grješne i zlu sklone ljude. Kako god je prije nastupao drsko i lukavo, tako čini i danas. No isto tako, sa sigurnošću možemo reći da se njegovoj drskosti i lukavosti možemo oduprijeti. Kako? Jedino s Isusom, i na njegov način. Odbivši sve ponude napasnika, Isus Krist svoju pobjedu u pustinji zapečaćuje odlučnim i nedvosmislenim riječima: «Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!» (Mt 4,10). Svi drugi i drugačiji pokušaji odupiranja napasniku ne mogu donijeti trajnog uspjeha.

U korizmenim nastojanjima možemo i trebamo pomoći jedni drugima, ali svaki vjernik mora biti svjestan da osobno i nedvosmisleno treba otjerati napasnika i odbiti njegove ponude. Dakle iz našeg srca i iz naših usta treba izići jasna i nedvosmislena zapovijed: «Odlazi, Sotono!»

Ni župnik, ni biskup, ni papa ne mogu se umjesto nas odreći grijeha. Stoga je važno da korizmu shvatimo i doživimo prije svega kao osobno obraćenje, premda ona u sebi sadrži mnoge elemente zajedničkih napora i nastojanja cijele crkvene zajednice. Jedino od obraćenih pojedinaca nastaje obraćena zajednica. Amen.

 

 

 

 

 

 

 

Župni bilten 1(36)/2006.

 

Braćo i sestre!

 

 

Božićno slavlje je iza nas. Na dan Krštenja Isusova sjećamo se našeg krštenja i obećajemo živjeti naše krsno obećanje.

 Bilo nam je lijepo s Vama u Vašim obiteljima. Lijepo ste nas primili. Zajedno smo molili uz lijepo uređeni stol, križ, svijeću, vodu, bor i jaslice.

Svima koji ste nas primili hvala a onima koji to nisu učinili preporučamo da to mogu

učiniti u bilo koje doba godine.

Rado očekujemo Vaš poziv.

Među nama ima još dragih obitelji i osoba koji se još uvijek straše primiti svećenika. U našoj župi imamo više od polovice obitelji koji ne primaju blagoslov. Na vratima stoji adventski vijenac a on je znak da ta dotična obitelj slavi Božić.

Dogodilo se više puta da mi imamo djecu na pričesti, krizmi i vodimo

sprovode a navedene obitelji ne primaju blagoslov.

Pogledajte našu statistiku. Ona je u hrvatskim omjerima.

 Na kraju želimo da Duh Sveti siđe na blagdan Krštenja Isusova na sve nas i začujemo  Očev glas: “Njega slušajte”.

 Svim hvala uz lijep pozdrav!

Fra Tomislav i fra Drago

 IZVJEŠTAJ O RADU I ŽIVOTU ŽUPE SV. NIKOLE TAVELIĆA U RIJECI      

 

 

                                                          2002.              2003.              2004.              2005.

Prema Maticama je    kršteno:                63                 58                   36                   55

                                   Vjenčano:           33                 24                    15                    17

                                   Umrlih:               46                 42                    36                    36

                                   Krizmano:           73                 60                    66                    49

                                   Pričešćeno          47                 48                    58                    58

 

 

Ukupno obitelji ima u našoj župi 1427.

Ukupno u blagoslovu ima vjernika oko 3.913

Prema popisu 2001 ima katolika 6232; stanovnika 8.208; kućanstava 3.301 i radnja 220

Bolesnika ima više od 55

Pohod bolesnicima sv. Ulje je lijepo primljen.

 Ovdje lijepo djeluju mladi, FRAMA; FZ, ZBOROVI, framica, ministranti, likovna, molitvena zajednica, pomažu nam vjeroučiteljice  - dvije u školi drže vjeronauk, Župno past. vijeće nastavlja započeti rad održavanjem svojih sastanaka.

Župnu katehezu imamo dobro s prvopričesnicima i krizmanicima. Četvero framaša drže vjeronauk osmašima.

 Naš Nadbiskup je imao Pastirski pohod od 14. do 16 veljače i susreo se sa svim skupinama naše župe.

 Tijekom ove godine imali smo u župi razne aktivnosti. Navodimo neke: Dan života obilježen je prijenosom mise iz naše crkve na HTV-u.

 U korizmi naši mladi su imali  živi Put križa na Cvjetnicu i Veliki Petak. 14. do 16. ožujka korizmenu duhovnu obnovu predvodio je naš misionar fra Ilija Barišić.

10. travnja duhovni koncert «Hvala ti sveti Oče» Mirelle Toić nacionalna prvakinja - sopran i Mirjane Mičetić orgulje u povodu smrti Ivana Pavla II.

 17.         travnja DAN BOLESNIKA naše župe u organizaciji FZ i prijatelja.

 8. svibnja Majčin  dan (uz naše pjevače gosti su Oš «Eugen Kumičić», Predškolska djeca s Marijanom Šimičević, treći razred s Anom Anić, Davor Lešić tenor, Ariana Bossi sopran, Angela Nuić sopran uz pratnju na orguljama Aleksandara Valenčić).

 15. svibnja ugostili smo zbor HKM iz Štutgarta.

 21. svibnja krizma.

 29 svibnja Prva Pričest.

 12. lipnja dodjela diploma za predškolsku djecu.

 15. lipnja završetak školske godine (nazočna sva djeca Oš Eugen Kumičić s ravnateljem i nastavnicima).

 18. lipnja izlet pjevača kod fra Vlade Jajalo u Kraj na otok Pašman i fra Veselka u Zadar.

 28. srpnja do 3. kolovoza franjevački hod naših mladih iz Rijeke do Košljuna i susret s mladima u Asizu.

 2. do 4. rujna duhovna obnova zbora na Košljunu.

8. rujna na Trsatu susret franjevačkih zajednica o 800-oj obljetnici franjevačkog duhovnog pokreta.

 14. rujna zaziv Duha Svetoga i početak vjeronaučno- školske godine. FZ sudjeluje na obnovi u Košljunu i slavi sv. Franju 4. listopada.

 Hodočašće molitvene zajednice i župljana u Međugorje od 1. do 3. listopada.

 FRAMA ima nakon duhovne obnove na Košljunu  obećanja 23. listopada.

Proslava župnog blagdana sv. Nikole Tavelića. Trodnevnicu predvodili Fr. Josip Šimić o. p. starješina samostana dominikanaca, fra Stanko Dodig, župnik i dekan i fra Tomislav Hrstić, sužupnik i vikar.  Misno slavlje na sam blagdan predvodio je Fra Lucije Jagec, gvardijan s Trsata.

 Dva TV prijenosa Mise iz naše župe 6. veljače i 11 rujna.

Reportaža u Glasu Koncila 11. prosinca 2005. o radu naše župe.

 Iz naše župe aktivno je pet ekipa u KMNL sv. Jeronim. Jedna atletska ekipa se natječe u zimskoj ligi.

 Radovi: instalirane su i nabavljene dvije klime u crkvi, kosilica za travu, Subbufre (bas) za Framu i mnogo drugih sitnih stvari uz redovno održavanje.